Literatura| Planeta| Politika

Piti more u Gazi

Bojan Budimac RSS / 05.07.2010. u 19:43

AmiraHass.11219.jpgProf. Čomski je jednom počeo svoje predavanje o izraelsko-palestinskom sukobu opaskom, da je tema prilično sigurna tema za davanje predikcija, to jest da se tokom godina i decenija jako malo iliti suštinski ništa ne menja.

Knjiga Amire Has "Piti more u Gazu, dani i noći u zemlji pod opsadom", napisana davne 1996. godine, mu daje za pravo - menja se forma, ali suština nimalo. [1]

Do sada sam više puta pominjao Amiru Has, novinarku Haareca (izraelski liberalni dnevnik), reporterku sa okupiranih teritorija. Ovim tekstom želim da bliže predstavim nju i njenu prvu (pomenutu) knjigu.

Amira Has je rođena 1956. godine u Jerusalimu. Oba njena roditelja su prošli kroz golgotu Holokausta. Majka, Hana Levi-Has, rođena 1913. godine u Sarajevu, je preživela logor Bergen-Belzen (1944.-1945.). Porodica oca Avrahama je deportovana iz Sučave, Rumunija, u Pridnjestrovlje (bila okupirana Ukrajina), gde su mu roditelji umrli od tifusa i gladi. Oboje su bili komunisti/socijalisti, koji se nisu primili na cionističku ideologiju. Amira ne propušta, pišući i pričajući o njima, da istakne da su po dolasku u Izrael odbijali da se usele u ponuđene im kuće drugih izbeglica - Arapa. Njihova iskustva su bitan deo njenog razvoja, što takođe često naglašava, pa i u predgovoru "Piti more u Gazi." [2]

On nikad nije zaboravio poslastičarsku radnju u getu, u kojoj su oni koji su imali sredstava i neki članovi Judenrata kupovali kolače dok su gladna deca napolju gledala sa čežnjom u očima. Kada god čujem pozive na "Jevrejsko jedinstvo" setim se da je ono prestalo ulaskom u Pridnjestrovlje.

Te naracije su legat mojih roditelja - istorija otpora nepravdi, otvorenog govora i uzvraćanja napada. Međutim, iako su sva njihova sećanja postala moja, jedno se izdvaja od ostalih. Jednog letnjeg dana 1944. godine, zajedno sa ostatkom ljudskog transporta, moja majka je vođena od stočnih vagona koji su ih dovezli iz Beograda do koncentracionog logora Bergen-Belzen. Ugledala je tada grupu nemačkih žena, neke su išle pešice neke na biciklima, kako usporavaju da bi sa indiferentnom radoznalošću na licima posmatrale čudnu procesiju. Za mene su te žene postale prezreni simbol posmatranja sa strane i u veoma ranom uzrastu sam odlučila da moje mesto nije među posmatračima sa strane. (Amira Has, Drinking Sea at Gaza, strana 6) [3]

Posle takve odluke nije čudo da je Amira postala novinar, a još manje čudi odluka da se 1993. godine preseli u Gazu i time postane jedini izraelski novinar koji je zapravo živeo tamo.

Na kraju moja želja da živim u Gazi nije proizišla iz avanturizma ili ludosti, nego iz panike da ne budem posmatrač sa strane, iz moje želje da razumem do poslednjeg detalja taj svet, koji je, po mom najboljem političkom i istorijskom razumevanju, u celosti izraelska kreacija. (ibid, strana 7)

Doduše Amiri Gaza nije bila potpuna nepoznanica. Od 1991. godine je radila kao volonter za Kav LaOved, izraelsku neprofitnu nevladinu organizaciju koja štiti prava radnika sa okupiranih teritorija (Worker's Hotline). Tada je i počela da piše o, za većinu sveta, terra incognita zvanoj pojas Gaze.

Neke stvari su se promenile od kada je prvo izdanje knjige "Piti more u Gazi - dani i noći u zemlji pod opsadom", ugledalo svetlost dana, davne 1996. godine. Da navedem samo najznačajnije: godine 2000. je propao Kemp Dejvid, predviđen da bude šlag na Oslo tortu; druga intifada 2000-2002.; umro je Jaser Arafat (novembar 2004.); imali smo unilateralno povlačenje izraelskih okupacionih snaga i izraelskih kolonijalnih naselja iz Gaze (avgust-septembar 2005.); palestinske "predsedničke" izbore 2005. (osvojio ih Mahmut Abas, poznat i kao Abu Mazen, Hamas je bojkotovao te izbore); izbore za palestinski zakonodavni savet (nazovimo to parlamentom) 2006. (osvojio ih najvećim delom Hamas); pokušaj svrgavanja legalno izabrane vlasti (Hamasa) u Gazi od strane Fataha (2007.) [4] i šestonedeljno krvoproliće (decembar 2008. - januar 2009.) na toj teritoriji. Međutim, pored svih tih, nesumnjivo važnih, događaja podnaslov knjige "dani i noći u zemlji pod opsadom" jasno ukazuje na kontinuitet onoga što je nedavno došlo u fokus svetskog javnog mnjenja pokušajem da se ta (ilegalna) opsada/blokada probije.

