Politika

Istina

Aleksandar Stosic RSS / 05.08.2010. u 15:54

Sta je istina? Da li ona postoji? Ako postoji istina sa jedne strane o jednom pitanju, kako se onda zove dijametralno suprotan stav s druge strane o istom tom pitanju? Isto istina? Mozemo li istinu apsolutizovati? Imamo li pravo na prisvanje istine? Koliko nas istina usporava u zivotima?Koliko svi gubimo zbog dogmatizovanja istine? Treba li istinu staviti po strani, a pitanja resavati na potpuno drukcijim osnovama i principima? Treba li se prema istini odnositi sa destruktivnom strascu ili na to pokusati gledati racionalno? Kako uciniti da razlicite istine o istom pitanju prestanu da budu prepreka progresu? Mogu li se dve istine staviti u neutralan kontekst? Mogu li dva bliska naroda ziveti srecno i zadovoljni uprkos svojim istinama?

Koje je boje zeleno svetlo za daltonistu? Sivo! Dakle ni boje ni daju uvek istu istinu. Kako ubediti daltonistu da je zelena - siva,da je crvena - plava i tako redom. O pitanjima o kojima nema ideoloskog spora, resenje izgleda jednostavno i prosto:izaberemo novi okvir u kojem nije bitno da li je boja zaista crvena il plava, odnosno zelena ili siva. Jednostavno, zelenu stavimo gore, a crvenu dole i problem protoka saobracaja je resen.

Da li mozemo tesko poremecene nacionalizme resiti pragamaticno? Mozemo li pitanje Oluje staviti u neutralan kontekst, tako da svacija istina ostane netaknuta? Svako, rekosmo, ima pravo na sopstvenu istinu. I onaj jadnik sto je familiju i, ono malo sto mu je ostalo od stvari, vozio traktorom daleko od rodne kuce, kao i onaj jadnik koji je u proterivanju svojih drzavljana video sopstvenu slobodu. Za jedne je Oluja sloboda od okupacije, za druge akcija koja se okoncala teskim zlocinom, po nekima cak i genocidom. 

Ni jedni ni drugi nikada, i ponavljam nikada, nece pomeriti svoje istine. Zasto? Pa, zato sto i kod jednih i kod drugih zaista i ima elemenata istine. Ali, kako resiti taj problem da se Srbi koji se 5. 8.  nalaze u Hrvatskoj ne osecaju lose, i kako resiti da Hrvat proguta i poslednju knedlu koja mu smeta u grlo dok svecano iznosi svoju zastavu na prozor svog doma tog istog dana. Postoji li neutralan mehanizam koji ce za ovih 14-15 miliona ljudi biti unifikujuci; koji ce, bas kao sto je covek kod pitanja istine semaforskih boja nasao kompromisni model, uspeti to da ucini i na ovom daleko osetljivijem pitanju?Mora! Jer, ma koliko to sada izgledalo nestvarno Srbija i Hrvatska - koje jednom godisnje na isti dan placu i slave jedan isti dogadjaj, i ubuduce ce imati samo svoje istine koje ce im i dalje stvarati teske i bolne rane -morace da nekako da te svoje istine sklone negde sa strane, da ih stave u nekakve arhive, a u korist nekog novog okvira iz kojeg ce izroditi neki novi, zdraviji, odnosi, dvaju naroda.

Na elitama je da taj okvir pronadju. 



Komentari (44)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nestor92 nestor92 16:19 05.08.2010

Preduslov

Elite prvo moraju da postoje ...
antioksidant antioksidant 16:22 05.08.2010

Re: Preduslov

nestor92
Elite prvo moraju da postoje ...
e sad...
elitu cine oni koje "polis" smatra elitom...
kakvi mi takav nam i gledston...
koksy koksy 17:03 05.08.2010

Ja čuo...

...i kako resiti da Hrvat proguta i poslednju knedlu koja mu smeta u grlo dok svecano iznosi svoju zastavu na prozor svog doma tog istog dana.

... da u Hrvatskoj na današnji dan obavezno pripremaju antologijsku kič-puricu.
markonio92 markonio92 17:05 05.08.2010

Mržnja.

Krenuo si pogrešnim putem izjednačavanja:
onaj jadnik sto je familiju i, ono malo sto mu je ostalo od stvari, vozio traktorom daleko od rodne kuce, kao i onaj jadnik koji je u proterivanju svojih drzavljana video sopstvenu slobodu.

Hajde taj kriterijum "istinitosti" primeni na Srebrenicu i videćeš šta će se desiti.
Jednostavno, mržnja je duboko usađena, vekovna i konstantna. Optimista je onaj ko misli da će se nešto bitno promeniti u nekom srednjem vremenskom periodu. Ako se nešto i promeni, to će biti isključivo u, za sada, nadrealnom scenariju totalne denacifikacije. Najuspešniji takav pokušaj (YU) se završio krvavo.
Rešenje je naučiti živeti sa mržnjom. Pa možda nekada i zaboravimo zašto smo i koga mrzeli, ukoliko nas negativni natalitet ne proguta do tada.
docsumann docsumann 05:37 06.08.2010

Re: Mržnja.

Hajde taj kriterijum "istinitosti" primeni na Srebrenicu i videćeš šta će se desiti.

Mislim da moženo da pričamo samo o istini kao tačnosti navoda i informacija i to u njihovom suženom kontekstu u odnosu na ukupnu "stvarnost".
To bi bila neka vrsta praktične istine, one s kojom možemo da baratamo bez uvođenja dublje metafizike u cijelu priču.
Istina u ljudskoj ravni događanja. Tu pomažu (odmažu) istoričari, novinari istraživači, svjedoci zbivanja, preživjeli učesnici, dnevnici, zapisi, lična pisama ...
Krajnju verziju koja će biti plasirana u javnost, sa potpumo ili djelimično prerađenim i prezentovanim podacima, iznose političari ... i tu ta istina počinje da se modifikuje pod utucajem političkih odnosa, "viših ciljev", interesa trenutka.
Tada "istina" gubi na suštinskoj težini, ali dobija praktičnu upotrebnu vrijednost. kao bacač magle, Potenkinov zastor za zapaljena sela, LSD ubačen u vodovod.

Istina koja se može predstaviti kroz slike Tv programa, jedino govori o tome da ta televizijska tehnika stvarno funkcioniše na, za nas laike, zapanjujući, način.
gedza.73 gedza.73 17:10 05.08.2010

Istina

Mozemo li pitanje Oluje staviti u neutralan kontekst, tako da svacija istina ostane netaknuta? Svako, rekosmo, ima pravo na sopstvenu istinu. I onaj jadnik sto je familiju i, ono malo sto mu je ostalo od stvari, vozio traktorom daleko od rodne kuce, kao i onaj jadnik koji je u proterivanju svojih drzavljana video sopstvenu slobodu. Za jedne je Oluja sloboda od okupacije, za druge akcija koja se okoncala teskim zlocinom, po nekima cak i genocidom.

Kreni sad redom od sukoba u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu.
I onda napiši ovako umeren, snishodljiv tekst gde ćeš sve strane u sukobu podjednako tretirati.
Žao mi je što neću učestvovati u daljoj diskusiji, ali mi je drago kad neko ovako kritički posmatra ratna dešavanja jer Srbi mogu isto tako neke svoje akcije posmatrati kao potrebom za slobodom, a drugi okupacijom.

Iznenađen sam ovakvim tvojim tekstom koji daje za pravo ekstremnim srpskim nacionalistima i koji će ga sigurno koristiti za opravdanje nekih etničkih čišćenja na Kosovu.
Doduše, možda je opravdanje rezervisano jedino za Hrvate?
libela libela 17:12 05.08.2010

O Istini i njenoj devalvaciji...

