Draga mama ako dube mogo jabi da mi kupš...
(Draga mama, ako bude moglo, ja bih da mi kupiš...)
Kažu da je Leonardo bio genije. To niko ne spori. Kažu i da je bio disleksičan i da je ono njegovo pisanje „u ogledalu" posledica disleksije, a ne genijalnosti.
Znam da će mnogi osporavati tu činjenicu, ali ja ću se, eto, složiti.
Zato što imam dvoje disleksične dece.
I zato što sam kod mog Mudrice-Filozofa shvatila o čemu se radi kada mi je, u prvom razredu, sav srećan doneo iz škole DVE stranice nečega što je prepisao sa table, ispisane „Leonardo style" - u ogledalu.
Na moje pitanje - „Šta tu piše?", dete je, uz malo tuc i muc počelo da čita kao da je sve najnormalnije ispisano!
Dobro...
Krenem u istraživanje, potražim stručnu pomoć, proučim materiju i dođemo, jako brzo, do dijagnoze. Usput, naravno, Žmu sav srećan, konačno otrkije u svojoj četrdeset i nekoj da ono, što ga je mučilo celog života (čitaj: pisanje sa sve brkanjem slova i sporo čitanje), u stvari ima svoje ime i pogađa, otprilike 10% stanovništva. Na svetskom nivou.
Citiram:
„A! Pa ja ipak nisam bio lenj i glup u školi, samo sam disleksičan!"
Nego, zašto vam sve ovo pričam?
Pregledam jutros, po običaju, elektronska izdanja štampe, i naletim na sledeće:
Gubitnik
Završio osnovnu i srednju školu i fakultet, a još meša ćirilicu i latinicu
Ne zanima me o kojoj je javnoj ličnosti reč - ali pogodila me je činjenica da u ovoj zemlji, još uvek za disleskiju zna MANJE od 10% stanovništva. Ma šta stanovništva, za nju zna manje od 10% onih, koji bi, po prirodi svoga posla trebalo da znaju o njoj.
Mislim, pre svega na nastavnike i PP službe u školama.
Kao što rekoh, moje dete dijagnostikovano je u PRVOM razredu koji je pohađao, kao što već i vrapci na grani znaju, u Africi.
Znam drugo dete, njegovog vršnjaka, ovde, koje je, mukica, moralo da sačeka moj povratak iz Afrike i slučajnu opasku kada mi je njegova mama, jako iznervirana, pokazivala sveske đaka petaka (kraj godine, u tom trenutku 5 kečeva) . Opaska je bila „Pa, i moj Filozof ima disleksiju, u čemu je problem?"
Problem je, ispostavilo se, bio u tome što tom detetu i toj mami za tih pet godina školovanja NIKO nije pomenuo da postoji nešto što se zove disleksija, ali su im, od prvog razreda, delili etikete
- lenj
- razmažen
- nezainteresovan
- glup
- gubitnik
Gubitnik... Zato što je mešao ćirilicu i latinicu, pisana i štampana slova i, generalno, imao problem da shvati pročitano...
Neću sada da počinjem tiradu o tome kroz šta su ta mama i dete prošli od tada do sada.
Kao ni o zaprepašćenim izrazima lica gospođa iz PP službe njegove škole kada im je problem imenovan. (Da ne grešim dušu, gospođa psiholog prisetila se da su „negde tokom studija to malo pominjali, ali nije to ništa bitno", a gospođa pedagog gledala je u mene i dotičnu mamu kao da joj pričamo na kineskom)
Neću, kažem, sada o tome, pošto, Bogu hvala, ipak ima škola čije osoblje i zna ponešto o ovom problemu.
Ali, eto, osetih se uvređena što jedne novine prozivaju nekoga zato što ima problem mešanja dva pisma.
Ponavljam, ne zanima me o kojoj se javnoj ličnosti radi, mene muči što se u ovoj zemlji i dalje skoro ništa ne zna o disleksiji.
Pa, ko velim, da vas priupitam - jeste li se susretali sa disleksijom?