Ni godine koje je Amira Has provela u Gazi (1993. - 1997.) nisu manjkale događajima. Godine 1993. prva intifada (ustanak) posle pet godina jenjava, Izrael i PLO se međusobno priznaju, čime počinje proces zvani "Oslo". Početkom 1994. godine Baruh Goldštajn, ubija 29 palestinskih civila u džamiji, iste godine se uspostavlja palestinska vlast u Gazi i Jerihonu (okupacione snage se povlače iz palestinskih naselja u Gazi), a Jaser Arafat se doseljava u Gaza siti. Godine 1995. Jicak Rabin, Šimon Perez i Jaser Arafat potpisuju Vašingtonski sporazum (o palestinskoj samoupravi na Zapadnoj obali i Gazi), za šta dobijaju (o tempora, o mores) Nobelovu nagradu za mir. Dva meseca kasnije Jigal Amir, izraelski religiozni desničar, ubija Jicaka Rabina. U januaru 1996. se održavaju izbori za palestinski zakonodavni savet (nazovimo to parlamentom). U februaru i martu iste godine tri napada bombaša samoubica u Tel Avivu i Jerusalimu ubijaju 57 izraelskih civila, Hamas je preuzeo odgovornost za masakre. U aprilu Palestinski nacionalni savet zaseda u Gazi radi brisanja iz nacionalne povelje svega što je kontradiktorno sporazumima PLO-a sa Izraelom. [5] U maju (takođe 1996.) Netenjahu postaje premijer Izraela.

S obzirom da "Piti more u Gazi", za razliku od druge Amirine knjige "Izveštavanje iz Ramale" (2003.), nisu samo skupljeni članci iz Haareca ovi događaji predstavljaju (samo) bekgraund jedne sveobuhvatne studije života u tom delu sveta iz koje vidimo kako se oni prelamaju i/ili ogledaju na život "običnih ljudi". "Mene nazivaju 'dopisnikom o palestinskim pitanjima' (on Palestinian affairs), ona često kaže, "ali mnogo je tačnije reći da sam ja ekspert za izraelsku okupaciju." (Amira Has, Reporting from Ramallah, strana 7). "Piti more u Gazi" upravo potvrđuje i objašnjava taj kontinuitet apsolutne kontrole izraelskih vlasti nad svim aspektima palestinskih života.

Razbijanje predrasuda i stereotipa je osnovni kvalitet ove knjige. Ne radi se samo o ličnim pričama i davanju lica Palestincima iz Gaze, nego, što je u ovom momentu, kada se apsurdno pojednostavljen pogled na Gazu (Gaza=Hamas) pokušava nametnuti kao opravdanje nedopustivog, mnogo važnije opisu kompleksnosti tog društva i palestinsko-palestinskih odnosa u njemu. [6]

Jedna od mnogih apsurdnosti izraelsko-palestinskih odnosa se ogleda u završnom pasusu poglavlja "Čekajući četrdesetu" (starosna dob kojoj se u to vreme lakše izdavala dozvola za izlazak iz Gaze). Do 1991. godine stanovnici Gaze su imali opštu dozvolu za izlazak iz iste (ustanovljeno pravilo u radnim sedamdesetim), što im je omogućavalo da se slobodno kreću, kako između Gaze i Zapadne obale, tako da rade u Izraelu. Zbog Arafatove podrške Iraku u prvom Zalivskom ratu izraelske vlasti poništavaju tu dozvolu, a uslovi za njeno dobijanje postaju sve teži.

"Moj sused fantazira o kidnapovanju izraelskog vojnika," kaže Abu Džamil iz Džabalie. "Šta bi zahtevali u zamenu?" pitamo ga. "Puštanje svih palestinskih zatvorenika?" "Zatvorenici mogu da idu do đavola," kaže on. "Pa šta onda hoćete?" pitamo, "više uticaja na Arafata u pregovorima?" "Do đavola sa pregovorima," kaže. "Ja samo hoću nazad moju radnu dozvolu." (Amira Has, Drinking Sea at Gaza, strana 282)

Bliskoistočne vinjetice koje teraju na suze i smeh istovremeno čine ovu knjigu toplom, pored nesporne informativnosti. Evo jedne. Vraćajući se sa konferencije za štampu Džimija Kartera najprominentnijeg posmatrača palestinskih izbora 1996. Amirin auto se pokvario. Uz pomoć prolaznika uspela sam da dopeljam auto do benzinske pumpe na ivici al Šati izbegličkog kampa. Ljudi na pumpi su bili okupirani izborima, ali ponudili su mi kafu i odmah prešli na hebrejski kad su čuli da sam Izraelka. "Pa kako stoje stvari tamo?" pitali su me (svi oni su nekad radili u Izraelu). "Šta mislite o miru? Hoće li otvoriti prelaz Erec da možemo da izlazimo iz Gaze kao normalni ljudi?" Tokom trideset minuta radnici pumpe su mobilisali ono što je izgledalo kao pola izbegličkog kampa, računajući električara i neke mehaničare.

