Blogogošća: Mlekac
U Beogradu, kiša je, najčešće, razlog za depresiju. Onaj neminovan faktor koji upropaštava brižljivo isplanirane vikende, satima pripremane toalete i frizure i, naravno, dobro raspoloženje. Trpimo je, ali jedva.
U Bocvani kiša je – život! Najveći blagoslov koji može da postoji. Toliko je važna da je po njoj imenovana i nacionalna valuta – Pula (kiša). Svaka zdravica, svaka dobra želja, završava se tim istim uzvikom: Pula! Kiši se raduje, kiši se peva, a ako, ne daj Bože, zakasni – to je prava katastrofa.
Još nisam srela stanovnika Bocvane koji gunđa zato što pada kiša. Naprotiv. Kada niski olovni oblaci zaklone nebo i stušti se pljusak od koga se i drveće povija – Mocvane su najsrećnije.
Moram priznati da je to bio jedan od prvih kulturoloških šokova koje sam doživela. Tmuran, siv, sumoran dan, koji bi u većem delu Evrope i sveta izazvao samo mrštenje, gunđanje, zevanje i psovanje „...onog ko izmisli da se radi po ovako pasjem vremenu!“, u Bocvani izaziva sreću i radost! Svaki čas neko s nestrpljenjem izviri iz kuće i pun nade pogleda prema nebu. Hoće li pasti? Svi su u nekom grozničavom radosnom iščekivanju. A kada, konačno, počne da pljušti – a u Bocvani kad je kiša uvek pljušti, još nisam doživela da samo promiče ili dosadno rominja kao ovde, kod nas – na sve strane se čuju srećni uzvici:
- Pula yana! (Kiša pada)
Čak iako je pljusak jak, nije neuobičajeno da tu i tamo neko od stanovnika veselo istrči na na njega par minuta, pa se vrati u kuću i, onako mokar, srećno zaključi:
- Ee, pula yana! (Da, kiša pada)
Neupućenom strancu koji se obre u Bocvani u vreme prvih kiša u sezoni može se učiniti da je, blago rećeno, zakoračio u ludnicu. Ulice su pune ljudi koji ne samo da se ne sklanjaju nego kao da namerno žele da što više pokisnu, pri tom se srećno smeju, grle sa poznanicima a ponegde i zaigraju i zapevaju!
Naravno, sve to nije bez razloga. Bocvana je pustinjska zemlja. Više od dve trećine njene površine pokriva Kalahari, druga najveća pustinja na svetu. I, mada je leti Kalahari zelen – zimi je klasična pustinja. Beskrajna peščana površina bez kapi vode. Od kraja marta do kraja septembra (u zimskom periodu), to je jedno od najnegostoljubivijih mesta na planeti. Samo pesak, kamen, nešto ostataka osušene trave, poneka akacija ili baobab i sunce koje prži...
Ali, krajem septembra počinju kiše! Bukvalno preko noći – naizgled mrtva površina – ozeleni. Pojave se rečice, reke i jezerca. Trava prekrije Kalahari a životinje se raštrkaju na sve strane. Leti, Kalahari izgleda kao raj prepun trave i bilja u kome krda raznih antilopa, zebri, bufala i slonova srećno uživaju (praćeni, naravno, neminovnim grabljivicama). Ni traga od negostoljubivog zimsko sivila. Ali, da bi se to desilo – mora da padne kiša.
Zato je kiša, za Mocvane, najvažnija stvar na svetu.
- Pula yana!
Ovaj uzvik prvi put sam čula od Florens. Uletela je, mokra kao miš i, smejući se na sav glas, počela da igra po sobi sve vreme pevušeći:
- Pula yana, Mma! Pula yana!
Tada nisam shvatala u čemu je štos. Sva ta radost zbog kiše izgledala mi je detinjasta i preterana. Čudna mi čuda – pada kiša!
Vremenom, naučila sam se na te, za mene, još uvek čudne i preterane izlive radosti. Navikala sam se, ali ih nisam shvatala. Godine od mog dolaska bile su dobre. Kiša je stizala redovno. Možda ne u količinama koje su priželjkivane, ali u svakom slučaju, stanje je bilo zadovoljavajuće.
A onda je, jedne godine, kiša debelo zakasnila.
