Evo priče koju dugo želim da podelim, a koju će protivnici Otpor-a sasvim fino dočekati na nož.
Par godina posle petog oktobra, radio sam neko vreme u kancelariji na petom spratu stambene zgrade u Sarajevskoj ulici. Jednog dana, neposredno posle uređenja enterijera zgrade (čitaj krečenja), pokvari se lift. Penjem se lagano i razmišljam: toliko meseci ovde radim, a prvi put idem peške. Taman stignem skoro do kancelarije, kad me iza ćoška, na jednom od spratova, sačeka i obori s’ nogu sledeća scena: sve je uredno okrečeno i doterano, samo ispred jednih vrata stoji neokrečeni deo zida, sve sa masnim flekama i dve zlatne Otporove pesnice, isprejane šablonom. Da ne bude zabune, u toku je 2004. godina.
Multi efekat: s jedne strane, bude mi drago da još uvek ima ljudi koji pesnicu doživljavaju kao nešto što je obeležilo deo njihovog života i čega ne žele da se odreknu. Možda se dotični Otporaš odrekao pokreta koji je postao politička partija, ali se nije odrekao pesnice. I pune mi se baterije, jer se sve dešava u periodu kada kreće kampanja koja treba da zada poslednji udarac Otporu – pošto više fizički ne postoji, treba ga i moralno diskreditovati i ubiti, kako se u narednim godinama ne bi neko dosetio da opet pokrene „kuku i motiku”.
Čuvam novinske članke iz tog perioda. Posebno mi je simpatičan tekst na četiri stane iz NIN-a, o tome kako je Otpor osnovala CIA, kako je tekla obuka pod patronatom američkih obaveštajaca, potporu daju vrsni analitičari, a meni i smešno i tužno. Smešno što nonsens liči na priču SRS-a pred izbore 2000. koji su, pokušavajući da nas podvedu pod terorističku organizaciju, izjavljivali kako su kancelarije Otpora pune oružja spremnog za pobunu. Interno smo se zezali, otvarali fioke i tražili puške, bombe, bazuke. Čak je ispred kancelarije bio i jedan tenk, doduše maskiran u fiću.
Tužno što je nije bilo nikoga da kaže jednu lepu reč o Otporu. Ako su demokratske političke snage u post-petooktobarskom Otporu godine videle teret ili potencijalnog konkurenta, ako su bivši članovi razočarani zapostavljanjem i prerastanjem Otpora u stranku, to mogu da razumem. To je cena koju platiš kad se hvataš u kolo. Ali nije mi jasno zašto se odričemo Otpora pre petog oktobra? Zašto se odričemo onoga što je bila IDEJA, a ne struktura, DUH, a ne organizacija?
Znam da je Otpor kao inspiracija podstakao mnoge mlade da sa manje ili više uspeha, rade ono što smo mi radili u Srbiji – da se ne mire sa sudbinom već da je uzmu u svoje ruke. Ponosan sam, što se uz primere nenasilne borbe velikog Gandija, Kinga i drugih, ŠIROM SVETA pominje i Srbija i Otpor. Ne znam koliko ste toga svesni. Pamtim sjaj u očima stranih novinara, predstavnika vladinih i nevladinih organizacija, zvaničnika i običnih ljudi koji su, samo slušajući o Otporu, dobijali inspiraciju da menjaju, da se bore, a oni kojima je najteže, da izdrže. Nikada nisam bio više ponosan nego tad što sam građanin SRBIJE.
To je danas jedna od retkih stvari zbog koje nam se svet divi.
„Otpor je bio stub oslonac promena, pre svega fokusirani bunt mladih ljudi protiv tlačiteljskog sistema.”