Kiša je uporno padala u mrak, ali uz neonsku lampu koju je doneo jedan radnik benzinske pumpe električar je popravio moja kola. Petnaestak minuta kasnije kola su kretala, a gomila izbeglica mi je mahala. "Vidimo se uskoro, sve najbolje," vikali su na hebrejskom. Ceo taj dan izraelski radio je davao ozbiljna upozorenja: Izraelci koji putuju na teritorije stavljaju život u svoje ruke. (ibid, strana 141. Izraelci okupirane teritorije nazivaju samo "teritorije", prim. prev.)

Pomenuh informativnost. Članci Amire Has često obiluju statistikama i citatima raznoraznih izveštaja, knjiga je takođe dobro source-ovana i fusnotirana. To se uklapa u njeno viđenje uloge novinarstva kao kontrolora vlasti (monitor of power) i govorenje istine moćnima (speaking truth to power), a to se može samo činjenicama. Rejčel Li Džons (Rachel Leah Jones) urednica i prevoditeljka Amirine druge knjige Reporting from Ramallah, u predgovoru pominje kako je jedan izraelski ministar izjavio da "na njegov veliki užas... informacije koje daje Amira Has u Haarecu u vezi nekih incidenata na teritorijama su bile tačnije od onoga što mu je rečeno od strane izraelskih odbrambenih snaga." (Ha'aretz 12/22/00)(Reporting from Ramallah, str 10). To govori mnogo o integritetu Amire Has, a činjenica da ona nije omiljena novinarka nijednoj vlasti ni izraelskoj ni palestinskoj (bez obzira na frakciju) to samo jače podvlači.

Ova knjiga je ključna za razumevanje izraelsko-palestinskih odnosa. Amira naziva Gazu "našim nezaštićenim nervom" koji predstavlja "glavnu kontradikciju države Izrael". Ja bih rekao kontradikciju cionističke ideologije, koja nikako ne može da reši, na svetu prihvatljiv način, jednačinu "hoćemo teritorije, ali nećemo narod koji živi na njima" (ovo bi trebalo da zvuči poznato na Balkanu). Poznata je izjava Jicaka Rabina o Gazi pre početka Oslo procesa: "Kad bi barem samo potonula u more." Cinično mogu da kažem da je to sasvim ljudska želja da naizgled nerešivi problem nestane. Zidovi, blokade, zabrane izlaska (kako Palestincima na teritoriju Izraela, tako Izraelcima na okupirane teritorije) kao da su posledica te želje da problem ne bude uočljiv, pa makar za to bio potreban betonski zid visok šest metara.

Pišući o začecima blokade, kojima je bila svedok, poslednje poglavlje Amira Has završava: Tako je pojas Gaze postala terra incognita za Izraelce i sada mnogo lakša za demonizaciju kao terena za razmnožavanje terorista i fundamentalizma. Nije čudo da se smatra da svakom Jevreju treba policijska pratnja na takvom mestu; nije čudo da se zatvaranje ("closure"), hermetičko zapečaćivanje pojasa smatra jedinim načinom da se postupa prema Gazi; nije čudo da je bezbednost sveto opravdanje, prihvaćeno bez preispitivanja, za uskraćivanje zdravstvene brige i prava na rad. Zabranjivanjem Izraelcima da ulaze u Gazu CLO [7] - ili izvršavajući naredbe odozgo ili primenjujući sopstvenu ekstremnu interpretaciju namerno zamagljenih instrukcija - preduzima korak koji se čak ni palestinski autoritarni režim u nastajanju ne usuđuje: odlučivanjem koji Izraelac može ući na palestinske teritorije i, u suštini, dozvoljavajući to isključivo zvaničnim delegacijama koji čine kurtoazne posete Arafatu, liderima Fataha i gornjim ešalonima palestinske policije i obaveštajne službe - ljudima koji teško da predstavljaju pravo lice Gaze.

Iako je celja knjiga o tom pravom licu, poslednji pasus epiloga govori mnogo:

U svojim srcima Palestinci će nastaviti da vide celu zemlju kao njihovu; oni se neće odreći svoje čežnje za poljima koja sada nose hebrejska imena; oni neće zaboraviti bol proterivanja, prve karike u lancu gubitaka koji se nastavljaju. Međutim, iz života u Gazi sam naučila da njeni ljudi imaju sposobnost i iskrenu želju da razdvoje želje njihovih srca i potrebe za mirnim političkim rešenjem. "Mi smo, posle svega, majka deteta," kažu, aludirajući na presudu Kralja Solomona, objašnjavajući njihovu spremnost da dele zemlju. Pod uslovom, naravno, da bilo koje rešenje tretira Palestince sa dostojanstvom, kao ljude sa elementarnim pravima i pravima jednakim sa drugima koji žive u ovoj zemlji i zovu je domom.

---------------------------------

[1] Knjiga je originalno napisana na hebrejskom, a engleski naslov je: Drinking Sea at Gaza, Days and Nights in a Land Under Siege.

[2] Kada sam u komunikaciji sa bivšim stanovnikom Izraela i navodnim čitaocem Haareca naglasio Amirino poreklo dobio sam iznenađujući odgovor "mislio sam da je Arapkinja."

[3] Uprkos tome što je to bio prekršaj kažnjiv smrću na licu mesta Hana Levi je vodila dnevnik u Bergen-Belzenu. Ta knjiga i njena neobična istorija (prvi put je bila štampana kao samizdat 1946. u Jugoslaviji) zaslužuje poseban tekst. Obećavam ga... jednom...

[4] Što se uvek i svagde predstavlja kao "Hamasovo preuzimanje potpune kontrole nad Gazom oružanim putem", prenebregavajući činjenicu da je to bio neuspeli pokušaj oružanog puča.

[5] Klauzule izbrisane iz nacionalne povelje neodoljivo podsećaju na klauzule Hamasove povelje čije se brisanje sada zahteva. Primetiti delay od tri godine između pregovora i odricanja PLO-a, između ostalog, od oružanog otpora okupaciji.

[6] Potrebna je ogromna količina kognitivne disonance i podjednaka količina neznanja da bi se Hamasovom vlašću pravdala današnja blokada, koja je uzgred rečeno počela znatno pre 2006/7. godine i prvi začeci su joj od početka devedesetih, kada se to nazivalo "zatvaranja" ("closures"). Blokadi treba dodati negativni trend investicija u infrastrukturu Gaze od 1948. godine da bi se koliko-toliko zamislila mizerija života u tom zatvoru pod otvorenim nebom. Na sve to dodati demografske podatke, odnosno da je 44.1% stanovnika mlađe od 15 godina, a prosečna starost populacije 17 i po, pa da monstruoznost kolektivnog kažnjavanja za "pogrešno" izabrane predstavnike postane kristalno jasna.

[7] (Coordination and Liason Office, Kancelarija za koordinaciju i vezu, uspostavljena od izraelske administracije 1994. godine kao zamenu za (izraelsku) civilnu administraciju Gaze.


**********************************************

Beleške na margini

Pomenuta Rejčel Li Džons godine 2003. piše: Čitajući šest godina njene tekstove čovek počinje da misli o Hasovoj kao o Kasandri: smrtnici obdarenoj darom predviđanja, ali i prokletstvom da okolina ne sluša njena upozorenja.

***

Amira Has je dobitnica više nagrada i priznanja od 2000. na ovamo. Poslednja, prošle godine joj je dodeljena u Istanbulu - nagrada Hrant Dink Memorial.

***

Kao i druga hrabra izraelska novinarka, Ilana Hamerman [Ilana Hammerman], Amira Has ne smatra da se idiJotskih (okupacionih) zakona treba pridržavati, te ona ignoriše zakon koji zabranjuje Izraelcima ulaz u Gazu. Učestvovala je u poslednjem uspešnom probijanju blokade sa mora decembra 2008. i pri povratku u Izrael bila uhapšena. Posle se opet obrela na nekoliko meseci u Gazi i prilikom povratka 12. maja 2009. opet bila hapšena.

Ilana krši zakon "u drugom pravcu" da tako kažem. Ona je maja ove godine trima palestinskim tinejdžerkama sa Zapadne obale omogućila jedan običan dan zabave u Tel Avivu. "Prošvercovala" ih je kroz check-point, vodila na univerzitet, Mekdonalds, sladoled, muzej, buvlju pijacu i plažu i zatim ih vratila u njihovu palestinsku svakodnevnicu. O tome je napisala tekst If there is a heaven u kome je najavila da će to učiniti opet. Sada zahvaljujući prijavi tzv. The Legal Forum for the Land of Israel, odnosno njegovog osnivača, Nači Ejala, nacionalističko-religioznog kolonizatora, Ilani se smeši dve godine zatvora. Neko će reći "propisi su propisi", na takve i slične argumente Ilana odgovara člankom u Haarecu In defense of dignity and freedom.

