Vest koju su mediji upravo objavili, da će Više tužilaštvo u Beogradu sledeće nedelje početi sa revizijom slučaja smrti Dade Vujasinović, podsetila me na to da se nekom čudnom koincidencijom vesti o ovom slučaju u medijima pojavljuju na otprilike svake četiri godine.
Pre više od šesnaest godina mlada, hrabra i beskompromisna novinarka, autor brojnih tekstova sa ratišta ili iz sveta kriminala u kojima nije zaobilazila ni poznate, ni opasne, pronađena je mrtva u porodičnom stanu u Beogradu. Istraga je konstatovala da je reč o samoubistvu. Ta ocena je od početka bila pod senkom sumnje. Njeni roditelji, prijatelji, advokati i drugi tvrdili su da nije imala nikakvih razloga za samoubistvo. Da je bila izložena pretnjama i da postoje ozbiljni materijalni dokazi protiv teze o samoubistvu. Ipak, zvanična verzija nije promenjena.
Četiri godine kasnije, 1998, istraga je, bar sudeći po vestima u medijima, navodno, obnovljena, ali o eventualnim novim rezultatima javnost nije obaveštena.
Još četiri godine kasnije, u leto 2002., opet se u medijima pojavljuje vest da se nadležni organi ponovo bave ovim slučajem. Pouzdane informacije i ovaj put su izostale.
Nakon još četiri godine, 2006, Nezavisno udruženje novinara Srbije obratilo se Povereniku za informacije žalbom zbog odbijanja tužilaštava da da informacije u vezi s ovim događajem. Pozivajući se na Zakon o slobodnom pristupu informacijama, NUNS je tražio informacije o postupanju povodom smrti novinarke, podsećajući i na to da je punomoćnik porodice još pre više od godinu dana predlagao tužilaštvu preduzimanje određenih radnji i da na te predloge nije bilo odgovora, niti je bilo šta preduzeto u cilju okončanja postupka. NUNS je molio i za ostale informacije koje tužilaštvo smatra bitnim za slučaj, a mogu dati doprinos istini i sprečavanju zaborava smrti njihovih kolega.
Odgovor, koji je bio povod žalbe Povereniku, je bio zaista "interesantan". Kratko pismo, koje glasi: "Obaveštavamo Vas da predmet nije završen, a da Vam druge podatke ne možemo saopštiti, jer, u smislu čl. 170. ZKP. ne spadate u krug lica kojima tužilaštvo može dati informacije o toku rada na predmetu."
Tužilaštvo je dalo samo dve "informacije". To - "da predmet nije završen", te da novinari "ne spadaju u krug lica" koja imaju "opravdan" interes da dobiju podatke. Prva je, kao opšte poznata, bezvredna, druga je zaista apsurdna. Jer to, da državni organ iako nadležan, ipak godinama savršeno sterilan, smatra da može na takav način komunicirati sa javnošću, može se okvalifikovati jedinokao apsurd.
Tužilaštvo je, dakle, ignorisalo sve relevantne odredbe Zakona o slobodnom pristupu informacijama. Ali, na stranu zakon, I da on ne postoji, već sama ideja o demokratskom društvu, nužno podrazumeva poštovanje bar minimalnih standarda kojima su determinisani odnosi između vlasti i javnosti. A odgovor je bio ispod tih minimalnih standarda. Zato sam usvojio žalbu I naložio tužilaštvu da udruženju novinara da tražene informacije. Tužilaštvo je "postupajući po nalogu" učinilo, reklo bi se sve što je moglo da pruži što je moguće manje informacija, uključujući i korišćenje, blago rečeno, problematičnih, da ne kažem, falsifikovanih dokumenata, a tadašnja Vlada, pogotovo ministar pravde "nisu pronašli način", da obezbede prinudno izvršenje rešenja Poverenika.
Zato je dobra vest o reviziji slučaja Dade Vujasinović. To je prilika da se javnosti obezbede informacije koje joj se o ovom slučaju duguju - ni bezvredne ni apsurdne. Na koje se, naravno, bez obzira na to kakav praktični značaj nakon proteka toliko godina imaju, ne sme čekati još četiri godine.