Kultura| Politika| Satira| Zabava| Život

"Moji univerziteti"...DS i ja

Dr M RSS / 06.07.2010. u 09:06

Pre neko vece sam, posle pedest godina,  ponovo bio na "daskama koje zivot znace".

Kao dekor, naravno...poluVIP mesto za totalno neVIPersonu...ali, taster za flesbek...

Moja razredna, nastavnica Srpskog, bila je, za ono vreme  (druga polovina pedesetih proslog veka) prilicno egzoticna pojava; nosila je sareno, preovladjujuce crveno, sminkala se diskretno, karminisala usne preferiranom bojom, manje diskretno. Sad, kad ovo pisem, podseca me na Dzuliju Roberts iz boljih dana...i, secam se, i kosa joj je imala neki crvenkasti odsjaj...sjajna kombinacija sa zelenim ocima...

...ali nije bila egzoticna samo izgledom; u onom sirotinjskom sivilu, zanosila se mislju da sve ima nekog smisla...

...pa i organizovanje Dramske sekcije. Pokupila je djake koji su citali tecnije od vecine i, ako nisu mogli da se izgovore pripadnoscu Sportskoj ili  Likovnoj , postajali su kandidati  za svetlosti pozornice, u dalekoj perspektivi, i za bolju ocenu iz Srpskog i nekih drugih predmeta , u realnom vremenu.  Meni ove pogodnosti nisu bile od znacaja, imao sam dobre ocene, tada, djavo je usao u mene tek kasnije,  ali nisam mogao da odbijem; uspela je da okupi samo desetak ucenika sedmog i osmog razreda a ja sam, jos onda, bio na strani slabijih i neshvacenih, Indijanaca, prvih petlova i Elvisa...

Prvo smo spremali "Lopticu skocicu", hit predstavu za decu, gledao sam je nekoliko godina pre toga u pozoristu "Bosko Buha",  vec tada mi je bila suvise "decija", ( znam, "starmali", onda sam prebrzo sazrevao, sad prebrzo gnjilim) a sad je trebalo da ucestvujem u tome,  o blama, umesto prizeljkivanih uzdaha devojcica dobicu podsmeh cele skole, kako cu da prodjem hodnikom a ucionica mi je poslednja u nizu, zasto je zivot tako nepravedan prema dobroj deci...

Nije bilo bas tako strasno...dobio sam ulogu Dede, i sa njom i nalepljene bele brkove i bradu, i poucilindar, skoro kao sto danas izgledam, osim polucilindra, naravno, a sam sam se pobrinuo za pogurena ledja i drhtav glas, igrao sam po Stanislavskom, ne po instrukcijama nego po osecaju, a i tekst sam lepo naucio pa sam mogao da se razigram, i da navodim Babu, mnogo kasnije profesorku na Tehnoloskom, kad bi joj tekst zastao...Zmaj Belaj nije zastao nijednom, on je uzivao u huktanju i plasenju dece iz nizih razreda debelim, zlokobnim glasom ( moglo mu se, bio godinu dana stariji i poceo da mutira).

Skoro da mi je bilo krivo, kad smo se poklonili, na kraju...Mala, nerezirana pauza, a onda aplauzi starijih djaka i jos starijih gostiju, cika i piska onih mladjih, sve se stopilo u neizgovoreno...trijumf!

Nekoliko narednih dana smo se mi, glumci, po popularnosti priblizavali onom Bogdanu koji je dobio ukor zato sto je doneo u skolu sluzbeni pistolj svog tate starijeg vodnika, a nismo zaostajali ni za Batom, koji je, zahvaljujuci razigranosti hormona rasta, dobio poziv da posle nastave predje ulicu i da prisustvuje treningu kosarkaske ekipe OKK Beograd, i da baci koju loptu dok ga gledaju Zuca, Gordic i Sija Nikolic...

Ali, slava je prolazna, kad je ne hranis svakodnevno...a i premijere tonu u zaborav..ako nema repriza.

Razredna je to znala, a nadlezni skolski organi su, takodje, znali da nista ne uspeva kao uspeh.