 

Atačmenti



Komentari (37)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

sesili sesili 20:45 05.07.2010

Sefardi

Naša književnica Gordana Kuić je u svojim knjigama Miris kiše na Balkanu, Cvat lipe na Balkanu i drugima, opisala na prelep način istorijat porodice Levi iz Sarajeva. Bili su Jevreji - Sefardi. Da li je reč o Amirinoj porodici?
Bojan Budimac Bojan Budimac 20:58 05.07.2010

Re: Sefardi

sesili
Naša književnica Gordana Kuić je u svojim knjigama Miris kiše na Balkanu, Cvat lipe na Balkanu i drugima, opisala na prelep način istorijat porodice Levi iz Sarajeva. Bili su Jevreji - Sefardi. Da li je reč o Amirinoj porodici?

Ne znam, ali je vrlo moguće. Iz knjige Hane Levi-Has, odnosno predgovora koji je napisala Amira znam da su Sefardi čije porodično stablo ide unazad do Španije odakle su onomad za vreme Filipa II izbačeni. Hanin otac, dakle Amirin deda je bio trgovac tekstilom.
Biljana 77 Biljana 77 20:51 05.07.2010

Kvalitetni ljudi

obično poniknu iz teških okolnosti kojima ne dozvoljavaju da im pojedu ljudskost, pa tako i Amirini roditelji i ona sama.

Uprkos tome što je to bio prekršaj kažnjiv smrću na licu mesta Hana Levi je vodila dnevnik u Bergen-Belzenu. Ta knjiga i njena neobična istorija (prvi put je bila štampana kao samizdat 1946. u Jugoslaviji) zaslužuje poseban tekst. Obećavam ga... jednom...
Ovome se posebno radujem.
antioksidant antioksidant 20:56 05.07.2010

kako bih voleo da...

...ljudi imaju sposobnost i iskrenu želju da razdvoje želje njihovih srca i potrebe za mirnim političkim rešenjem
Doctor Wu Doctor Wu 21:05 05.07.2010

Nesto mi nije jasno

Oboje su bili komunisti/socijalisti, koji se nisu primili na cionističku ideologiju.

Pa kako (i zasto) su onda zavrsili u Izraelu?
Bojan Budimac Bojan Budimac 21:13 05.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

Pa kako (i zasto) su onda zavrsili u Izraelu?

To je pitanje kojim su se i oni i Amira dosta bavili. Za Hanu se zna da ju je osim tišine koja je obavijala Holokaust (i neizgovoreno pitanje "A ti si preživela?) takođe nadrndalo nepriznavanje Izraela od strane Jugoslavije (za razliku od SSSR-a koji je takođe držao tapiju na komunizam/socijalizam).
Doctor Wu Doctor Wu 21:52 05.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

Meni se cini da ima u celoj toj prici malo i mazohizma, krivice sto se prezivelo, samomrznje, osecaja koji se dosta cesto srecu kod Jevreja.
kukusigameni kukusigameni 22:09 05.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

Meni se cini da ima u celoj toj prici malo i mazohizma, krivice sto se prezivelo, samomrznje, osecaja koji se dosta cesto srecu kod Jevreja.


Tacno ali retko u drugoj generaciji.
ivana23 ivana23 22:32 05.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

Bojan Budimac
Pa kako (i zasto) su onda zavrsili u Izraelu?To je pitanje kojim su se i oni i Amira dosta bavili. Za Hanu se zna da ju je osim tišine koja je obavijala Holokaust (i neizgovoreno pitanje "A ti si preživela?) takođe nadrndalo nepriznavanje Izraela od strane Jugoslavije (za razliku od SSSR-a koji je takođe držao tapiju na komunizam/socijalizam).

Jugoslavija je bila među prvima (maj 1948.) koja je Izrael priznala i s njim uspostavila diplomatske odnose.
Doctor Wu Doctor Wu 22:37 05.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

Jugoslavija je bila među prvima (maj 1948.) koja je Izrael priznala i s njim uspostavila diplomatske odnose.

Da i mene je zacudilo jer sam iz prica slusao kako je moja baba slala sadnice za Izrael, kao i da je Tito avionima slao oruzje Jevrejima, 1947.

Ne mogu tacno da se setim, ali nije rezolucija IB-a bila u junu? Ako je tako onda je ovo priznanje bio jedan od zadnjih akata Titove lojalnosti Visarionovicu. Ili ne?
Bojan Budimac Bojan Budimac 22:52 05.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

Jugoslavija je bila među prvima (maj 1948.) koja je Izrael priznala i s njim uspostavila diplomatske odnose.

A kad su onda prekinuti?