...kako vrlim finansijerima odgovara, takvu cemo istinu cuti.
Eto, ja danas citam kako je fasizam imao problema prilikom uspustavljanja u hrvata. Sta je sledece? Jasenovac kao zgariste domoljuba?
reanimator reanimator 17:41 05.08.2010

...

Bata Stošiću..i ti si prosvirao od vrućine.
Preporuka za trud
looping looping 18:24 05.08.2010

Odnosi

Hrvatska se odvojila od Srbije. Ne ulazim u razloge. Istina je nebitna u svemu tome. Mozes da izneses istinu na videlo i da tome pridodas neistinu koja odgovara drugoj strani - to nece pomoci!
Kada te neko nece mozes da se prevrces koliko hoces. Da li te nece zato sto ima komplekse od tebe ili ga ugrozavas na neki drugi nacin - nece te! Pomiri se sa tim ! Jel bi trebalo svi da preispitujemo sebe do vecnosti zasto nas neko nece ? Da li jedan celokupan narod ne valja ?
Nismo mi ti koji trebamo da izgladjujemo odnose niti to mozemo. Covek moze samo da bude normalan i trudi se da ima korektan odnos a ne da se izvinjava nekome ko ga ne zeli. Prva stvar koju Srbija treba da uradi je da se okane bavljenjem suseda i da se posveti sebi.
Sta je bilo bilo je, nismo vise zajedno, neka se oni bave nama ako su i dalje optereceni.
loader loader 18:42 05.08.2010

Uslovljenost

Biće da su dva najviša funkcionera obe države po ovom pitanju prilično iznad spremnosti i motivacije iznutrašnjih struktura. Još je previše onih koji ne bi da popuste ni za jotu. Tu su i loša istorijska sećanja, nesimetrična međunarodna podrška pravdi ...

Stoga bi se pre moglo reći da elite već daju nekakav okvir, koji stvari pomera na bolje, ali, očekivano, prezaju od stava biračkog tela.

Naravno, elita nisu ova dva čoveka, već bi ona trebalo da znači nešto mnogo šire. No, za sada se njih dvojica po pitanju detanta najviše ističu. Dovoljno je makar i letimično sagledati razliku u odnosu na prethodnike.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 19:52 05.08.2010

Istina o istini


Istina je vrednost, ne činjenica.
Istina kao činjenica ne postoji, jer se uvek ukazuje i iskazuje kao zarobljenik ličnog, a u konkretnom slučaju "Oluje" i nacionalnog, uvida u stvarnost.
Dakle, istina o istini je da istine nema.
docsumann docsumann 21:54 05.08.2010

Istina

Istina se mjenja sa svakom njenom spoznajom.

Istina mjenja onoga ko je spoznaje ... i njegovi pogledi na stvarnost se samim tim mjenjaju, a sa njima i sama stvarnost, bez obzira šta to ona uopšte predstavlja.

Istina ima smisla, kad postane alternativa realnostima koje su utemeljene u istini.

Istina je više od pouzdanog mišljenja, nešto kao vir u kom davljenik krajnje iskreno uzvikuje - upomoć, jer zna da smrt možda ne donosi nikakve odgovore.
Goran Vučković Goran Vučković 01:43 06.08.2010

Haidt i Žižek

Sta je istina? Da li ona postoji? Ako postoji istina sa jedne strane o jednom pitanju, kako se onda zove dijametralno suprotan stav s druge strane o istom tom pitanju? Isto istina? Mozemo li istinu apsolutizovati? Imamo li pravo na prisvanje istine? Koliko nas istina usporava u zivotima?Koliko svi gubimo zbog dogmatizovanja istine? Treba li istinu staviti po strani, a pitanja resavati na potpuno drukcijim osnovama i principima? Treba li se prema istini odnositi sa destruktivnom strascu ili na to pokusati gledati racionalno? Kako uciniti da razlicite istine o istom pitanju prestanu da budu prepreka progresu? Mogu li se dve istine staviti u neutralan kontekst? Mogu li dva bliska naroda ziveti srecno i zadovoljni uprkos svojim istinama?

Jonatan Haidt je imao da kaže na TED-u ponešto na temu istine i percepcije i izlaska iz moralnog "Matriksa". Toplo preporučujem i njegovu knjigu "Happines Hypothesis".
Da li mozemo tesko poremecene nacionalizme resiti pragamaticno?

"Teško poremećeni" i "rešiti" je tvoja kvalifikacija. Meni se čini da bi elite koje pominješ pre rekle nešto tipa "Kako pragmatično gajiti teško stečene nacionalizme". Nacionalizam je, čini mi se, iz tačke gledišta elita, pre svega jedan mehanizama upravljanja demokratskim društvom (reč "demokratski" je stavljena vrlo namerno). Element kohezije - pogledaj obavezno Haidtovo predavanje na TED-u sa onog linka gore.

Mora! Jer, ma koliko to sada izgledalo nestvarno Srbija i Hrvatska - koje jednom godisnje na isti dan placu i slave jedan isti dogadjaj, i ubuduce ce imati samo svoje istine koje ce im i dalje stvarati teske i bolne rane -morace da nekako da te svoje istine sklone negde sa strane, da ih stave u nekakve arhive, a u korist nekog novog okvira iz kojeg ce izroditi neki novi, zdraviji, odnosi, dvaju naroda.

Na elitama je da taj okvir pronadju.

Primeti ovaj članak, u kome se Slobodni Dalmatinci sprdaju sa gafom Zvonimira Čička kad je rekao "Ovoga leta dolazi nam 100.000 turista iz Srbije i incidenti nam ne trebaju. Problem je što dolaze mladi iz Srbije koji ne shvataju novi realitet, pa se ponašaju kao da su nasred Terazija".

E sad primeti komentare na ovom prvom tekstu u Vesti Online. Gomila idiota koji ne primećuju uopšte ironiju i nastavljaju srpskohrvatski rat verbalnim putem. Eto ti koegzistencije istina u istoj konverzaciji, da ne kažem razgovoru gluvih. To je batinom uterivano u bratstvo-jedinstvo 40 godina, a trebalo je 5-6 godina da se dobije ovaj nivo nagluvosti. Možda treba ići po onom Žižekovom savetu - za početak, priznati mržnju. Izaći iz moralnog Matriksa, što reče Haidt.

Inače sam se častio ovim, zbog ove preporuke u FT-u. Javiću kako je kad uhvatim vremena da pročitam - ako je potrebna bolja preporuka od ove iz FT-a.
docsumann docsumann 00:56 07.08.2010

Re: Haidt i Žižek

Možda treba ići po onom Žižekovom savetu - za početak, priznati mržnju. Izaći iz moralnog Matriksa, što reče Haidt.


Čudno je to kako se globalni odnosi manifestuju na konkretne živote. Pretpostavimo da na srpskoj strani postoji jedan (ne kažem da ih nema više) moralan, čestit, pravdoljubiv i po svemu drugom vrlo plemenit lik, sad pretpostavimo čovjeks sa sličnim ili identičnim osobinama na albanskoj strani.
Njih dvojica kad bi se našli u nekoj trećoj zemlji van ove balkanske klanice, ostvarili bi , nesumnjivo, jedan kvalitetan i sadržajan dijalog, možda bi čak vremenom i postali prijatelji.
Rat između njihovih dvaju naroda koji, možda jedan i drugi smatraju besmislenim i brutalnim, dovodi ih jedan drugom na nišan i u poziciju smrtnog neprijatela.

