Florens je u svakom pogledu temeljna žena.
Kada se, sa svojih metar i osamdeset i stotinak plus kila, prvi put pojavila na vratima naše sobe, moj prvi utisak je bio - pouzdanost. I zaista - šta god radila, Florens je to radila svesrdno i temeljno. Ako je čistila sobu - svaki komad nameštaja bio je pomeren. Ako se igrala sa mojom decom, unosila se u igru kao da joj od nje život zavisi. Kada bi stala i zapevala, zvučala je kao najuvežbanija operska pevačica.
Radila je kao sobarica u hotelu u kome smo se smestili odmah po dolasku. (Pronaći kuću u Gaboronu, i onda i sada, poduhvat je koji podrazumeva dugotrajno istraživanje i utrošak mnogo vremena i živaca). Kao i sve Mocvane, dočekala nas je toplim prijateljskim osmehom i ubrzo je postala moj prvi učitelj o Bocvani. Kako se samo smejala kada je pokušavala da me nauči da vežem ćerku na leđa i pronosam je po sobi, kao što to ona čini!
- Nya, Mma! Treba da je spustiš niže, da je nosiš na zadnjici!
- Ali, klizi mi!
- Ee, Mma! (kritički pogled prema donjem delu mojih leđa) Treba da se podgojiš, da imaš mesa, a ne tu spljoštenu, englesku zadnjicu. To nije dobro za nošenje dece!
Počesmo da se smejemo obe. Ja, jer nikako nisam mogla da zamislim da bi, i pored svih nastojanja ili vežbi, ikada mogla da razvijem veličanstveno obao i ispupčen zadnji deo tela koji krasi većinu Mocvana (i ženskih i muških), a Florens jer je zamislila kako bi izgledalo da tako „ravna" pokušam da nosim dete ulicom, kao što to njihove žene čine...
- Ne vredi, Florens, bolje da odustanem. Očito, nisam stvorena za nošenje deteta na ledjima.
- Ee, Mma! A baš šteta. Nemaš pojma koliko je to lakše nego da je nosiš u rukama kao što sad činiš.
Zaista, moja ćera je, sa svoje dve i po godine, postajala suviše teška da bude stalno nosana uokolo, što joj je inače bila jedna od dražih zabava. Ali protiv prirode se ne može - moja građa se nikako nije uklapala u lakši način... Tu nije bilo pomoći. Bar sam ja tako mislila. Ali ne i Florens.
Nekoliko dana kasnije, otprilike u vreme ručka, pojavila se na vratima naše sobe sa trijumfalnim izrazom lica!
- Mma, it' s Lunch brake! O batla go ja? (Pauza je za ručak. Hoćeš li da jedeš?)
- Ali Florens, upravo završavam kuvanje. Imam ručak. Hoćeš ti da jedeš sa nama?
- Nya, Mma! U našoj kulturi ne smeš da odbiješ kad ti neko ponudi jelo! Naročito ako je kuvano baš za tebe. Moraš da jedeš! Hajdemo iz početka: O batla go ja?
- Ee, Mma!
- Odlično! Tako se odgovara!
A onda, uz ponosan osmeh, podiže salvetu sa tanjira pretrpanog nečim što mi je, na prvi pogled, ličilo na krompir pire sa paradajz sosom.
- Šta je to, Florens?
- To je Mielie-meal! (Zvuči kao Mili-Mil)
- ?
- Pap... Palichi!
I dalje sam je gledala začuđeno.
- Od toga ćeš lepo da se popuniš i da dobiješ Afričke obline, ovako kao ja, pa da možeš da nosiš dete na leđima kao što je i red! Razmišljala sam i zaključila da je problem u toj slaboj hrani koju jedeš. Moraš jesti Mili - mili i bićeš kao prava Afrikanka!
Jedva se uzdržah od smeha. Florens mi je sa toliko ljubavi nudila taj tanjir hrane da nije bilo načina da je odbijem a da je ne uvredim. Uz prikriveni uzdah okrenuh se da potržim kašiku.
- Nya, Mma! Zahvati prstima, umoči u supu i jedi!
Pogledah još jednom prema tanjiru pa, vrlo pažljivo i oprezno, zahvatih belu masu prstima. Topla bela grudva mirisala je nekako poznato. Čekaj, pa i ova tekstura mi je poznata! Nije moguće? Prinesoh zalogaj ustima. Jeste!
Na tanjiru je bio kačamak! Ali od kuda da je ovako beo?
- Florens, - zapitah je, - je li ovo Maize meal? (kukuruzno brašno)
- Ee, Mma! Mili - mili!
- Ali, Florens, zar ne treba kačamak da bude žut?
- Nya Mma! Taj žut je onaj engleski, bezukusni, ovaj je Afrički, sladak, beo!
- Znaš, Florens, ovo je i u mojoj zemlji tradicionalna hrana, samo što je naš kačamak žut!
Trenutak zamišljenosti.
- Vidiš, možda je u tome problem - taj žuti nije dobar za obline. Ili ga ti nisi jela dovoljno?
Spustih pogled. Kačamak nije na spisku mojih najomiljenijih jela...
- Ma nije važno! Sad jedi! Pojedi sve ovo i, ako budeš redovno jela, moći ćeš da nosiš decu na leđima!
Nije bilo dalje rasprave. Uzeh da jedem a porcija je, kako mi se činilo, bila dovoljna za troje ljudi. Ali, Florens je bila neumoljiva - morala sam sve da pojedem...
To je bilo 1999. Naravno, Afričke obline nisam razvila, iako sam, u međuvremenu, nabacila višak kila. Kačamak od belog kukuruznog brašna jela sam još mnogo puta posle toga, uglavnom kad se nađem u društvu Afrikanaca, ali nikad ni jedan nije bio sladak kao onaj prvi tanjir koji mi je Florens sa toliko ljubavi pripremila i donela...