Naime, ja sam se poveo za tim predgovorom. Lakše mi je da prekucam nego da prevodim:

In Yugoslavia tensions appeared politically as well in thepower strugle between Tito and Stalin. The Soviet Union suppported the founding of the Jewish state. Yugoslavia did not. Soviet foreign minister Gromyko delivered quasi-Zionist speech at UN and linked the founding of the state directly to the Holocaust. This was liberating speech for many Jewish communists.
ivana23 ivana23 23:03 05.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

Cekaj, sigurno se misli se na cinjenicu da Jugoslavija novembra 1947. nije glasala za uspostavljanje jevrejske države već se uzdržala, iako je Moše Šaret, posle uspostavljene nezavisnosti prvi ministar spoljnih poslova Izraela, dolazio u Beograd kako bi ubedio rukovodstvo države da glasa "za".

Da, to je sigurno.

Doctor Wu Doctor Wu 23:04 05.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

A kad su onda prekinuti?

1967.?
Bojan Budimac Bojan Budimac 23:14 05.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

Da, to je sigurno.

Da, moja greška je da sam support iz te rečenice u glavi pretvorio u "nepriznavanje" prenebregnuvši par decenija postojanja diplomatskih odnosa.
ivana23 ivana23 23:17 05.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

Doctor Wu
A kad su onda prekinuti?

1967.?


Tacno. Na pocetku sestodnevnog rata izmedju Izraela i Egipta, kada je u Beogradu cak demolirana Izraelska ambasada.
Doctor Wu Doctor Wu 23:27 05.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

Tacno. Na pocetku sestodnevnog rata izmedju Izraela i Egipta, kada je u Beogradu cak demolirana Izraelska ambasada.

Mada su jos tokom Suecke krize Naseru 1956. Rusi preko nas slali tenkove (Izraelci su tada 'navukli' Engleze i Francuze da vojno intervenisu, ali je Naser, uz pomoc Rusa i Amera uspeo na kraju da nacionalizuje kanal. U Engleskoj se Suecka kriza dozivljava kao dogadjaj koji oznacio konacan kraj imperije).

Inace, poslednje antiizralske demonstracije su se u Beogradu odvijale krajem 80-tih. Tu je bilo svega, paljenja izraelskih zastava, lutaka sa Davidovom zvezdom, bilo je skoro kao Kristalna noc. Mislim da je par vidjenijih Jevreja cak i reagovalo na izrazito anti-jevrejski sentiment demonstracija. Tja, Srbi k'o Srbi...
kukusigameni kukusigameni 23:53 05.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

Mislim da je 1982. bio rok koncert na tadasnjem Trgu Marksa i Engelsa pod nazivom: "Koncert solidarnosti sa narodom Palestine."
labello7 labello7 01:18 06.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

Bojan Budimac
Da, to je sigurno.

Da, moja greška je da sam support iz te rečenice u glavi pretvorio u "nepriznavanje" prenebregnuvši par decenija postojanja diplomatskih odnosa.



Par decenija gore/dole
Ozbiljno bavis ovom temom, pa je ova omaska je iznenadjujuca, cak i nelogicna!

Blogovi su ti dobri, vredi ih procitati, potkrepljeni i utemeljeni, mada, na mah provejava pristrasnost.

Ipak, imas moju preporuku
nsarski nsarski 05:05 06.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

Inace, poslednje antiizralske demonstracije su se u Beogradu odvijale krajem 80-tih.

Nemoj da si nepravedan, Dottore. Pa na ovom nasem blogu je pre par godina organizacija Zene u Crnom najavila protest solidarnosti sa Palestincima. Jasmina u Crnom je imala blog o tome. Sada, ne znam da li je protest odrzan (nisam bio tu) i koliko je naroda doslo, ali it's the thought that counts.
Doctor Wu Doctor Wu 07:24 07.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

Pa na ovom nasem blogu je pre par godina organizacija Zene u Crnom najavila protest solidarnosti sa Palestincima. Jasmina u Crnom je imala blog o tome. Sada, ne znam da li je protest odrzan (nisam bio tu) i koliko je naroda doslo, ali it's the thought that counts.

He, he, Jaca u crnom, mali je ovaj svet za svu bol koju ona, Exitus Letalis, Dragec i ostale Zene u crnom osecaju. A opet, nesto mi govori da nece ni malim prstom mrdnuti kad budu procitale za ove Cige s Kosova koje proteruju iz Norveske. Potez identican (cak i mnogo gori od) onog Djilasovog pre godinu dana ali da ovog puta nece biti reakcije ni Evropskog parlamenta, ni AI, ni EBRD, ni jednog bloga...
Exitus Letalis Exitus Letalis 19:06 07.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

He, he, Jaca u crnom, mali je ovaj svet za svu bol koju ona, Exitus Letalis, Dragec i ostale Zene u crnom osecaju.

babe i žabe, ez južual!
kako samo liči na tebe ...
Doctor Wu Doctor Wu 20:36 07.07.2010

Re: Nesto mi nije jasno

Exitus Letalis
He, he, Jaca u crnom, mali je ovaj svet za svu bol koju ona, Exitus Letalis, Dragec i ostale Zene u crnom osecaju.

babe i žabe, ez južual!
kako samo liči na tebe ...