Kakva istina, kakva pravda važi u ovom slučaju. Mješanje kriterijuma različitih društvenih nivoa i kategorija, stvara problem za čije tumačenje i razrješenje , pojmovi kao istina i pravda nisu jednostavno upotrebljivi.

A, opet ima i ona Sabatova misao (parafraziram): rat može biti besmislen i nepotreban, ali drugovi koji spavaju dok si ti na straži, to je apsolutno.
Rejlem Rejlem 08:20 06.08.2010

Negovanje svojih istina

Ni jedni ni drugi nikada, i ponavljam nikada, nece pomeriti svoje istine. Zasto? Pa, zato sto i kod jednih i kod drugih zaista i ima elemenata istine.

Potpuno tacno.

ma koliko to sada izgledalo nestvarno Srbija i Hrvatska - koje jednom godisnje na isti dan placu i slave jedan isti dogadjaj, i ubuduce ce imati samo svoje istine koje ce im i dalje stvarati teske i bolne rane -morace da nekako da te svoje istine sklone negde sa strane, da ih stave u nekakve arhive, a u korist nekog novog okvira iz kojeg ce izroditi neki novi, zdraviji, odnosi, dvaju naroda.

Na elitama je da taj okvir pronadju.

Ono sto je porazavajuce je da se u obe zemlje, koliko god da se to s vremena na vreme zavija u oblande popravljanja odnosa,i dalje sistematski radi na negovanju samo sopstvenih istina. Sa drzavnih i paradrzavnih medija, iz nastupa te usrane elite, provocira se ono najnize u ljudima, jednostavno se ne dopusta ljudima da pocnu da misle na drugaciji nacin, stalno se potencira ono sto nam je u proslosti onaj drugi uradio. I narod se na to prima. Bar ovde, a siguran sam i tamo. Kao sto se primao i 90ih.
I zalosne su manekensko-pozorisne elite na celu obe drzave, koje su izasle iz istog kalupa. Kad na to kod nas dodamo elitu made in Zitoradja...
Normalna retorika vise ne moze ni da se cuje, i ne moze ni da dobije vise od nekoliko % na izborima. U Hrvatskoj npr. Vesna Pusic. Kod nas vise i ne znam ko moze nesto normalno da kaze, a da je pri tom i iskren u tome.
dr.wagner dr.wagner 09:23 06.08.2010

O istini ...

....jutro

-Kada sam upao u jedno (loše ) društvo , davno ... , pitam jednog starijeg
kolegu o jednoj kolegici ....
...eto ja sam novi ..., a ona je zgodna mačka .... i tako ....

-Kaže mi on hladno ....
"... ne može to tako , ja ću ti reći ovo i ono , a ti
ćeš se kasnije oženiti sa njom .... i kada se god sretnemo , nakon toga ...
biti će nam obojci neugodno ....."

-Ako ste političar , glupo je tražiti istinu ... kada se na poluistinama ili
selektivnim povijestima , može lijepo i dugo "ploviti" ....i nikada vam nije
neugodno , .... što god rekli .... "istina je" !


Wagner




seceranac seceranac 09:56 06.08.2010

elita i istina u jednoj potvrdnoj recenici

Sta je istina? Da li ona postoji? Ako postoji istina sa jedne strane o jednom pitanju, kako se onda zove dijametralno suprotan stav s druge strane o istom tom pitanju? Isto istina? Mozemo li istinu apsolutizovati? Imamo li pravo na prisvanje istine? Koliko nas istina usporava u zivotima?Koliko svi gubimo zbog dogmatizovanja istine? Treba li istinu staviti po strani, a pitanja resavati na potpuno drukcijim osnovama i principima? Treba li se prema istini odnositi sa destruktivnom strascu ili na to pokusati gledati racionalno? Kako uciniti da razlicite istine o istom pitanju prestanu da budu prepreka progresu? Mogu li se dve istine staviti u neutralan kontekst? Mogu li dva bliska naroda ziveti srecno i zadovoljni uprkos svojim istinama?


Na elitama je da taj okvir pronadju. 



od elite mozes dobviti svasta ali istinu nikada - ma kakva elita bila
Biljana 77 Biljana 77 10:04 06.08.2010

Istina je

da se mora živeti.

Ja sam pod utiskom od juče.

predatortz predatortz 10:45 06.08.2010

Istina

u slučaju Srba proteranih iz Hrvatske je bolno jednostavna:

Hrvatska ih je proterala, Srbija ih je na nož dočekala.

Moje mišljenje je da bi oni imali puno moralno pravo da se udruže i tuže obe države za počinjeni genocid nad njima.
kukusigameni kukusigameni 11:03 06.08.2010

Re: Istina

Srbija ih je na nož dočekala.

predatortz predatortz 11:06 06.08.2010

Re: Istina

Figurativno. Ništa nije činjeno da se tim ljudima olakša pozicija. Niti su integrisani u društvo, niti je bilo šta učinjeno po pitanju njihovog povratka. I nakon 15 godina oni su moneta za potkusurivanje, ljudi bez statusa, jeftina radna snaga...
kukusigameni kukusigameni 11:24 06.08.2010

Re: Istina

Moje mišljenje je da bi oni imali puno moralno pravo da se udruže i tuže obe države za počinjeni genocid nad njima.


Jel onda i genocid figurativno?
predatortz predatortz 11:30 06.08.2010

Re: Istina

Jel onda i genocid figurativno?


Srbija je bila u obavezi da vojno brani RSK. Samim tim kriva je za nesprečavanje. Kao i u slučaju Srebrenice na koji se ovde mnogi rado pozivaju.
kukusigameni kukusigameni 11:38 06.08.2010

Re: Istina

A sto ti lepo ne odes da zongliras u cirkusu, a ne ovde na blogu?
dr.wagner dr.wagner 12:51 06.08.2010

Re: Istina

predatortz
Moje mišljenje je da bi oni imali puno moralno pravo da se udruže i tuže obe države za počinjeni genocid nad njima.


Pozdravljam ...

-Ma nema tu ništa od tužbe ... , možda bi se još i moglo tužiti RH jer
postoje neke izjave sa nekih sastanaka neposredno prije akcije , a koje se
mogu tumačiti kao planiranje protjerivanja ...

-Ne znam za neke obaveze Srbije (po međunarodnom pravu), mislim da je to nerealno .

... a i kome bi ih tužili ??? Ovima u Hagu ...???


Wagner
predatortz predatortz 13:08 06.08.2010

Re: Istina

A sto ti lepo ne odes da zongliras u cirkusu, a ne ovde na blogu?


Ti od ove teme praviš cirkus. A tema je isuviše ozbiljna.

Hrvatska je proterala preko 250.000 svojih građana. Dan danas im onemogućava povratak, što ekstremnim delovanjem 'pojedinaca', što fantomskim listama ratnih zločinaca, što devastacijom obnovljene imovine. Presretnuto naređenje Tuđmana da se tako postupa daje osnov za tužbu.

Srbija, pak, budući da se kurči da je pravna naslednica svih Jugoslavija, je preuzela obavezu da će vojno pomoći RSK u slučaju napada hrvatskih snaga. Ne samo da to nije uradila, nego je izbeglice skidala sa traktora na mostovima i slala u Rep.Srpsku. Time je narušila mnogo međunarodnih normi po pitanju tretmana izbeglica. Deceniju ipo posle ti ljudi su i dalje sredstvo za potkusurivanje, na kojim razne administracije oštre ku..c iživljavajući se nad njima ne dajući im osnovna građanska prava. Da su u Ameriku izbegli do sada bi već deset godina bili gospoda američki državljani. Ovde ih smradovi dan danas hebu za legalizacije mukom napravljenih kućeraka na periferijama gradova. Genocid ima razna lica!


kukusigameni kukusigameni 18:51 06.08.2010

Re: Istina

Genocid ima razna lica!


kurči


oštre ku..c


hebu


Ima.
elis elis 15:55 06.08.2010

Istina ili san o istini?

Aleksandre, kao refleksiju na Tvoj tekst, postaviću ono što sam napisao na susednom forumu. Ne, dakle, kao odgovor, jer odgovora, naposletku, i nema. Ima samo nas sa našim sumnjama i pitanjima kao zemljotresima.


Pokušaću, uz svaki mogući obzir koji mi stoji na raspolaganju, da skuckam reč-dve o odnosu Srebrenice i Holokausta. I nastojaću da budem što koncizniji. No, pre nego se dotaknem onoga o čemu treba biti reči, moram pre svega da iznesem svoju sumnju u dobronamernost dve vrste ljudi: onih koji po svaku cenu odbijaju uporedbu Srebrenice i Holokausta, i onih koji po svaku cenu tu uporedbu nameću kao jedino moguću. Unapred se izvinjavam ako neki pripadnik ove dve skupine u mojim rečima nađe goriva za sebe, to mi nije namera.
Srebrenica je zločin genocida. Svaka dalja rasprava o ovoj rečenici učesnika izlaže opravdanom podsmehu. O kaznama moderacije neću, one su, svakako, forumski ekskluzivitet, podsmeh nam stoji na raspolaganju i u RL.
No, ako ne uvidimo razliku između srebreničkog pokolja i ciklona koji nije imao poetično, žensko ime, već ga jednostavno nazvaše B, ne samo da ćemo izneti na svetlost dana vlastito nepoznavanje stvarnosti, već ćemo dati, mnogi i nehotice, no opravdava li ih ta nehotičnost, doprinos našim brižljivo uzgajanim mržnjama i nepoverenjima. (A nepoverenja su razornijeg i dugotrajnijeg dejstva od mržnje. Mržnja je zemljotres koji može da zatrese planinu, ali nepoverenje je erozija koja dubi kanjone.)
Srebrenički pokolj učinjen je u ime jedne lokalne, pri tom još i izvitoperene nacionalno-političke ideje. Pri čemu sam ubeđen i, evo, izgovoriću to, da ogroman, najveći broj onih koji su tu ideju birali, ne bi odobrio ono što se desilo u leto 95-te. Sad prezrivo odmahujem glavom na pozive za političkom korektnošću, pa se neću ni potruditi da se uvlačim u istorijske hronologije, svakako zanimljive i potrebne. No, dodaću ovo: ta izvitoperena ideja u svom početku nije imala planove za plansku i sistematsku eksterminaciju onih koji su joj se na putu isprečili. Kasniji pokolji bili su pre svega delo nedoraslosti, ljudske, etičke i političke manjkavosti većine onih koji su tu ideju u delo sprovodili. Time se njihova odgovornost ne umanjuje, naprotiv. Čak je i veća, jer, bili su dužni znati da su suviše jadni i slabi da bi se smeli upustiti u buđenje duhova koje ne mogu držati zauzdanima. Niti ih vratiti u lampu kad im se to prohte.
Holokaust je dvostruki zločin. Pre svega, on se desio na znatno većem području i imao je za cilj temeljitu i posvemašnju eksterminaciju čitavog jednog naroda, do njegovog poslednjeg pripadnika. Bio je osmišljen, isplaniran do u tančine, strpljivošću gravera sprovođen u delo od strane celokupnog državnog aparata. To je prvi sloj tog zločina. Drugi njegov sloj sadržan je u činjenici da evropske Jevreje nije, u najvećem broju, hapsio Gestapo, već upravo lokalne evropske policije. Da je, na neki način, čitava Evropa, na neki način zajedno i sa svojim nepokorenim delovima, aktivno sudelovala u tom zločinu. Da je antisemitizam bio utkan u tkivo velikog broja evropskih država i da te države skoro nikakvu volju nisu pokazivale da iz sebe izbace to maligno tkivo.
Ogroman procenat Nemaca, zajedno sa povelikim procentom Danaca, Francuza, Poljaka... duboko je verovao da su Jevreji odista niža bića i da nema mesta nikakvoj samilosti kada su oni u pitanju. Samilost je bila rezervisana za sebe same. Nisam siguran da je u BiH postojalo takvo verovanje, izuzev kod malih procenata luđaka.
Ako pretpostavimo situaciju prihvatanja nekog od ponuđenih mirovnih planova, ma koliko ti planovi bili ponižavajući za jednu ili drugu stranu, moramo se složiti da bi to prihvatanje okončalo ubijanja, pa i po cenu, rekoh, ponižavajućih političkih uslova. Evropskim Jevrejima takva mogućnost nije ponuđena. Jednostavno, nije postojao plan koji bi oni mogli prihvatiti i tim se prihvatanjem spasiti od istrebljenja.
Kada je, naposletku, nacistički amfetamizirani vrh izvršio samoubistva ili je pohvatan da mu bude suđeno, kada se Treći Rajh urušio u samo predvorje pakla, ona Evropa koju sam spomenuo, odahnula je. Videla je priliku da sebe abolira od ćutanja i ne samo od ćutanja. Već i od aktivnog učešća u isporučivanju svežnjeva Jevreja u logore širom lepog kontinenta.
U Evropi je Holokaust svojevrstan tabu. I to je civilizacijsko dostignuće o kojem ne sme biti zbora. Ono što je mučno, jeste činjenica da taj tabu Evropa nije iznedrila zarad miliona pobijenih, niti zarad njihovih naslednika, već jedino i isključivo zarad sebe, zarad ulepšavanja slike u ogledalu. Srebrenica Evropu ne dotiče. Pravdoljubiva grmljavina pokojeg novinara, pisca, mislioca ili muzičara uglavnom su estradni momenti. Evropu se dotiču naše balkanske sklonosti da im pomutimo planove, da ih napunimo izbeglicama, da obezbedimo radna mesta njihovim precvalim diplomatama i netalentovanim studentima. No, od Evrope i ne treba očekivati puno. Evropa koja nije razumela Holokaust, Evropa koja je prikrila vlastito učešće u zločinu, od takve Evrope se i ne može tražiti da razume Srebrenicu. Niti bilo šta drugo.
Zato mi moramo da razumemo jedni druge. Pogotovo na ovom forumu, na kojem, siguran sam, nema krvoloka. Što je sasvim solidna osnova da se ovde započne to žuđeno približavanje, ne zarad nas samih, zaboga, već zarad dečurlije koja dolazi.
Da zaključim. Kada Evropljanin govori o Srebrenici, on govori o potrebi da se ona ne ponovi "njima" (t.j. nama).
Kad taj isti Evropljanin govori o Holokausti, on govori o potrebi da se Holokaust ne ponovi "nama" (t.j. njima).
A mi ovde, što pre prestanemo zagledati se u kosmičke visine i tamo tražiti rešenje naših mrakova, pre ćemo naučiti da po zemlji hodamo kao ljudi, ne spotičući se o grobove i ne uznemiravajući ih u njihovom svetom miru.
ninasimone ninasimone 17:04 06.08.2010

Re: Istina ili san o istini?

elis

A mi ovde, što pre prestanemo zagledati se u kosmičke visine i tamo tražiti rešenje naših mrakova, pre ćemo naučiti da po zemlji hodamo kao ljudi, ne
spotičući se o grobove i ne uznemiravajući ih u njihovom svetom miru.

Elis, peporuka ko vrata za ceo post.
elis elis 17:21 06.08.2010

Re: Istina ili san o istini?

ninasimone

Elis, peporuka ko vrata za ceo post.


U tom slučaju, dodaću još forumskog govorenja. Nije u pitanju prosto premeštanje teksta iz jednog okvira u drugi, već mučnina koju sam osećao kada sam o nekim stvarima, o kojima se može i mora govoriti jedino u ime jastva, govorio pod nekakvim nickom. No, tekst neću menjati, mada će u njemu verovatno biti i nejasnih mesta. Nejasnoća je, naime, uzrokovana kontekstualnošću.



Vera, kažu, može pomeriti planine. Slepa vera, zavisno od okolnosti u kojima cveta, može razoriti gradove, opustošiti zemlje od ljudi, može usaditi užas u srca čak i zlih, kamoli dobrih ljudi. No najčešće ta slepa vera, još ako je sa samoljubljem udružena, svog posednika učini podsmeha, katkad i prezira dostojnim.
Ovde smo se, na moje duboko razočarenje, spotakli, okliznuli upravo na pitanju vlastitih slepih verovanja i na pitanju samoljublja, odnosno doživljaja sebe kao počela ispravnosti i valjanosti u svetu. Ljudska je istorija obeležena brojnim tragedijama i beščašćima, između ostalog i stoga što mnogima nije dato da razumeju opasnosti koje leže u slepom verovanju, pa čak i kada je predmet verovanja odista dobar i plemenit. Jer, uvek dođe čas kada se taj predmet zamagli, pa i nestane, a slepa vera postane samoj sebi svrha i uzme samu sebe za predmet verovanja.
Uz slepu veru i samoljublje, kao odano štene uvek trčkara laž. Ne laž o svetovnim, dunjalučkim činjenicama, već laž o sebi, laž kojom se čovek brani od grdobe stvarnosti, od ožiljaka koje mu ta stvarnost na licu i na duši ostavlja, laž koja je šminka što je čovek nanosi na ogledalo, e da bi se mogao ogledati u njemu. Ne treba strogo suditi o toj vrsti laži i onima koji je koriste. Nije svima dato da mogu disati u razređenom, režućem vazduhu sumnje. Da mogu pogledati u ogledalo u kojem stoji vlastiti lik onakav kakav odista jeste. Vlastiti lik na kojem ti ožiljci nisu neveštom šminkom prikriveni.
Postoje, i tek ću ih, jer su bezvredni, no ne i bezopasni, uzgred spomenuti, i oni koji veruju da znaju šta je sumnja i koji tu sumnju zloupotrebljavaju. To su oni koji veruju da sumnja ima granicu i da ta granica seže do trenutka u kojem oni naiđu na potvrdu vlastitih verovanja. U pravu su samo u jednome: sumnja odista ima granicu, no ne onu koju takvi uspostavljaju. Stvarna granica sumnje je ujedno i granica čovečnosti. Kad izgubimo ma i dram vlastite čovečnosti, u tom smo času već uveliko povredili granicu dopuštene sumnje. Pošto ovde ima jedan broj onih kojima razumevanje govora nije na spisku veština kojima su ovladali, reći ću to izravnije, mada se grozim takvih primera: može se sumnjati u srebrenički pokolj, ali onaj koji to čini mora znati da je takvom sumnjom izgubio dobar deo čovečnosti, da je manje čovek i mora biti spreman da će se prema njemu odnositi kao prema nekome ko je manje čovek.
No, kao što nas zloupotreba sumnje neumitno odvodi put obeščovečivanja, tako će i slepa vera oduzeti našoj čovečnosti uverljivost i snagu. A ljudi često zamene mesta predmetima svoje sumnje i svoje vere. I, osećajući nekakvu čudnu gordost, spremni su da se orkanskom snagom obruše na svakoga ko se usudi da ih uznemiri u kupljenoj, popijenoj i popušenoj egzaltaciji. A meni bi odista bilo teško da odgovorim na pitanje da li me više plaše oni koji sumnjaju u srebrenički pokolj ili oni koji veruju u neupitnost i prirodnost, čak bogomdanost, vlastite dobrote.
Ljudskom samoljublju se obraćati, uvek je hod po žici, da ne kažem hod po oštrici sablje. Jer samoljublje, osećajući instinktivno koliko je neutemeljeno, koliko je neprirodno, teži da se brani po svaku cenu, ne birajući ni način ni cilj svojih kanonada. Samoljublje je spremno ritualno preklati logiku i na inkvizitorskoj lomači spaliti etiku samo da bi se zaštitilo od svega što oseća kao pretnju.
...
Tako je i zlosretni glodar širokog repa, zajedno sa skakutavim božanstvom crvenokožaca, optužen za gnusne stvari, toliko gnusne da me je tuga skolila čitajući dokaze o postojanju jednog tako suženog stanja svesti. Stanja svesti koje odbija da u sebe propusti bilo kakav sadržaj govora koji ne uključuje ritmično ponavljanje hvalospeva dobroti duha jednog grada i jednog naroda. Ta svest nalikuje svesti zbunjenog prvačića u čijoj se glavi učiteljevo ponavljanje prostog računa, jedan više jedan su dva, jedan više dva su tri, jedan više tri su četiri... pretvori u neprekinuti niz na-na na-na na na, na-na na-na na na, na-na na-na na na-na...
Kada se čovek odvaži da nekome, ko sebe za apsolutno dobro ustoličuje, ukaže na klicu opasnosti u takvom stavu, ako mu skrene pažnju na pukotinu koja će se vremenom u pretvoriti u pećinu iz koje će na površinu pokuljati horde demona i zloduha, tad mora biti spreman i na žestoku, nemilosrdnu bitku. Usudio sam se taknuti u klupko ljudskih slabosti. Neosporno, na grub i neprimeren način. No, ta moja grubost, iznesena na površinu, ništavna je spram grubosti sadržane ispod slojeva govorenja u ime intaktičnih kategorija. Našao sam se na brisanom prostoru, zasut rafalima iz nekoliko pravaca. Prvi je bio najrudimentarniji novobošnjački nacionalizam, zaogrnut plaštom svekolikog patništva, kojem podrinjske i ine žrtve vire iz zadnjeg džepa, kao certifikat na sadašnju i buduću nepogrešivost, apriornu izuzetost od zla. Silovitu podršku u vidu supresivne rečenične vatre pružao je nekakav čudan amalgam humanizma, liberalizma i nekakvog sterilnog, salonskog antifašizma, pri čemu nijedna od ovih odrednica, videlo se to po odsustvu volje da se moj tekst pročita i shvati, nije bila istinita i utemeljena, već jednostavno prigrabljena kao što se na rasprodajama prigrabi jeftina majica. Pa tako ovo leto nosimo majicu na kojoj piše Chicago Bulls, a iduće ćemo se dičiti majicom na kojoj stoji The Rolling Stones. Oglasio se i treći položaj, kojeg su čvrsto zaposele snage građanskog konformizma, umorne od preispitivanja i željne da konačno otpočinu u spokoju uvreženih građanskih vrednosti. Da ih niko ne uznemirava dok uživaju u teško izborenoj jasnoći. S tog položaja došlo je i štektanje kojim sam optužen za političku inkonzistenciju. Mada to nišandžiji zasigurno nije bila namera, ovo sam prihvatio kao lep kompliment. Jer, odista nemam političke konzistencije. Jedino što posedujem, to su strast i sumnja. I ljubav, dakako, no to svakako nije predmet onoga o čemu je ovde reč. Bilo je i sporadičnih bočnih napada, na koje ne treba obraćati pažnju, tek ih spomenuti evidencije radi. To su oni koji su uspeli da pronađu nacionalizam i još pokoji -izam u mojim rečima. Za takve postoji nekoliko adekvatnih imenica i prideva, no tek sam s robije, pa ću se uzdržati.