Jos jedna predstava bi jako lepo izgledala u godisnjem izvestaju...i tako, cim je zimski raspust prosao,  dobili smo nov zadatak, ovog puta sa velikim pretenzijama i velikom podrskom, trebalo je da se spremaju Nusicevi "Hajduci" a skola nije nista htela da prepusti slucaju, uzeli su pravog reditelja, iz pravog pozorista,  on je organizovao audiciju, Razredna je tu sluzila kao asistent rezije, pomagala pri kastingu, a obezbedjena je i prava pozornica, u Domu Kulture...prave daske koje zivot znace, i sala sa 600 mesta..kako daleko od fiskulturne sale i stolica koje su djaci donosili iz ucionica...

U podeli uloga podelila se i prvobitna ekipa iz "Loptice", u "Hajducima" nema zenskih uloga pa su i Baba  i Loptica  bile zrtve velike nepravde dramaturgije, manjka zenskih uloga. Onaj Zmaj Belaj je dobio ulogu nekog dede koji ce da razjuri hajduciju a ja sam bio Mile vrabac, bas po meri jos nemutiranog glasa i tananog stasa..( a vid` me danas..).

Spremali smo se kroz celo polugodje, predstava je predvidjena za kraj skolske godine, kad se zakljuce ocene a knjizice jos nisu podeljene, da neko ne umakne, dosta razumno, kad se ima u vidu hrabrost reditelja da ne obezbedi alternacije! Tada mi to nije padalo na pamet, ali, sta bi se desilo da se neko razboleo?

Ali nije.

Doveli su celu ekipu iz pozorista, sminkali nas, merili svetlo, generalna proba sjajno prosla, reditelj Kica( nikad nisam saznao pravo ime) doveo nekoliko ljudi iz pozorisnog sveta sa sobom, sasaptavali se nesto, poceli da mu cestitaju, on svetli od srece, zasenio one reflektore,  sad se, dok ovo pisem, mislim, da mu to nije bila diplomska predstava? Nikad necu saznati...

A sutra, na premijeri...sala prepuna, stoji se i sa strane, u prvom redu direktor, nastavnici, neki ljudi u odelima i sa masnama, po junskoj vrucini, neke budze, ocigledno...

A mi, glumci..nismo glumili, ziveli smo na sceni, pa smo igrali, pa se igrali, Stanislavski bio prevazidjen spontanom improvizacijom, predstava se u jednom momentu prosirila i u gledaliste, kad sam , preterujuci u scenskom zamahu, umesto da tuzno spustim komad bundeve u krilo, sa tekstom: " Pa ovo se ne moze jesti", kriknuo: " Pa ovo ne moze da se jede" i bacio nekoliko  zutih kriski..pravo u krilo direktoru i onima oko njega! Sala je odgovorila aplauzom na otvorenoj sceni, po duzini ravnom onom na partijskim kongresima, a po intenzitetu i iskrenosti ...ma, ciste ovacije.

Mislim da pravi glumci zive za ovakve trenutke.

P.S.

Sad ste procitali kako sam postao clan DS (Dramske sekcije, da ne bude zabune)..i sta sam tamo radio.

Kad je prosao letnji raspust, resili su da igraju neki ozbiljan komad , politicki ozbiljan,  a ja sam potpuno neozbiljan tip, djaci, oni ozbiljni, poceli su da se bore za uloge, da akonto dobijenih uloga dobijaju dobre ocene bez ucenja, da se izdvajaju iz drustva, nekako, izgubio se onaj spontani polet, neki  od starijih clanova su zaboravili zasto su tu a neki novi su, izgleda, dobro znali zasto treba tu da budu...

I, nekako se desilo, vecina onih koji su dosli bili su smiranti, direktor je poceo da uredjuje repertoar, oprezno, da slucajno ne stane nekom na zulj, da saceka jos jedan krug pa da ode u penziju ili savetnike, ne secam se tacno, a Razrednu je, jos na pocetku godine sklonio u cosak.

I, tako mi se smucila DS.

Setili su me se samo jos jednom...