Nista ne razumem, ko je tu baba a ko zaba... Pa jeste li reagovali sto proteruju ljude iz zemlje u kojoj zele da zive a u kojoj im se ogranicava jedno od osnovnih ljudskih prava: prava na slobodno kretanje? Racuna se bilo ko: Babe u Crnom, FHP, Dragec, Miletic... samo mi jednu, jedinu reakciju navedi i brisem oba svoja komentara.
Milutin Milošević Milutin Milošević 21:52 05.07.2010

Bojane,

Hvala ti.
Exitus Letalis Exitus Letalis 22:02 05.07.2010

Re: Bojane,

Milutin Milošević
Hvala ti.

pridružujem se!


p.s. malo mi se gade ovi ne žele da vide da ima ljudi koji se iskreno
i javno bune protiv postupaka izraleske današnje vlasti.
inude svoje glupo tumačenje ...
Bojan Budimac Bojan Budimac 22:15 05.07.2010

Re: Bojane,

Exitus Letalis
Milutin Milošević
Hvala ti.

pridružujem se!
respect!

Hvala oboma na čitanju.
Bojan Budimac Bojan Budimac 22:24 05.07.2010

Re: Bojane,

nude svoje glupo tumačenje

misliš, stereotipe, upravo ono protiv čega se Amira bori.
ima ljudi koji se iskreno i javno bune protiv postupaka izraleske današnje vlasti.

Ima, ima mnogo hrabrih. Vidi šta jedan refusnik i grupa aktivista uradiše prošle nedelje.
Exitus Letalis Exitus Letalis 23:53 05.07.2010

Re: Bojane,

Bojan Budimac
nude svoje glupo tumačenje

misliš, stereotipe, upravo ono protiv čega se Amira bori.

mislim tačno ono što sam rekla.
ima nas i na ovom blogu koji nude svoja glupa objašnjenja iz svoje udobnosti.
ima ljudi koji se iskreno i javno bune protiv postupaka izraleske današnje vlasti.

Ima, ima mnogo hrabrih. Vidi šta jedan refusnik i grupa aktivista uradiše prošle nedelje.


naravno da ima.
evo jednog.
ana_radmilovic ana_radmilovic 00:56 06.07.2010

Re: Bojane,

Milutin Milošević
Hvala ti.

i ja se pridružujem
mikele9 mikele9 14:09 06.07.2010

Re: Bojane,

misliš, stereotipe, upravo ono protiv čega se Amira bori.

Stereotipi su plod mukotrpnog dugogodišnjeg rada kojekakvih i svakojakih agencija i službi. Pa kako bi se vladalo prvo sopstvenim populusom a onda i svetom en gros bez stereoptipa. Gebels kao začetnik i pionir
dotičnog posla, da je kojim slučajem živ, bio bi ljubomoran i osećao bi se kao đak prvak spram današnjih tvoraca stereotipa
sentinel26 sentinel26 22:29 05.07.2010

Amira je svjedok

koji ruši "presude" onih koji misle i sude po pravilu "zlo raditi a dobru se nadati", kao da je to zaboravljena božja zaposvest.

Bojane ti uvijek postavljaš takve tekstove, da čovjeka vuče da čita još, a u njemu prosto sve proključa.

Često se pitam jesmo li stvarno ušli u XXI vijek ?
Meni ovo liči na halucinacije prema onome što zamišljam i očekujem od toga doba.

Jedna rečenica sa početka knjige mi ne izlazi iz glave, poziva na uzbunu:
" ..u veoma ranom uzrastu sam odlučila da moje mesto nije među posmatračima sa strane."

Ne može svako tako rano da donese takvu odluku.
Za takvo nešto potreban je poseban materijal.

Amira je svjedok kolektivnog kažnjavanja u čiji iskaz se ne sumnja.

Moram da priznam, kada je u pitanju ovakva vrsta hrabrosti, žene su brojnije i istrajnije od muškaraca, ne odustaju.

Cinizam, izraelskog radija:
"Izraelci koji putuju na teritorije stavljaju život u svoje ruke."

U Evropi i Americi ove riječi "..u svoje ruke" imaju sasvim drugačije značenje i tumačenje.
"Teritorija" osim skrivalice (Okupirana teritorija) upotrebljava se i kao rugalica.
Jesmo li stvarnu ušli u XXI vijek ?

Što se tiče balkanske varijante "Hoćemo teritorije, nećemo ljude", ona istina ima nešto drugačiju predistoriju i malo drugačije sponzore, ali meta je ista (neki ljudi su odabrani za kolektivno kažnjavanje ) i princip "ciljevi opravdavaju sredstva" su vidljivi.

Ja polažem velike nade u političke i ekonomske akcije Turske. Ona ima i dovoljno moći i načina da privoli svijet da progleda na oba oka u da čuje na oba uha.

PS. Onaj video o tunelu od prije neki dan mi je još pred očima i izaziva razne asocijacije.
Stanica "Mir" + Kejp Kanaveral + Bajkonur + tunel i blokada u Gazi = ? ? ?

Bojan Budimac Bojan Budimac 22:43 05.07.2010

Re: Amira je svjedok

Moram da priznam, kada je u pitanju ovakva vrsta hrabrosti, žene su brojnije i istrajnije od muškaraca, ne odustaju.

Jesu, definitivno se slažem. Danas, čitajući ponovo tekstove Ilane Hamrman, naročito taj "opasni" If there is a heaven, kroz glavu mi se motala ova pesma:



Ja polažem velike nade u političke i ekonomske akcije Turske. Ona ima i dovoljno moći i načina da privoli svijet da progleda na oba oka u da čuje na oba uha.

Ključ je u američkim rukama, ali fakat je da Turska (ako ova vlada 'preživi') može puno da uradi na tom planu. Sledeći tekst koji planiram je o posledicama Flotile sa posebnim osvrtom na izraelsko-turske odnose.
sentinel26 sentinel26 23:38 05.07.2010

Re: Amira je svjedok

Bojan Budimac
Ja polažem velike nade u političke i ekonomske akcije Turske. Ona ima i dovoljno moći i načina da privoli svijet da progleda na oba oka u da čuje na oba uha.

Ključ je u američkim rukama, ali fakat je da Turska (ako ova vlada 'preživi') može puno da uradi na tom planu. Sledeći tekst koji planiram je o posledicama Flotile sa posebnim osvrtom na izraelsko-turske odnose.

"Ako" ova vlada "preživi" ? Svakako je tu ključ onaj navjvažniji, ali i ako i ne preživi, ipak će nešto ostati.

Čini mi se da se ta varijanta ponavlja.
Turska ima, pored svojih naslijedjenih problema i predrasuda i poveliki broj američkih ( mnogo manje engleskih - nekada bilo obrnuto ) igrača od koji su neki na površini a neki ispod nje i aktiviraju se kad Ujka Sem kaže.

Ima tu jedan drugi adut u rukama Turske, a to su Irak, Iran i Afganistan. Turska im je neophodna za širenje njihove politiike na Srednjem iIstoku.
Ona sve više postaje važan igrač.
Oni su sada javno obnarodovali jedan minimum ispod koga neće ići kada je Izrael u pitanju.
Exitus Letalis Exitus Letalis 00:00 06.07.2010

ko tebe kamenom ti njega ...


Sepulturero Sepulturero 10:45 06.07.2010

Re: Amira je svjedok

Sledeći tekst koji planiram je o posledicama Flotile sa posebnim osvrtom na izraelsko-turske odnose.

Зар није мало чудно да је одмах после флотиле и погоршања турско-израелских порастао интензитет курдских акција против Турске?
Bojan Budimac Bojan Budimac 11:59 06.07.2010

Re: Amira je svjedok


Зар није мало чудно да је одмах после флотиле и погоршања турско-израелских порастао интензитет курдских акција против Турске?

Pa šta da ti kažem? Dobro primećeno. Koincidencija nije.

Najgore od svega je to da ta "ofanziva" vrlo lako može da upropasti trud ovdašnje vlade oko jugoistoka i sada već godinu dana starog tzv. demokratskog otvaranja (takođe poznatog kao Kurdska inicijativa). Ovih dana se družim sa dva Kurda (građevinski radnici, rade mi nešto oko kuće) sa krajnjeg istoka (Ari planina, Ağrı Dağı, na samoj granici sa Iranom). Iz prve ruke saznajem da vide i priznaju taj trud (dosta ulaganja u infrastrukturu, škole, bolnice i sl.).
dali76 dali76 18:07 06.07.2010

Re: Amira je svjedok

Deal nije fair, ti nama dobru preporuku za knjigu, a mi mozemo samo preporuku za blog:)
Bojan Budimac Bojan Budimac 19:09 06.07.2010

Re: Amira je svjedok

Deal nije fair, ti nama dobru preporuku za knjigu, a mi mozemo samo preporuku za blog:)

:) Niko neće biti srećniji od mene ako neko pročita tu knjigu na moju preporuku.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana