Prije par godina, na konferencijama o tržištu kapitala u Srbiji, bio je prisutan priličan broj stranih investitora i investicionih fondova sa iskustvom u investiranju na „emerging“ tržištima Centralne i Istočne Evrope. Investitori iz Skandinavije i SAD su bili veoma zainteresovani za domaće kompanije, što se brzo moglo i vidjeti na spiskovima akcionara velikih banaka i firmi. Prošle godine, primat su preuzeli investitori iz Slovenije i posebno Hrvatske, koji su „otkrili“ Beogradsku berzu i držali likvidnost i cijene akcija kupujući značajne pakete. Ove jeseni, domaći investicioni fondovi predstavljaju najaktivnije institucionalne kupce akcija, u prilično nezavidnoj situaciji kada berzanski indeksi već mjesecima padaju, a politički rizik dostiže svoju kulminaciju.
Pored lokalnih problema, srpskom tržištu kapitala ne pomaže ni globalna kriza likvidnosti, čiji „domino“ efekat po prvi put osjeća i ovaj region, i to uglavnom kroz nedostatak novih investicija (strani fondovi znaju da bi prodaja njihovih paketa domaćih akcija još više oborila cijene na ovom nelikvidnom tržištu). Danas imamo paradoksalnu situaciju, da, za razliku od iskustava ruske krize iz 1998. godine, strani investitori brane domaću berzu (i naravno, svoju investiciju), dok mali ulagači prodaju i obaraju tržište. Sličan utisak se stiče kada se posmatraju, sa jedne strane, pozitivne vijesti kao što su prodaja Robnih kuća, RTB Bora, DDOR-a (mislim da je svaki privatni investitor bolji od države), kao i najavljena pomoć Evropske Unije od milijardu evra i, sa druge, neizvjesnost oko statusa Kosova, loša ocjena Srbiji od strane EBRD za sprovođenje reformi, rast inflacije iznad očekivanog, itd. Koji pravac će srpski političari odabrati, nisam siguran, ali mislim da je najbolje, u narednih par mjeseci, poslušati staru berzansku preporuku: Cash is the king i sačekati rasplet.