17 godina. Najlepše letovanje u životu. Sve je najlepše u životu kad imaš 17 godina. Letovanje koje je u moj život na neobičan način upetljalo jednog drugara i nikako da se ispetljamo već 15 godina... može biti, zato što nam je mnogo lepo... Tek, ovo nije ljubavna priča.
Ovo je priča o onome što sam saznala malo i mnogo posle.
Ovo je priča o jednoj od najvećih svađa između dede (za kojeg razlike između Tita i Miloševića, nepogrešivih vladalaca, nije bilo) i ćaleta koji je tri godine ranije ima sreću da vidi svu veličinu rata. O svađi koja se praćena spletom narodnih igara na državnoj televiziji okončala sedanjem u auto i odlaskom na auto-put... da vidi posledice politike nepogrešivog, da vidi kako se rat prelio u traktorske prikolice pune dece, zabrinutih ljudi, zabrađenih starica i uplakanih žena... da vidi beskrajnu kolonu onih koji su pošli bez igde ičega i onih koji su na juga natovarili sve što su mogli. Da vidi one koji su preostali posle nepogrešive politike i oslobodilačkog rata, posle granatiranja. One koje su sabili na zaustavne trake auto-puta da na avgustovskoj vrućini reše njihovu sudbinu. Zatvorili izlaze da slučajno samo nešto ne reše. Da li će im dati da spavaju na nekim strunjačama u vojvođanskim školskim fiskulturnim salama ili će ih silom naseliti na Kosovo, da ih opet gledaju kao uljeze i uzurpatore? Neka sačekaju još malo.. gde pa i žure... niko ih ne čeka, ništa ih ne čeka... jedna od ćaletovih priča koje priča sa knedlom u grlu i ponekad sa očima punim suza. Ne plače, on je čovek, muško, šofer. Pokojni deda se nije dao omesti tim patetičnim scenama. Umro je verujući da je nepogrešivi bio zaista takav. Nije dočekao ni bombardovanje, ni 5. oktobar.
Mi smo 2. avgusta krenuli na more. Kad smo se vratili sve je bilo gotovo. Republike Srpske Krajine više nije bilo. To nije bilo važno. Bilo je važno ono što što sam saznala posle.
Posle...
... sam upoznala Dijanu. Došla je da završi četvrti gimanzije kod nas. Lepuškasta i vedra. Onaj drugar sa početka je nešto očijukao sa njom. Poetično ime prethodne akcije hrvatske vojske oteralo je iz slavonske zaljuljane udobnosti, kafića koji su držali i od bilijarskog stola za kojim nas je obarala s nogu. Ljubav je odvela još dalje..
Još malo posle
... sam upoznala Stašu, svoju cimerku dve godine u Studenjaku. Vedro biće za koje niko ne bi rekao da je sedela danima pod granatama u Kninu, držeći strah majci i mlađoj sestri, oglušujući se na sve vrste zabrana i upozorenja. Niko ne bi rekao da je ovde došla u onome što je imala na sebi jer to su im govorili: -Samo malo da se povučemo iz grada, pa se vraćamo. Saputnica u kamionskoj prikolici se porodila usput sve čekajući taj povratak. Naravno da se nisu vratili. Kao i svi koji nisu ovde imali nikog svog, spavali su po strunjačama i počeli da krpe život komad po komad. Uspeli su. Subotica je dom njenih roditelja, njen život je ovde, sestrin u Švajcarskoj. Pored nje sam naučila šta je ćikara i da se pantalone zovu gaće.
Sanja je takođe o’tamo. Isto cimerka .. Isto dve godine. Pogled na Velebit i Jadransko more zamenila je pogledom na panonsku ravnicu. Nije baš isto... Ali bar su na svome. Teže od ravnice pala joj je činjenica da je njoj i bratu bilo potrebno skoro deset godina da postanu ravnopravni državljani ove zemlje. I ona se puno smeje. I zna italijanski. Boli je duša za morem.
I još malo posle, kad je RSK za sve postalo i ime iz prošlosti...
Mišinu vikendicu u okolini O. sa najlepšim vrtom koji sam videla srušili su ekspozivom. Srećom praznu. Godinama pokušavaju da to naplate. Ne, tamo nije bilo ratnih dejstava, dakle... Bla.. bla.. Spada u mali broj onih koji su imali sreće da se odsele pre nego što je u njihovom kraju bljesnulo i da ovde počnu/nastave život kao da se ništa nije desilo. Samo kao, jer da bi video ujake, mora da ponese pasoš.
Nikola je bio klinac. Ne znam ni koliko pamti svoje rodno mesto. Mada ni devet godina nije tako malo. Oni su ovde.. imaju rodbine. Ne voli našu malu šumadijsku zabit. :) I dalje mu je puno toga čudno... naše psovke npr. Baka se vratila kući. I mlađi brat da joj pomaže. Ona tamo ima puno vršnjaka-povratnika. On skoro pa nema uopšte.
Branka se skućila u okolini Beograda. Ne voli vrućinu. I danas priča kao da je juče stigla iz Knina. Odudara visinom od žena koje je okružuju. Jednom godišnje u vreme odmora ode u zavičaj, u kuću koja je obnovljena u nekom od programa za povratnike.
Za nas je to bilo leto za pamćenje. Za njih, za zaborav.
I uvek kada razmišljam o izbeglim ljudima pitam se kako je moguće živeti jedan život, imati porodicu, prijatelje, planove, zavičaj, komšije, školu i sutradan sve to zameniti nečim drugim?
I da... i dalje ima onih koji nisu uspeli da "zamene", ljudi koji žive u kolektivnom smeštaju ispod svake granice dostojanstva ljudskog.