Prilagodjavanje na novu sredinu nije nimalo lak zadatak. Osim hrane, klime, ljudi i jezika - ostaje jos stotinu sitnih stvari koji se razlikuju od sveta u kojem sam do skoro ziveo. Komarci k'o komarci, neko ce reci da su svugde isti, ali to je velika zabluda! Od kako sam dosao ovde svake noci u mojoj sobi se odvija pravo takticko nadmudrivanje na kojem bi i slavni Napoleon pozavideo. Ko ce koga prvi, ko ce kome sa ledja da pridje, cija ce krv prva pasti - sve su to pitanja koja se provlace svaku noc kroz moju i glave mojih nepozvanih gostiju. Moram priznati da su oni u prednosti jer su na domacem terenu, dok sam ja "stranac i uljez" kome treba sto pre svu krv popiti! Aha, kako da ne - ne znaju na koga su se nameracili!
Prvih par dana je situacija delovala ovako: udjem u sobu, upalim klimu da bih mogao da disem, negde u sred noci je ugasim da bih nastavio da disem normalno i onda ujutro pri izlasku iz sobe pocinjem da brojim ubode po telu narednih pola sata. Tih prvih noci nisam bog zna koliko ni spavao, sto zbog uzbudjenja od novog i nepoznatog, sto zbog navikavanja na vremensku razliku. Cak i u tom polusnu ja nisam ni osetio napade tih prepredenih malih nocnih krvopija! Samo mi ispostave racun ujutro: aha, da vidimo - potkolenica 7, leva ruka 3, desna butina 8 - vas racun za nocas iznosi 18 uboda i 12 narednih sati cesanja, hvala na poseti i dodjite nam ponovo. I tako svaku noc! Onda sam poceo da se dogovoram sam sa sobom (nemam sa kim drugim, ja za razliku od njih nemam saborce) kako da sprecim tu nacionalnu katastrofu po moje telo. Dve solucije sam smislio - spreciti napade i boriti se! Kao svaki naivan gostujuci napadac naravno da sam se odlucio za drugu taktiku iznova upadajuci u ofsajde! Kako krenem da se borim sa donjim garnizonom tako vazduhoplovstvo oko moje glave krene u napad. Kako li su samo sihronizovani! Ja dole oni gore, ja gore eto njih dole! I to sve u mrklom mraku, upalim li svetlo - do vidjenja, sam sebi bih poklonio Trojanskog konja punog komaraca!
Posle par neprospavanih noci i lupanja samara samom sebi u nastojanju da bar nekog vojskovodju lisim zivota, odlucim se ipak ja za onu prvu soluciju - spreciti napade! Odem do marketa da izaberem sredstvo moje odbrane, u ovom slucaju napada. Ima nesto sto se turi u struju, pa nesto sto se zapali i taj dim ih kao tera, pa neki sprejevi... Odlucim se za strujni napad sa tabletama kao municijom! Uh, jedva sam cekao vece! Udjem u sobu petnaestak minuta pre spavanja, ukljucim moje spasonosno oruzje, turim tabletu u njega i zamka je spremna! Sav srecan odem do kupatila da se sredim za krevet, sretajuci usput razne eksadrile mojih neprijatelja koje se tu spremaju za jos jednu krvavu noc. Samo im se smeskam, i govorim sebi u brk: "Hehehe, ne znate vi sta vam je general Dalibor spremio za veceras!" General naravno, pa nije valjda da cu sam sebi dati neki nizi cin, jer su moje spasonosne ideje identicne kao u svakog generala - od katastrofe do pobede pa opet u krug! Vratim se u sobu, legnem u krevet sav zadovoljan i ponosan na sebe! Bacim pogled na moje najsavremenije oruzje, kad ono - ceta pukovnika (naravno da su nizi cin od mene) stoji tacno iznad mog oruzja i planira novi napad! Ne verujem svojim ocima, pa oni su imuni na to!? Izlazim ujutro iz sobe sa novim racunom za tu noc, i odlazim do marketa besan sto moja revolucionarna ideja nije imala efekta!
Ovoga puta se odlucujem za dimni napad! Neki stapic u obliku spirale se zapali i to gori osam sati stiteci miran san. Mislim se u sebi, ovi moji su tako napredni da me ne bi cudilo da su vec poslali spijune za mnom, videli sta sam uzeo i opremili se gas maskama! Dosla je i ta noc, puna iscekivanja sa obe strane. Kod njih je vladala vec vesela atmosfera, a u meni se lagano razvijalo strahopostvonaje prema mom brojno nadmocnijem neprijatelju. A, kako ih samo nije sram, pod okriljem noci i nicim izazvani napadaju mene, koji nikada nisam vodio osvajacke nego samo odbramene ratove, mene tako miroljubivog i diplomatski opredeljenog da resavam sve krize mojih pokrajina! Lezem u krevet, palim dimnu zavesu i cekam. I cekam. Evo ih! Prvi borbeni redovi se probijaju kroz dim, padajuci osamuceni, vracaju se, nastavljaju leteti nekordinisano. Pobeda! To je to, moje drugo po redu, tacnije trece resenje je urodilo plodom! Konacno mogu mirno da spavam. Budim se ujutro jedva, i shvatam da sam nadrogiran! Sav taj dim je neko morao da podise, a posto su moji hrabri neprijatelji podvili krila i pobegli, svu blagodet dima su prepustili meni. Posle nekih sat vremena teturanja i dolazenja k'sebi shvatim da ipak nisam pobedio, da njih vise nema, ali ni ja necu dugo ovako pod ovim opijatom.
Posle par nedelja solomonskih resenja pronasao sam idealnu kombinaciju! Pokrijem se do glave, upalim klimu i tako celu noc! Oni ne mogu protiv vetra, meni nije vruce, malo grlo ujutro grebe - ali pobedi se u zube (grlo) ne gleda!