U početku nisam mnogo obraćala pažnju. Kiša nije počela krajem septembra, kada obično počinje, ali nadali smo se da je to samo par dana zakašnjenja, dešavalo se i ranije da počne u oktobru. No, oktobar je prošao pa i novembar se bližio kraju – a kiše nema...
Leto je već bilo tu, temperature su rasle, a pustoš oko nas izgledala je neumitno večna. Prvi put od dolaska u Bocvanu, umesto prijateljskih nasmejanih lica, koje sam navikla da srećem, viđala sam rezignirane, zabrinute ljude koji bi, na moj pozdrav, samo za trenutak skrenuli pogled ka nebu bez oblaka a onda bezvoljno uzvratili „Dumela.“ Niko nije pominjao kišu. To se ne radi. Ali svi su brinuli što ne pada.
Već od septembra počele su molitve. Svaka crkva molila je za kišu na svoj način. One klasičnije su se samo molile, većina protestantskih se molila i pevala, a takozvane „Afričke“ crkve (neguju neku mešavinu hrišćanstva i tradicionalnih verovanja), počeše uz molitve i pevanje da udaraju i u bubnjeve. Bocvana ima stroge propise o vremenima kada crkve rade, ali, već u oktobru postalo je jasno da je ovo vanredna situacija. Molitve učestaše. Danju i noću, iz nedelje u nedelju, bubnjevi su potmulo odjekivali prizivajući kišu. U početku me je, moram priznati, to neprekidno bubnjanje prilično nerviralo – Zaboga, neki od nas bi i da spavaju, mislim, ima nas koji radimo, mogu li ti bubnjevi malo tiše? – a onda ne samo da sam se privikla, nego sam počinjala da se pitam kako uspevaju da održe neprekidan ujednačeni ritam bubnjanja iz dana u dan?
Onda se sve to poče širiti i van crkava. Škole su svaki dan odpočinjale molitvom za kišu. Više nije bilo sastanka ili javnije manifestacije, (koje i inače počinju molitvama), a da i molitva za kišu nije bila uključena. Neki počeše to da rade svaki put kada bi se okupilo više od troje ljudi. Tako sam prisustvovala jednom dečijem rođendanu na kom je jedna od slavljeničinih agilnijih rođaka (inače misionarka iz Evrope) iskoristila priliku što nas se toliko skupilo i veselo nas pozvala da joj se, tu na licu mesta, pridružimo u molitvi za kišu! Što jes’-jes’ bio je to rođendan za pamćenje!
Tema dana u novinama, bila je naravno – kiša. To jest, nedostatak iste. Proračunavalo se koliko je još vode ostalo u Gaboronskoj brani a koliko svaki stanovnik sme da troši da bi se preguralo ako kiša, ne daj bože, ne padne. Kakva je situacija u drugim delovima zemlje? Da li će, ako zatreba, voda moći da se dopremi sa Severa na Jug? Saveti za štednju vode postaše redovne rubrike : „Ekskluzivno - 10 načina kako možete da iskoristite vodu od pranja sudova!“
Uvedene su i restrikcije – već krajem septembra zabranjeno je zalivanje bašti i pranje kola, a do novembra i privatni bazeni postaše veliko „no – no“. Počeo je strog nadzor nad javnim česmama da se voda ne bi rasipala. Prestade i pranje ulica. Sa svih strana bombardovani smo su upozorenjima – štedite vodu! Svaka kap je važna! Meteorološka prognoza postajala je najgledaniji deo TV programa...
Prva briga bili su, naravno, usevi. Vlada je morala da se oglasi da u rezervi ima dovoljno zaliha brašna – nije bilo potrebe za panikom. Drugi, mnogo veći problem bilo je stočarstvo. Izvoz govedine jedna je od najvećih grana Bocvanske ekonomije. Ali, zabrinuti stočari samo su vrteli glavama – odavno je prošlo vreme kada je trava trebala da nikne. Stočni fond je bio u ozbiljnoj opasnosti. I od žeđi i od gladi. Predsednik je proglasio vanrednu situaciju zbog suše.
Domaće životinje koje, i pored svih zabrana, slobodno lutaju uokolo, počeše da postaju problem. Izgladnele, tražile su bilo kakav izvor hrane. Bilo je tužno gledati ih – žive kosture prekrivene kožom. A bilo je tu i praktičnih problema – skoro svake večeri morala sam da ustajem i iz dvorišta isterujem lutajuće magarce koji su, i pored svih naših nastojanja da to sprečimo, redovno provaljivali kapiju da bi preturali po kesama sa đubretom ili krali psima hranu i vodu. Ko mi je kriv što sam ih hranila kačamakom sa mesnim ostatcima i povrćem...
Sa divljim životinjama bilo je još gore. Uskraćene za ljudku pomoć (koju su koze, krave i magarci ipak koliko – toliko dobijali) počeše da se snalaze kako su znale i umele. Sa svih strana seljaci su se žalili da divlje životinje, naročito bivoli i slonovi, provaljuju iz rezervata i nacionalnih parkova da bi pustošili farme i ono malo useva koje su uspeli da odgaje. Nema te ograde koja će zadržati krdo slonovo koje je rešilo da se počasti!
Jednog dana saznadoh da je čopor lavova primećen na ivici našeg grada – navodno su napali krdo magaraca-lutalica. A pričalo se da je nekoliko leoparda viđeno kako se muvaju po periferiji. Ovo je bio rđav znak. Leopardi obično ne vole da budu blizu ljudi a lavovi izbegavaju veće naseobine. No, glad menja mnoge navike...
I turizam je bio pogođen. Poznanici koji rade u rezervatima počeše da se žale da je sve teže videti životinje. Vodiči su imali problem – životinje nisu bile na svojim uobičajenim mestima – odlutale su, ko zna kuda, u potrazi za hranom i vodom. A turisti dolaze na safari upravo da bi njih videli!
Napetost je rasla. Tokom oktobra u kući smo obeležili završetak petog domaćeg zadataka koji je bio varijacija na temu „Zašto je voda naša najveća dragocenost“. Nadala sam se da neće biti i šestog – ponestajalo mi je ideja za pisanje i crtanje.
Poče i novembar i donese nove zabave. Za mene redovna pojava postade ozbiljno nadgledanje tuširanja mojih potomaka – pronosili su se glasovi da će biti privremeno isključeni svi potrošači koji troše previše vode – nisam želela da se nađem u toj grupi. Proverih i sve slavine – dobro je, ni jedna ne curi! Prvi put od dolaska u Bocvanu počesmo redovno da kupujemo flaširanu vodu za piće – ona iz cevi imala je nekako čudan ukus. Ili sam bar porodicu u to ubedila. U stvari, korišćenjem flaširane vode još malo sam smanjila dnevnu potrošnju one iz vodovoda. Za svaki slučaj!
Negde početkom novembra shvatih da svaki dan pregledam najsvežije satelitske snimke oblačnih masa nad Afrikom na WEB stranicama CNN-a i BBC-a. Kao blesava gutala sam izveštaje o ciklonima i anti-ciklonima, vazdušnom pritisku i vlažnosti! Vazdušna strujanja nad Mozambikom postadoše moje omiljeno štivo! A dan sam, kao i većina poznanika, počinjala i završavala pažljivim posmatranjem neba. Ali ono je ostajalo čisto. Nigde ni oblačka!
Kako je mesec odmicao počeše i lažne uzbune. Obalci su se konačno pojavili, čak je i grmelo i sevalo, ali nigde ni kapi kiše! Predstava puna zvučnih i svetlostnih efekata trajala bi neko vreme, potpomognuta vetrom i peskom, a onda bi oblaci odjedrili negde drugde. Iako sam po prirodi optimista, sve ovo je, polako, počinjalo da postaje suviše depresivno.
Konačno, jedne noći, u poslednjoj nedelji novembra, negde iza ponoći probudi me dugo očekivani zvuk kapi koje dobuju po krovu.
Iskočih iz kreveta i smesta istrčah na verandu. Vetar je povijao palme, negde u daljini je grmelo, a kiša je pljuštala svom žestinom. Za par trenutaka bila sam mokra, iako sam stajala ispod krova. Začudo, to mi nije ni najmanje smetalo. Posmatrala sam pse koji su se umesto da se sakrivaju, (kao što obično čine) jurili po dvorištu kao poludeli i slušala glasove dobrodošlice koji su se, iako je bila kasna noć, čuli sa svih strana:
- Pula yana! Pula yana!
- Ee, pula yana! – promrmljah srećno, po prvi put shvativši zašto se Mocvane toliko raduju kiši.