I tako, stojimo ja i Maishe na pešakom prelazu, na Bulevaru. To je onaj prelaz iz ulice Desanke Maksimović, izmedju Madere i velikog prelaza kod Pravnog, gde je moja kuća, na 50 metara odatle, pa znam svako drvo i kamen, što se kaže. Elem, nema nigde nikoga, ni ljudi ni saobraćaja, ali ja čekam zeleno, iz pedagoških razloga, jer ni s decom ni s psima nikad ne idem na crveno. I pali se zeleno za pešake, a veliki policijski džip se zaustavlja na semaforu odmah do parka.
Pas i ja prelazimo ulicu i dok idemo, čujem horski lavež. I taman kad smo prešli, na metar od policijskog džipa, okruži nas preko 20 lutalica. Psi su u čoporu dojurili i samo su ko talas dolazili, ja u prvi mah nisam videla koliko ih je, od parkiranih automobila.
Okružili su nas, sa onim, napred nazad nasrtanjem, lajući. Ja sam se ukopala u mestu, Maishe je lajala na čopor. Ja sam kao nešto toptala nogama, što je bilo prilično jadno jer sam bila u gumenim klompama i galamila "ajde beži" i "mrš" i "gubi se", jer znam da su to "komande" koje razumeju, a i da nije pametno da se povlačiš i pokazuješ da se bojiš. Mislim, čak i da je pametno da se povlačiš, nemam kud, nemam manevarski prostor, s ledja mi ulica, levo i desno parkirani automobili, užas.
Mislim ko munja šta da radim, tako u obruču, frka mi i za mog psa jer je u pat poziciji, na povodniku i situaciji da brani i mene i sebe na kratkom lancu. Maiše ko čigra laje i skače levo desno, koliko može na one koji nam se suviše približe, pa ovi odskaču i vraćaju se.
Onda čujem zvuk vrata i vidim, četiri policajca kako izleću iz vozila, viču na pse. I psi se razbeže uz lavež. Neverovatno, boje se policije.
Jedan policajac kaže "e ovi šinteri baš ne rade svoj posao". Drugi me pita "jel ste u redu gospođo". Kažem u redu sam, samo sam se uplašila. Treći mi kaže "ne ulazite u park, pun ih je Tašmajdan ujutro, idite na Mali Taš, bezbednije je". Moj pas stoji mirno i dahće. Zahvalim im se i odem.
Nisam imala živaca da idem na Mali Taš, pređem ulicu i krenem kući. Na ćošku Desanke Maksimović i Bulevara vidim ženu s kolicima i bebom. Verovatno i ona smislila da prošeta dok nije mnogo vruće i dok nema gužve.
Priđem joj i kažem da ne ulazi na Taš, jer je čopor pasa tamo. I ona se okrene i ode, zahvalna.
Moj kum živi na Novom Beogradu, ima malog psa i veliku kolekciju štapova s kojima izlazi napolje. Moj kum je izrazito miroljubiv čovek, nerd s naočarima, ali nema drugog načina da prošeta sem da se ko samuraj naoruža.
A ja se pitam, šta bi bilo da se u mom slučaju nisu zatekli policajci? I to hrabri i staloženi policajci, koji su na pravi način reagovali.
Šta bi bilo da sam bila sama, bez psa? Ili da imam malo kuče, koje lutalice mogu da srede očas posla. Moj pas je veliki i ozbiljan, pa koliko toliko zaziru. Mada jutros baš i nisu, jer ih je bilo neviđeno mnogo. Ja do sada nisam videla tako veliki čopor, dakle, bez preterivanja, preko 20 komada. Obično viđam, tri, ili pet, maksimalno sedam.
Da se razumemo, nemam ja ništa protiv lutalica, čak mi ih je žao. Kapiram i da moraju da se udruže, da prežive. Ali ne kapiram da i dalje problem s lutalicama ne može da se reši. Većina ovih koji su nasrnuli jutros na mene i mog psa, mogla bi da bude udomljena, na primer. Uz malo rada i socijalizacije, bili bi oni srećni kućni ljubmci, o kojima neko brine.
Veliki broj mojih prijatelja je udomio lutalice. Jedan ih ima čak pet komada. Drugi dva...
Nisam u toku, ko sad i na koji način brine o lutalicama. Vidim da su ti ničiji psi sve očajniji i iako tvrde suprotno, da ih je sve više. Jer, ako ih u najuređenijem parku u gradu ima toliko, mogu samo da zamišljam koji je horor na obodu grada.
Još jednom, veliko hvala ljubaznim policajcima. Jer, ne samo da su mene i mog psa odbranili nego su i posle toga bili vrlo brižni i ljubazni. Da znam koji su i čiji, zvala bih njihovog šefa da se zahvalim.