Spremali su neki komad, ni sad ne znam kako se zvao, samo troje na sceni...Muska uloga-onaj Zmaj Belaj, zenska,  ona Baba, njihov sin, partizan koga jure okupatori, pojavljuje se tek na kraju, ali, na sam dan predstave, mladi partizan se negde izgubio, bez pozdrava, uplasio se i nestao, nigde ne mogu da ga nadju, nemaju alternaciju..i sta sad?

Nadju mene, mene koji nisam ni procitao ulogu niti znam o cemu se tu radi, mene koji u tom trenutku igram tenis na Zvezdinom, kod Bogoslovije,  i dovedu me pravo iza bine, u pola deset, a komad pocinje u 10, tutnu mi tekst u ruke, ja znojav i prasnjav od tenisa, zamenim kratke bele pantalone necijim koje su mi tutnuli, natucem neciju izguzvanu kosulju, skinem patike i ostanem bos, jer  se i ocekuje  da partizan koji bezi od okupatora i domacih izdajnika bude bos, i, dok ono dvoje na sceni igraju, ja iza citam tekst i pitam se koji me to djavo tera da spasavam nesposobne, umesto da ih pustim da se ubuckaju, a ne da rizikujem da publika meni zvizdi, ili mi se smeje, zavisi od raspolozenja. A slusao sam da su, u stara vremena, neke sarlatanske glumacke druzine i propustane kroz sake...

Na kraju, dobro je ispalo..ovo dvoje su me dobro navodili, tekst nije bio dugacak, moglo je da se improvizuje, poginuo sam slavno, pod neprijateljskim rafalom...na kraju balade. Aplauz je bio uctiv, nesto malo i na osnovu stare slave.

Ali, mislim da je bilo bolje da su nam zvizdali. I to je neki kontakt sa publikom.

Ne valja kad ljudi vise nece ni da zvizde, kad samo slegnu ramenima i razidju se.

I to vam je to, kad pricamo o DS.

.

 

 



Komentari (116)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

jinks jinks 11:04 07.07.2010

Re: ...

"Znaci" GG!


GMG ... grupa maloletnih gradjana
mikimedic mikimedic 15:01 07.07.2010

Re: ...

koja skola? godine?

ili pitam previse?

jinks jinks 15:23 07.07.2010

Re: ...

OS "V. Dugosevic" (ne znam da li se i sada tako zove). Price se desavaju '84. i '85. godine
Dr M Dr M 09:45 07.07.2010

99

Centarsut za stotku...
antioksidant antioksidant 09:54 07.07.2010

Re: 99

Dr M
Centarsut za stotku...

angie01 angie01 09:59 07.07.2010

ruka-ne vazi!

antioksidant antioksidant 10:01 07.07.2010

Re: ruka-ne vazi!

angie01

Ни божија?
angie01 angie01 10:06 07.07.2010

Re: ruka-ne vazi!

Dr M Dr M 10:20 07.07.2010

Re: 99

antioksidant

Dr MCentarsut za stotku...


Pregledom videozapisa, pogodak je priznat antioksidantu..

Ostalim pretendentima zelimo vise srece u narednim pokusajima!

Dr F(ifa)..
angie01 angie01 10:20 07.07.2010

Re: ruka-ne vazi!

moze glavom!



ps-kapiram ja tvog Boga:)
Unfuckable Unfuckable 18:58 07.07.2010

lepo

napisano: pitko, čitljivo i duhovito, kao i uvek
Preporuketina, Dottore.
Dr M Dr M 19:22 07.07.2010

Re: lepo

pitko, čitljivo i duhovito, kao i uvek


Ti se u to razumes..

Hvala Unf..
sonja.m sonja.m 16:25 08.07.2010

divan tekst

Dragi Dr, ovo je divan tekst.
Okupio je vrlo probrano drustvo ovde.
Hvala.
Dr M Dr M 17:26 08.07.2010

Re: divan tekst

sonja.m
Dragi Dr, ovo je divan tekst.Okupio je vrlo probrano drustvo ovde.Hvala.


Hvala sonja.m..

"To je ono pravo"!..okupiti probrano drustvo i uzivati u njemu..
scabies scabies 21:44 09.07.2010

Doktore,

Dr M Dr M 23:39 09.07.2010

Re: Doktore,


Scabies,

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana