Posle dva meseca boravka u ovoj nadasve cudnoj i veoma mirnoj i lepoj zemlji desilo se i neminovno - upoznao sam konacno domacine - Malajce. Vec sam pominjao kako sam ovde okruzen Kinezima i da idem kod frizera Indijca, ali Malajce jednostavno nisam imao prilike da upoznam malo bolje. Nista o njima nisam znao osim da su malcice tamniji od nas i da su muslimani. To sam primetio odmah po sletanju, jer su sve zenske osobe imale pokrivene glave maramama, tj.burkama. Crvenkapa, zutokapa, tufnokapa ili sarenokapa - ima ih raznih, samo sto ne primetih nigde vuka, ali o zivotinjama drugom prilikom.
Prosle su dve nedelje a od Malajca ni traga ni glasa. Verovatno covek nije gledao svetsko prvenstvo pa ne zna da Zigicoliki ljudi nisu nesto preterano opasni po gol protivnika. Zaboravio me sigurno nije, jer je to ovde za mene nemoguca misija - da me se neko ne seti ili prepozna na ulici ako su me samo jednom videli. U mnogim moji postposlovnim setnjama do igralista moram da prodjem vec cuvenom ulicom bez trotoara. Vec sam se navikao da mi motori prozuje pored glave, ali jos na nesto se polako navikavam. Naime, svaki deseti motor koji prodje pored mene se zaustavi, Kinez/Malajac/Indijac se okrene sa osmehom i kaze "Hello" i nastavi dalje. U pocetku sam mislio da se javljaju nekome iza mene, ali sam vremenom shvatio da je to ovdasnji pozdrav strancima. Veoma simpaticno, i posve drugacije od necega sto sam vidjao po Evropi pa i kod nas. U jednom momentu se zaustavlja auto pored mene a ja vec sebe vidim za korak vise na pijedastalu omiljenih stranaca grada. Nos mi spusti pitanje: "Are you from Serbia?" Pogledah majicu koju nosim na kojoj pise "ZADAR, CROATIA", okrenem se da vidim gde je skrivena kamera, pa na kraju kazem - da, otkud znate, kada prepoznam poznato lice sa igralista. Munir, kako se zove omaleni Malajac mi se izvinjava sto me nije zvao, izgubio je moj broj pa mi opet trazi isti da ubelezi i obecava da ce me sigurno za koji dan zvati da im se pridruzim na terenu. Nastavljam setnju ne smevsi ni da pomislim koga bih dalje mogao da sretnem - mozda mi se zelja i ostvari!
Sutradan posle kasnog rucka sedeci na mojoj cutljivoj klupi ugledah Munira kako se priblizava igralistu a osmeh na licu se sam pojavi niotkuda. Ima nesto u tim prostim i nasmejanim dusama. Prevedeno na sprski njegov pozdrav bi zvucao ovako: "Gde si bre matori, sto godina te nisam vide je*ote,koji ku*ac sedis tu sam, sta ima?", ali srecom to je zvucalo ovako: "Hello my friend, how are you, everything ok, enjoying your day?", mada je poenta ista - pokazivanje interesovanja za moju malenkost. Kazem da uzivam u suncu i palmama koje zadrzavajuaju taman toliko zrakova da ne primecujem da je tropska vrucina. Ovoga puta tu je i njegov rodjak, obojica imaju preko cetrdesetak godina, a izgledaju u najmanju ruku bar kao tridesetogodsinjaci. Starosti celog sveta - tropski krajevi te cekaju za podmladjivanje!
Rodjak, Faiz pocinje da me ispituje opet redovne stvari ali ovog puta ja uzvracam rafalnom paljbom o poreklu, islamu, prirodi i zivotinjama. Nije se bas snasao ni u jednoj kategoriji, ali mi je krajnje simpatican kako se trudi svojski da mi objasni sve sto me zanima. A ja ne stajem - kako i da se zaustavim kada konacno imam priliku da iz prve ruke sve saznam o ljudima koji su vecina u ovoj zemlji. Saznajem razne stvari, od onih poznatih da su oni siromasan sloj, do nekih koje nisam znao a to je da ni oni nisu bas srecni sto su Kinezi tu u njihovoj zemlji, kao i sami Kinezi, moglo bi se reci da je osecanje obe nacije po tom pitanju uzajamno! Dosta mi je pricao o islamu, Adamu i Evi, Muhamedu, Meki i Medini, ali ni on sam ne zna bas sve, a ja kao da ocekujem od svakog koga upoznam da je profesor i da moze sve da mi objasni. Ono sturo sto sam saznao od njega je da se oni ne mole skulpturi unutar dzamije (kao hriscani Isusu ili budisti Budi) nego direktno Alahu, otuda i oni zvucnici na svakoj dzamiji, da bi se molitva cula do svemocnog.
Taman sto sam ustao da krenem kuci Faiz mi kaze: "Pa gde ces sada? Hoces kod mene u kucu?" Uh, ne znam da li cu preziveti ove napade domacinstva! Krecemo coporativno svi do njega a meni srce lupa u grlu. Ne znam zasto mi je i dalje cudno sva ta dobrota koja me okruzuje. Kuca, pa cak i zena u njoj su nalik Munirovoj. Samo sto Faizova zena ima Indijske krvi sto se vidi po licu, ali po boji koze nikako, sada vidim zasto je najmladja cerka toliko svetla. Nude me cajem i pokazuju pehare ponosne dece sa raznih sportskih takmicenja. Na podu tepisi a la Pirot, a na zidu arpaski natpisi Muhameda i Alaha. Nakon ispitivanja odakle sam i sta me dovodi kod njih (od strane Faizove zene) pocnu mi pricu o velikom postu koji se blizi (Ramadan), i kada krene narednih mesec dana svakodnevno po 14 sati ne jedu niti piju vodu, a to se zavrsava na Bajram. I u to vreme ako policija uhvati nekog Malajca vani kako jede ili pije na licu mesta ga privode i placa kaznu! Strog bre taj islam.
Jos cekam na pozive za rucak, nikako da se usaglasimo, a meni i dalje u grudima lep osecaj prijatnih Malajaca i strogog islama.