Nisam kanio tumačiti ono što je pokrenulo lavinu, učinilo mi se da sasvim dovoljan, čak i prevelik u odnosu na očekivanja, broj ljudi to razume, no oni koji nisu hteli ili nisu mogli razumeti suviše su glasni, pa ću pokušati utišati tu buku. Kada sam zagrmeo o "lažnoj karti opsade Sarajeva", u stvari sam zagrmeo na efekat kojeg je ona, kao simbol, postigla. Tačnije, na efekat čijem je bubrenju i narastanju ona doprinela. A taj je efekat onaj duh koji prožima dobar deo ljudi ovde i koji im anestetizira stid i razbor, te su takvi u stanju reći "mi smo dobri." "Mi ne možemo počiniti zlo, jer smo dobri kao narod." "Mi ne možemo počiniti zlo, jer smo bili žrtve." Takav duh neće biti u stanju prepoznati one Kamijeve pacove kada se jednoga dana pojave, sa svojim klicama kuge, u gradu u kojem taj i takav duh obitava.
Taj duh nije ekskluzivitet niti jednog naroda ili područja na svetu. On se može probuditi, u više ili manje nakaznom obličju bilo gde i bilo kada. Ne gajim iluzije da će ga čovečanstvo ikada potpuno poraziti. Ali odbijam da prihvatim bilo kakvo ublažavanje tog duha. Pa čak i ako se ublažavanje izvodi tinkturom od žrtava.
Zagrmeo sam o još nečemu, o potrebi mnogih da stvarnost posmatraju kao špajz. Da je pakuju u teglice sa odgovarajućim natpisima. Vodeći računa pri tom da se ljute paprike nipošto sa jagodama ne pomešaju. U špajzu je to sasvim normalno. Ali ne i u stvarnosti koju živimo.
...
Zamamno je, znam to, i zavodljivo govoriti u širokim zamasima. Čovek se oseća skoro poput demijurga. Ali što ga više to osećanje nadima, to manje čoveka u njemu ostaje. Ima li iko razborit i sa neumrlim osećanjem stida ko će smeti da ustvrdi da je baš svaki čovek sa jedne strane tanke crvene linije bio zlikovac i krvolok? A svako ko je stajao unutar te linije da je bio nedvojbena žrtva i agnus dei? Oh, ne revaloriziram ja ovde ništa. Istorija, zajedno sa još nekim disciplinama, dala je svoj sud i odgovor na pitanje 'šta se desilo?' Čak i ako treba nastaviti sa brušenjem tog odgovora, ne osećam se ni najmanje pozvanim da u tom poslu učestvujem. O drugoj sasvim stvari govorim. O tome koliko prava imamo da svet uređujemo kao špajz. Da otklanjamo svaku sumnju i ustoličujemo jasnoću kao imperativ. Jer, iskustvo čovečanstva govori koliko jasnoća ume da bude opasna. Toma Torkvemada je presuđivao u ime jasnoće i u ime vere u ispravnost i nepogrešivost vlastitu, a ne u ime sumnje.
Evo jedne priče o tome koliko nas vera u neupitnost vlastitog etičkog stava i vlastitog doživljaja sveta može učiniti grešnima, a potom i smešnima. Bog je, kažu, pozvao Mojsija k sebi na goru Sinajsku, da bi mu preneo svoj naum. Penjući se uz planinu, naiđe Prorok u jednom času na lepu zaravan na kojoj je spokojno paslo stado ovaca. Njihov pastir, neuk i siromašan mladić koji na sebi nije imao ništa do li lanenu košulju, u naručju je držao tek izleglo jagnje, nežno ga milujući i još nežnije mu govoreći: "Moj Bože, kako bih ja voleo da si ti ovo jagnje, pa da te mogu stalno milovati, paziti, uživati u tvojoj igri i tvojoj bezazlenoj radosti..." Proroku se te reči učiniše kao bogohulne, te on sa svojom gorostasnom figurom, koja se mladiću morala strašnom učiniti, stade pred njega i zagrmi dubokim, skoro pretećim glasom: "Ko si ti da se tako mome Bogu obraćaš?" U tom se času, uz zaglušujući tresak, rascepiše nebesa nad gorom Sinajskom, čudna pomrčina se nadvi nad planinu, a iz neba se začu glas od čije srdžbe zadrhta srce svakog živog bića na planini: "Ko si ti, da Mog roba ometaš, dok Meni ljubav iskazuje?"
...
Da sam malo mlađi i da nemam ove nedrage rezigniranosti, bio bih zasigurno začuđen nad sadržajem kojeg su u mojim rečima pojedini pronašli. S jedne strane dođe dvojaka optužba: te da revidiram i odgonetam stvari koje su sasvim jasne i svima znane, te da neprekidno vraćam diskusiju u ratna vremena. Eh, pa čak i da radim to, kakav bi greh u tome bio sadržan. Rat jeste granično iskustvo i pojedinca i zajednice i uvek za sobom ostavlja brojna pitanja na koja se odgovori ne mogu naći u novinama i na televiziji. Ali ja se uopšte nisam vraćao tamo, niti mi je namera nekog tamo voditi sa sobom. Ono o čemu sam, tužno je što postoje ljudi koji znaju upaliti računar, ali ne umeju savladati rečenicu, te im se tekst mora dodatno tumačiti, govorio, jeste naša pozicija spram današnjice koju živimo. Postavljao pitanje tereta koji nam je skorija istorija svima navalila na pleća i pitanje naše snage i izdržljivosti da taj teret nosimo. Oni koji na to kažu da im je dosta rata i da takvo govorenje treba proterati u istorijsko-arheološke okvire, ti i takvi ne razumeju uopšte o čemu je reč. Stvar je u tome da su oni svoje stavove kupili, zajedno sa novinama ili TV-pretplatom i bdiju nad njima kao Stevo Žigon nad svojim automobilom u onom čuvenom filmu. Ni trunka prašine ne sme na njih pasti, zaboga! Iz takvog odnosa prema vlastitom znanju i ubeđenju nužno proističu i ponekad smešne, ponekad otužne situacije. Takvi nemaju čoveka u svome vidokrugu, samo pojmove, obezličene i suve kao pustinja. A onda kreće koloplet etičkih i logičkih grešaka i zavrzlama, sve sa pucanjem i podvriskivanjem. Grmeći sprotivu nekakvog apstraktnog zla, oni zanemaruju stvarno zlo i ostavljaju mu sasvim dovoljno manevarskog prostora. I čudnim paradoksom i sami se na kraju počinju služiti istim argumentacijskim mehanizmom kao i oni protiv kojih grme. "Svi su oni... takvi."
Nije neočekivano kada takvo govorenje dođe od jednog suncokreta sarajevskog, u njegovoj je duši rascvetao se isti zor kakav je nekoć prožimao jednog, recimo, Milića mačvanskog. Marković je sasvim zgodno sabio sve takve likove u lik Ljubića, onog koji zlatoreči o uzvišenosti svoga plemena. No problem je kada takvo isto govorenje dođe od ljudi koji se predstavljaju zaštitnicima univerzalnoga. Od onih koji se groze nakaznih ideja svrstavanja u strojeve. Ne shvatajući da i sami na kraju postaju stroj. Istina anacionalni, ali i dalje stroj.
...
Sve se libim da govorim pokazujući prstom. No, biće da je to nužno, ukoliko ne želim da ostanem zamućen i neshvaćen, kao Jovan s Patmosa. Uzeću kinika za početak. Ne nalazim puno spornog u njegovoj vatri koju suče spram ideja koje su se potvrdile kao mračnjačke. Protivljudske. Ali, kada tu vatru usmeri na konkretnog čoveka, i to na čoveka u čijim rečima ima više etičkog poštenja i etičke hrabrosti nego u svim kinikovim postovima, tada me obuzme bes. Neću sada padati u oganj, ali reći ću da je obična ljudskost istesana pod teretom graničnih iskustava veće postignuće nego božanski sveuvid i apsolutni moral koji su rezultat samotne kontemplacije. I samotne frustracije.
Za kinikom odmah krene i četvorored podrepaka koji kevtanjem oglašavaju da su na tragu svome plenu. U želji da se dokažu dostojnima ideje čijim se sveštenicima i inicijantima smatraju, počinju sa izvođenjem dokaza koji mogu da opstanu isključivo u hermetički zatvorenom koordinatnom sistemu njihovog duha. No, njih to ne brine, uostalom, ni rana srednjovekovna teologija nije baš puno značaja logici pridavala. Važno je, na ovaj ili onaj način, dokazati da smo "mi" u pravu. Ostrašćenost i zapenjenost sa kojima ti talibani liberalizma i ziloti antifašizma nastupaju tera me da se zapitam, da li se ti ljudi ikada zapitaju šta im daje za pravo, odakle crpu svoju veru da im je dopušteno govoriti u apsolutu o prekodrinjanima, ijekavičarima i ne znam ti kome već?
A ta družina veoma je heterogena. Ima među njima odista dobrih, no samo zbunjenih ljudi. Ima i čemernih, ogorčenih bića, koja bi sa radošću gledala potop. Ima i onih čija je grmljavina protiv nacije kao ishodišta zla u stvari samo nekava bizarna, pervertirana verzija nacionalizma. To su oni kojima je neprihvatljivo da se ružne stvari dešavaju u okrilju upravo njihove nacije, dok na nepočinstva drugih skoro sa zluradošću i odobravanjem gledaju.
No, konačni učinak svih njih na terenu je više-manje ujednačen. To su ljudi koji veruju da su bili lučonoše progresa i slobode, a kada tu poziciju nisu uspeli kapitalizirati, gledaju barem da sačuvaju osećanje pravedništva i ispravnosti. Ne dopuštajući nikome da digne glavu u njihovoj blizini. Ne osećaju oni koliko štete čine takvim stavom. Zarad sebičnog nastojanja da zamrznu trenutak u kojem su se osećali bitnima, oni bi da zamrznu i sve ostalo, da spreče svaki pomak izuzev merkantilnog i sportskog, a i njih dopuštaju samo da bi im se mogli izrugivati.
...
A ja, opet, dosađujem sa svojim sumnjama i svojim pitanjima. Suncokreta sarajevskog bih pitao nešto o vremenu. Pitao bih ga, do kada kani nositi tu zastavu viktimstva i do kada ima nameru srebrenička i sarajevska mezarja koristiti kao bunkere? Kinika bih pitao, no taj mi, po običaju, neće odgovoriti izravno, da li je njegov humanističko-obezljuđeni žar vredan da se u to ime uvredi samo jedan dobar čovek? Samo jedan? A kamoli ko zna koliko njih? I da li svi oni koji su, eto, nosili pušku ili nad planšetom stajali, a ovde ne govorim o krvolocima, moraju doveka da ostanu svako na svom prednjem kraju, samo da bi ti, kiniče, zauvek ostao u pravu? O neetičnosti u odnosu tampona i vulve već sam govorio, neću opet da ponavljam tu metaforu. Ali ću te upitati, da li zaista, svim srcem veruješ da svi ljudi kojima je istorija navalila grdan telećak da ga nose, nužno moraju biti i zlikovci i krvoloci? Žižu bih upitao, da li zaista baš uvek veruje u svoj doživljaj sveta, države i društva, ili to čini samo ponekad, u trenucima nekakve gorčine? Da li veruje da joj to što je u tišini svoje sobe bila "protiv Tuđmana" daje za pravo da poredi jednog manitua skakača i nekog nacističkog oficira koji je uredno upućivao svežnjeve ljudi u kabine u kojima ih je čekao ciklon B? Ili, da ne idemo tako daleko i istorijski i geografski, da joj njena građanština daje za pravo da uporedi ovog našeg manitua sa zapovednikom kakvog voda za egzekuciju u Srebrenici?
Malog zatoichija, koji se bavi kolekcionarstvom genocida, a i mnoge druge usput, zapitao bih, zar ne vidi nikakavo zlo u upornom propuštanju da se spomene pogrom nad Romima?
Za kinika, a i za one koji su mu pritrčali u pomoć, imam još nešto da kažem: vidiš, kiniče, ja ću celi život žaliti što nisam, sa svojom jedinicom, upućen u pomoć Srebrenici u leto 95-te. Ali nikada nisam, niti ću požaliti što nismo poslati na Banjaluku i što je nismo osvojili. Zato što, za razliku od tebe, ja znam da bi to bilo otvaranje novog kruga pakla.
Za dobrog Vladana nemam pitanja. Ali hoću da ti kažem, dragi moj Vladane, da me je žacnulo kada si se i ti priključio poteri na čoveka koji je ovde doneo puno nedostajućih sastojaka. Ne znam koje, ali uveren sam da imaš neko sasvim normalno, ljudsko opravdanje za to. Pa nek' na tome i ostane. A prema onima koji na svojim bakljama odista tamu nose, prema njima ćemo gađenje i bes i dalje deliti, lakši je taj teret kad se podeli. Pitanje, rekoh, nemam, ali imam molbu za tebe, Vladane. Nemoj dopustiti da tvoj iskreni naboj bude otupljen režanjem na pogrešna čoveka. Još bolji od Vladana ste vi, draga hajlenderko. Ne znam gde sam pogrešio, ali negde sigurno jesam kad ste vi u mojim rečima pronašli zverske porive. Ja neću prestati govoriti o nekim pitanjima za koja slutim da imaju dvostruku bitnost: životnu bitnost za naše potomstvo i neku otrcanu bitnost za naše male i velike taštine. Zato vas, uz duboko izvinjenje, molim da me razrešite tereta krivnje i da više ne čitate ono što ja napišem.


Malo objašnjenje. Nakon gornjeg teksta, mada ne i izravno zbog njega, bio sam udaljen nakratko s foruma. Ovaj tekst je svojevrsni amalgamirani dnevnik tog perioda.
ninasimone ninasimone 18:13 06.08.2010

Re: Istina ili san o istini?

elis
U tom slučaju, dodaću još forumskog govorenja.

ooops, I've opened the floodgates...
daj nam malo vremena da svarimo gradivo
elis elis 18:17 06.08.2010

Re: Istina ili san o istini?

ninasimone

ooops, I've opened the floodgates...
daj nam malo vremena da svarimo gradivo


Ama ne, zaustaviću se ovde Samo mi se učinilo da je Aleksandar otvorio bitno polje diskusije i promišljanja i da je ovaj tekst na neki način usmeren ka tom polju, ako ne i već na njemu jednim svojim delom.
ninasimone ninasimone 18:42 06.08.2010

Re: Istina ili san o istini?

elis
Samo mi se učinilo da je Aleksandar otvorio bitno polje diskusije i promišljanja i da je ovaj tekst na neki način usmeren ka tom polju, ako ne i već na njemu jednim svojim delom.

Jeste bitno i neophodno, slazem se, a sto se pre suocimo sa realnoscu, sa onim kakvim jesmo, to bolje. A sve to moze i bez medjusobnih apsolutistickih (ne)vrednovanja. Sto opet ne znaci da se u pojedinim slucajevima ne moze zauzeti jasan stav.

nevezano - Uvek se setim moje prijateljica koja je u zezanju slucajno sazela sustinu gradjanskog rata: gradjanski rat je kad te svi jure a ti ne stizes da se objasnis.
elis elis 18:51 06.08.2010

Re: Istina ili san o istini?

ninasimone

Jeste bitno i neophodno, slazem se, a sto se pre suocimo sa realnoscu, sa onim kakvim jesmo, to bolje. A sve to moze i bez medjusobnih apsolutistickih (ne)vrednovanja. Sto opet ne znaci da se u pojedinim slucajevima ne moze zauzeti jasan stav.

nevezano - Uvek se setim moje prijateljica koja je u zezanju slucajno sazela sustinu gradjanskog rata: gradjanski rat je kad te svi jure a ti ne stizes da se objasnis.


Pa, otprilike sam upravo to i pokušao da kažem. Veoma je težak poduhvat proći stazon oivičenom s jedne strane grobovima, a s druge ljudskim sujetama i manjkavostima. Mnogi mogu sa više ili manje uspeha proći jednim delom te staze, ali, nažalost, samo malobrojnima je dato da istraju na tom putu i da u jednom trenutku ne zaborave cilj putovanja. Postoje i oni koji tom stazom putuju tako što povlače prstom po atlasu. Takvi su prepreka stvarnim putnicima. Ako ništa drugo, iznerviraju ih u kakvom usputnom konačištu, kada prepričavaju svoja putnička iskustva, mada su ih skupljali pred televizorom i dupetom derući navlaku na kauču.

Nevezano - prijateljici naklon i čestitka
Goran Vučković Goran Vučković 02:04 07.08.2010

Senzacionalno

Elise, pa ti si celebrity, kanda?
ninasimone ninasimone 06:05 07.08.2010

Re: Senzacionalno

Goran Vučković
Elise, pa ti si celebrity, kanda?

oops, again
elis elis 10:07 07.08.2010

Re: Senzacionalno

Goran Vučković
Elise, pa ti si celebrity, kanda?


A-ha. Za one koji vole Darka Trifunovića i koji veruju da je Kurir dobra novina, I za one koji vole da daju novac povodom izgubljenih tužbi za klevetu.

Gorane, pusti budaleštine, izvoli, pročitaj šta ja imam da kažem, obrati se meni, a ne da sliku o nekom čoveku stvaraš na osnovu opskurnih novinskih izveštaja. Vidiš, isto stvari stoje i sa pitanjem koje je Aleksandar ovde otvorio. Šta je istina?

Evo, ti imaš priliku da se pozabaviš istinom. Možeš krenuti u njeno otkrivanje, približavati joj se malo po malo, ili možeš biti budala koja veruje da zna istinu, jer je pročitala par novinskih vesti.
Goran Vučković Goran Vučković 10:15 07.08.2010

Re: Senzacionalno

Evo, ti imaš priliku da se pozabaviš istinom. Možeš krenuti u njeno otkrivanje, približavati joj se malo po malo, ili možeš biti budala koja veruje da zna istinu, jer je pročitala par novinskih vesti.

--There's one way to find out if a man is honest-ask him. If he says 'yes,' you know he is a crook.
Groucho Marx
elis elis 10:24 07.08.2010

Re: Senzacionalno

Goran Vučković
Evo, ti imaš priliku da se pozabaviš istinom. Možeš krenuti u njeno otkrivanje, približavati joj se malo po malo, ili možeš biti budala koja veruje da zna istinu, jer je pročitala par novinskih vesti.

--There's one way to find out if a man is honest-ask him. If he says 'yes,' you know he is a crook.
Groucho Marx


Gorane, pa nisu ti valjda braća Marks osnov za razumevanje sveta i ljudi u njemu. Veruj mi na reč, svet je ipak malo složenije mesto da bi mogao biti sapet u tupavi, doskočasti i konzumentski duh.
Vidiš, upravo ovo što ti radiš, a počinješ da me stalkuješ, pokazuje koliko je istina krhka stvar. Našao si se ispred dve grupe reči i odlučio si da pokloniš poverenje jednoj od njih, uzimajući drugu kao laž. Upravo je to jedan od ključeva kojim se može objasniti nastajanje pokreta koje istorija pamti po zlu. To odsustvo sumnje i potrebe da se uvek ide za još jedno pitanje dalje.
antioksidant antioksidant 10:40 07.08.2010

Re: Senzacionalno

To odsustvo sumnje

Veruj mi na reč,

elis elis 10:43 07.08.2010

Re: Senzacionalno

antioksidant
To odsustvo sumnje

Veruj mi na reč,



Eh, sad ću još morati tražiti i posebnu autorizaciju za upotrebu idioma.
Evo, povlačim deo "veruj mi na reč". Može tako? Hoće li svet biti išta drugačiji sa tim izrazom aktivnim ili povučenim?
Goran Vučković Goran Vučković 13:56 07.08.2010

Re: Senzacionalno

Gorane, pa nisu ti valjda braća Marks osnov za razumevanje sveta i ljudi u njemu. Veruj mi na reč, svet je ipak malo složenije mesto da bi mogao biti sapet u tupavi, doskočasti i konzumentski duh.

Pa ako je tako, što mi se onda kačiš sa tim plitkim forumaškim sofizmima? Kažeš prosto "ja nisam taj, takva i takva stvar", ako ti se išta objašnjava. Zaobiđi me molim te sa tom pričom o približavanju krhkoj istini korak po korak i pokretima koje istorija pamti po zlu. Nemam nameru da te stalkujem - imam pametnija posla (odoh da farbam ogradu).

Jel ovo dovoljno velika grupa reči da stvori odsustvo sumnje?
elis elis 14:22 07.08.2010

Re: Senzacionalno

Goran Vučković

Pa ako je tako, što mi se onda kačiš sa tim plitkim forumaškim sofizmima? Kažeš prosto "ja nisam taj, takva i takva stvar", ako ti se išta objašnjava. Zaobiđi me molim te sa tom pričom o približavanju krhkoj istini korak po korak i pokretima koje istorija pamti po zlu. Nemam nameru da te stalkujem - imam pametnija posla (odoh da farbam ogradu).

Jel ovo dovoljno velika grupa reči da stvori odsustvo sumnje?


Fair enough Dovoljno je velika. Ali zaboga, nemoj sad i ti da preteruješ, nisam se ja kačio, ti si meni postavio link nekakve opsednute budaletine.
A što se tiče priče o istini, e, tu već mislim da grešiš. Veoma je teško prići joj u krupnim koracima. Oni koji su to pokušali, uglavnom su je pregazili. To je već nešto o čemu se može ovde razgovarati.
ninasimone ninasimone 17:21 06.08.2010

Dve istine, jedna glava

Aleksandar Stosic
Ako postoji istina sa jedne strane o jednom pitanju, kako se onda zove dijametralno suprotan stav s druge strane o istom tom pitanju? Isto istina?

Da citiram F. Scott Fitzgerald-a:
The test of a first-rate intelligence is the ability to hold two opposed ideas in the mind at the same time, and still retain the ability to function.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana