Prof. Čomski je jednom počeo svoje predavanje o izraelsko-palestinskom sukobu opaskom, da je tema prilično sigurna tema za davanje predikcija, to jest da se tokom godina i decenija jako malo iliti suštinski ništa ne menja.
Knjiga Amire Has "Piti more u Gazu, dani i noći u zemlji pod opsadom", napisana davne 1996. godine, mu daje za pravo - menja se forma, ali suština nimalo. [1]
Do sada sam više puta pominjao Amiru Has, novinarku Haareca (izraelski liberalni dnevnik), reporterku sa okupiranih teritorija. Ovim tekstom želim da bliže predstavim nju i njenu prvu (pomenutu) knjigu.
Amira Has je rođena 1956. godine u Jerusalimu. Oba njena roditelja su prošli kroz golgotu Holokausta. Majka, Hana Levi-Has, rođena 1913. godine u Sarajevu, je preživela logor Bergen-Belzen (1944.-1945.). Porodica oca Avrahama je deportovana iz Sučave, Rumunija, u Pridnjestrovlje (bila okupirana Ukrajina), gde su mu roditelji umrli od tifusa i gladi. Oboje su bili komunisti/socijalisti, koji se nisu primili na cionističku ideologiju. Amira ne propušta, pišući i pričajući o njima, da istakne da su po dolasku u Izrael odbijali da se usele u ponuđene im kuće drugih izbeglica - Arapa. Njihova iskustva su bitan deo njenog razvoja, što takođe često naglašava, pa i u predgovoru "Piti more u Gazi." [2]
On nikad nije zaboravio poslastičarsku radnju u getu, u kojoj su oni koji su imali sredstava i neki članovi Judenrata kupovali kolače dok su gladna deca napolju gledala sa čežnjom u očima. Kada god čujem pozive na "Jevrejsko jedinstvo" setim se da je ono prestalo ulaskom u Pridnjestrovlje.
Te naracije su legat mojih roditelja - istorija otpora nepravdi, otvorenog govora i uzvraćanja napada. Međutim, iako su sva njihova sećanja postala moja, jedno se izdvaja od ostalih. Jednog letnjeg dana 1944. godine, zajedno sa ostatkom ljudskog transporta, moja majka je vođena od stočnih vagona koji su ih dovezli iz Beograda do koncentracionog logora Bergen-Belzen. Ugledala je tada grupu nemačkih žena, neke su išle pešice neke na biciklima, kako usporavaju da bi sa indiferentnom radoznalošću na licima posmatrale čudnu procesiju. Za mene su te žene postale prezreni simbol posmatranja sa strane i u veoma ranom uzrastu sam odlučila da moje mesto nije među posmatračima sa strane. (Amira Has, Drinking Sea at Gaza, strana 6) [3]
Posle takve odluke nije čudo da je Amira postala novinar, a još manje čudi odluka da se 1993. godine preseli u Gazu i time postane jedini izraelski novinar koji je zapravo živeo tamo.
Na kraju moja želja da živim u Gazi nije proizišla iz avanturizma ili ludosti, nego iz panike da ne budem posmatrač sa strane, iz moje želje da razumem do poslednjeg detalja taj svet, koji je, po mom najboljem političkom i istorijskom razumevanju, u celosti izraelska kreacija. (ibid, strana 7)
Doduše Amiri Gaza nije bila potpuna nepoznanica. Od 1991. godine je radila kao volonter za Kav LaOved, izraelsku neprofitnu nevladinu organizaciju koja štiti prava radnika sa okupiranih teritorija (Worker's Hotline). Tada je i počela da piše o, za većinu sveta, terra incognita zvanoj pojas Gaze.
Neke stvari su se promenile od kada je prvo izdanje knjige "Piti more u Gazi - dani i noći u zemlji pod opsadom", ugledalo svetlost dana, davne 1996. godine. Da navedem samo najznačajnije: godine 2000. je propao Kemp Dejvid, predviđen da bude šlag na Oslo tortu; druga intifada 2000-2002.; umro je Jaser Arafat (novembar 2004.); imali smo unilateralno povlačenje izraelskih okupacionih snaga i izraelskih kolonijalnih naselja iz Gaze (avgust-septembar 2005.); palestinske "predsedničke" izbore 2005. (osvojio ih Mahmut Abas, poznat i kao Abu Mazen, Hamas je bojkotovao te izbore); izbore za palestinski zakonodavni savet (nazovimo to parlamentom) 2006. (osvojio ih najvećim delom Hamas); pokušaj svrgavanja legalno izabrane vlasti (Hamasa) u Gazi od strane Fataha (2007.) [4] i šestonedeljno krvoproliće (decembar 2008. - januar 2009.) na toj teritoriji. Međutim, pored svih tih, nesumnjivo važnih, događaja podnaslov knjige "dani i noći u zemlji pod opsadom" jasno ukazuje na kontinuitet onoga što je nedavno došlo u fokus svetskog javnog mnjenja pokušajem da se ta (ilegalna) opsada/blokada probije.
Ni godine koje je Amira Has provela u Gazi (1993. - 1997.) nisu manjkale događajima. Godine 1993. prva intifada (ustanak) posle pet godina jenjava, Izrael i PLO se međusobno priznaju, čime počinje proces zvani "Oslo". Početkom 1994. godine Baruh Goldštajn, ubija 29 palestinskih civila u džamiji, iste godine se uspostavlja palestinska vlast u Gazi i Jerihonu (okupacione snage se povlače iz palestinskih naselja u Gazi), a Jaser Arafat se doseljava u Gaza siti. Godine 1995. Jicak Rabin, Šimon Perez i Jaser Arafat potpisuju Vašingtonski sporazum (o palestinskoj samoupravi na Zapadnoj obali i Gazi), za šta dobijaju (o tempora, o mores) Nobelovu nagradu za mir. Dva meseca kasnije Jigal Amir, izraelski religiozni desničar, ubija Jicaka Rabina. U januaru 1996. se održavaju izbori za palestinski zakonodavni savet (nazovimo to parlamentom). U februaru i martu iste godine tri napada bombaša samoubica u Tel Avivu i Jerusalimu ubijaju 57 izraelskih civila, Hamas je preuzeo odgovornost za masakre. U aprilu Palestinski nacionalni savet zaseda u Gazi radi brisanja iz nacionalne povelje svega što je kontradiktorno sporazumima PLO-a sa Izraelom. [5] U maju (takođe 1996.) Netenjahu postaje premijer Izraela.
S obzirom da "Piti more u Gazi", za razliku od druge Amirine knjige "Izveštavanje iz Ramale" (2003.), nisu samo skupljeni članci iz Haareca ovi događaji predstavljaju (samo) bekgraund jedne sveobuhvatne studije života u tom delu sveta iz koje vidimo kako se oni prelamaju i/ili ogledaju na život "običnih ljudi". "Mene nazivaju 'dopisnikom o palestinskim pitanjima' (on Palestinian affairs), ona često kaže, "ali mnogo je tačnije reći da sam ja ekspert za izraelsku okupaciju." (Amira Has, Reporting from Ramallah, strana 7). "Piti more u Gazi" upravo potvrđuje i objašnjava taj kontinuitet apsolutne kontrole izraelskih vlasti nad svim aspektima palestinskih života.
Razbijanje predrasuda i stereotipa je osnovni kvalitet ove knjige. Ne radi se samo o ličnim pričama i davanju lica Palestincima iz Gaze, nego, što je u ovom momentu, kada se apsurdno pojednostavljen pogled na Gazu (Gaza=Hamas) pokušava nametnuti kao opravdanje nedopustivog, mnogo važnije opisu kompleksnosti tog društva i palestinsko-palestinskih odnosa u njemu. [6]
Jedna od mnogih apsurdnosti izraelsko-palestinskih odnosa se ogleda u završnom pasusu poglavlja "Čekajući četrdesetu" (starosna dob kojoj se u to vreme lakše izdavala dozvola za izlazak iz Gaze). Do 1991. godine stanovnici Gaze su imali opštu dozvolu za izlazak iz iste (ustanovljeno pravilo u radnim sedamdesetim), što im je omogućavalo da se slobodno kreću, kako između Gaze i Zapadne obale, tako da rade u Izraelu. Zbog Arafatove podrške Iraku u prvom Zalivskom ratu izraelske vlasti poništavaju tu dozvolu, a uslovi za njeno dobijanje postaju sve teži.
"Moj sused fantazira o kidnapovanju izraelskog vojnika," kaže Abu Džamil iz Džabalie. "Šta bi zahtevali u zamenu?" pitamo ga. "Puštanje svih palestinskih zatvorenika?" "Zatvorenici mogu da idu do đavola," kaže on. "Pa šta onda hoćete?" pitamo, "više uticaja na Arafata u pregovorima?" "Do đavola sa pregovorima," kaže. "Ja samo hoću nazad moju radnu dozvolu." (Amira Has, Drinking Sea at Gaza, strana 282)
Bliskoistočne vinjetice koje teraju na suze i smeh istovremeno čine ovu knjigu toplom, pored nesporne informativnosti. Evo jedne. Vraćajući se sa konferencije za štampu Džimija Kartera najprominentnijeg posmatrača palestinskih izbora 1996. Amirin auto se pokvario. Uz pomoć prolaznika uspela sam da dopeljam auto do benzinske pumpe na ivici al Šati izbegličkog kampa. Ljudi na pumpi su bili okupirani izborima, ali ponudili su mi kafu i odmah prešli na hebrejski kad su čuli da sam Izraelka. "Pa kako stoje stvari tamo?" pitali su me (svi oni su nekad radili u Izraelu). "Šta mislite o miru? Hoće li otvoriti prelaz Erec da možemo da izlazimo iz Gaze kao normalni ljudi?" Tokom trideset minuta radnici pumpe su mobilisali ono što je izgledalo kao pola izbegličkog kampa, računajući električara i neke mehaničare.
Kiša je uporno padala u mrak, ali uz neonsku lampu koju je doneo jedan radnik benzinske pumpe električar je popravio moja kola. Petnaestak minuta kasnije kola su kretala, a gomila izbeglica mi je mahala. "Vidimo se uskoro, sve najbolje," vikali su na hebrejskom. Ceo taj dan izraelski radio je davao ozbiljna upozorenja: Izraelci koji putuju na teritorije stavljaju život u svoje ruke. (ibid, strana 141. Izraelci okupirane teritorije nazivaju samo "teritorije", prim. prev.)
Pomenuh informativnost. Članci Amire Has često obiluju statistikama i citatima raznoraznih izveštaja, knjiga je takođe dobro source-ovana i fusnotirana. To se uklapa u njeno viđenje uloge novinarstva kao kontrolora vlasti (monitor of power) i govorenje istine moćnima (speaking truth to power), a to se može samo činjenicama. Rejčel Li Džons (Rachel Leah Jones) urednica i prevoditeljka Amirine druge knjige Reporting from Ramallah, u predgovoru pominje kako je jedan izraelski ministar izjavio da "na njegov veliki užas... informacije koje daje Amira Has u Haarecu u vezi nekih incidenata na teritorijama su bile tačnije od onoga što mu je rečeno od strane izraelskih odbrambenih snaga." (Ha'aretz 12/22/00)(Reporting from Ramallah, str 10). To govori mnogo o integritetu Amire Has, a činjenica da ona nije omiljena novinarka nijednoj vlasti ni izraelskoj ni palestinskoj (bez obzira na frakciju) to samo jače podvlači.
Ova knjiga je ključna za razumevanje izraelsko-palestinskih odnosa. Amira naziva Gazu "našim nezaštićenim nervom" koji predstavlja "glavnu kontradikciju države Izrael". Ja bih rekao kontradikciju cionističke ideologije, koja nikako ne može da reši, na svetu prihvatljiv način, jednačinu "hoćemo teritorije, ali nećemo narod koji živi na njima" (ovo bi trebalo da zvuči poznato na Balkanu). Poznata je izjava Jicaka Rabina o Gazi pre početka Oslo procesa: "Kad bi barem samo potonula u more." Cinično mogu da kažem da je to sasvim ljudska želja da naizgled nerešivi problem nestane. Zidovi, blokade, zabrane izlaska (kako Palestincima na teritoriju Izraela, tako Izraelcima na okupirane teritorije) kao da su posledica te želje da problem ne bude uočljiv, pa makar za to bio potreban betonski zid visok šest metara.
Pišući o začecima blokade, kojima je bila svedok, poslednje poglavlje Amira Has završava: Tako je pojas Gaze postala terra incognita za Izraelce i sada mnogo lakša za demonizaciju kao terena za razmnožavanje terorista i fundamentalizma. Nije čudo da se smatra da svakom Jevreju treba policijska pratnja na takvom mestu; nije čudo da se zatvaranje ("closure"), hermetičko zapečaćivanje pojasa smatra jedinim načinom da se postupa prema Gazi; nije čudo da je bezbednost sveto opravdanje, prihvaćeno bez preispitivanja, za uskraćivanje zdravstvene brige i prava na rad. Zabranjivanjem Izraelcima da ulaze u Gazu CLO [7] - ili izvršavajući naredbe odozgo ili primenjujući sopstvenu ekstremnu interpretaciju namerno zamagljenih instrukcija - preduzima korak koji se čak ni palestinski autoritarni režim u nastajanju ne usuđuje: odlučivanjem koji Izraelac može ući na palestinske teritorije i, u suštini, dozvoljavajući to isključivo zvaničnim delegacijama koji čine kurtoazne posete Arafatu, liderima Fataha i gornjim ešalonima palestinske policije i obaveštajne službe - ljudima koji teško da predstavljaju pravo lice Gaze.
Iako je celja knjiga o tom pravom licu, poslednji pasus epiloga govori mnogo:
U svojim srcima Palestinci će nastaviti da vide celu zemlju kao njihovu; oni se neće odreći svoje čežnje za poljima koja sada nose hebrejska imena; oni neće zaboraviti bol proterivanja, prve karike u lancu gubitaka koji se nastavljaju. Međutim, iz života u Gazi sam naučila da njeni ljudi imaju sposobnost i iskrenu želju da razdvoje želje njihovih srca i potrebe za mirnim političkim rešenjem. "Mi smo, posle svega, majka deteta," kažu, aludirajući na presudu Kralja Solomona, objašnjavajući njihovu spremnost da dele zemlju. Pod uslovom, naravno, da bilo koje rešenje tretira Palestince sa dostojanstvom, kao ljude sa elementarnim pravima i pravima jednakim sa drugima koji žive u ovoj zemlji i zovu je domom.
---------------------------------
[1] Knjiga je originalno napisana na hebrejskom, a engleski naslov je: Drinking Sea at Gaza, Days and Nights in a Land Under Siege.
[2] Kada sam u komunikaciji sa bivšim stanovnikom Izraela i navodnim čitaocem Haareca naglasio Amirino poreklo dobio sam iznenađujući odgovor "mislio sam da je Arapkinja."
[3] Uprkos tome što je to bio prekršaj kažnjiv smrću na licu mesta Hana Levi je vodila dnevnik u Bergen-Belzenu. Ta knjiga i njena neobična istorija (prvi put je bila štampana kao samizdat 1946. u Jugoslaviji) zaslužuje poseban tekst. Obećavam ga... jednom...
[4] Što se uvek i svagde predstavlja kao "Hamasovo preuzimanje potpune kontrole nad Gazom oružanim putem", prenebregavajući činjenicu da je to bio neuspeli pokušaj oružanog puča.
[5] Klauzule izbrisane iz nacionalne povelje neodoljivo podsećaju na klauzule Hamasove povelje čije se brisanje sada zahteva. Primetiti delay od tri godine između pregovora i odricanja PLO-a, između ostalog, od oružanog otpora okupaciji.
[6] Potrebna je ogromna količina kognitivne disonance i podjednaka količina neznanja da bi se Hamasovom vlašću pravdala današnja blokada, koja je uzgred rečeno počela znatno pre 2006/7. godine i prvi začeci su joj od početka devedesetih, kada se to nazivalo "zatvaranja" ("closures"). Blokadi treba dodati negativni trend investicija u infrastrukturu Gaze od 1948. godine da bi se koliko-toliko zamislila mizerija života u tom zatvoru pod otvorenim nebom. Na sve to dodati demografske podatke, odnosno da je 44.1% stanovnika mlađe od 15 godina, a prosečna starost populacije 17 i po, pa da monstruoznost kolektivnog kažnjavanja za "pogrešno" izabrane predstavnike postane kristalno jasna.
[7] (Coordination and Liason Office, Kancelarija za koordinaciju i vezu, uspostavljena od izraelske administracije 1994. godine kao zamenu za (izraelsku) civilnu administraciju Gaze.
**********************************************
Beleške na margini
Pomenuta Rejčel Li Džons godine 2003. piše: Čitajući šest godina njene tekstove čovek počinje da misli o Hasovoj kao o Kasandri: smrtnici obdarenoj darom predviđanja, ali i prokletstvom da okolina ne sluša njena upozorenja.
***
Amira Has je dobitnica više nagrada i priznanja od 2000. na ovamo. Poslednja, prošle godine joj je dodeljena u Istanbulu - nagrada Hrant Dink Memorial.
***
Kao i druga hrabra izraelska novinarka, Ilana Hamerman [Ilana Hammerman], Amira Has ne smatra da se idiJotskih (okupacionih) zakona treba pridržavati, te ona ignoriše zakon koji zabranjuje Izraelcima ulaz u Gazu. Učestvovala je u poslednjem uspešnom probijanju blokade sa mora decembra 2008. i pri povratku u Izrael bila uhapšena. Posle se opet obrela na nekoliko meseci u Gazi i prilikom povratka 12. maja 2009. opet bila hapšena.
Ilana krši zakon "u drugom pravcu" da tako kažem. Ona je maja ove godine trima palestinskim tinejdžerkama sa Zapadne obale omogućila jedan običan dan zabave u Tel Avivu. "Prošvercovala" ih je kroz check-point, vodila na univerzitet, Mekdonalds, sladoled, muzej, buvlju pijacu i plažu i zatim ih vratila u njihovu palestinsku svakodnevnicu. O tome je napisala tekst If there is a heaven u kome je najavila da će to učiniti opet. Sada zahvaljujući prijavi tzv. The Legal Forum for the Land of Israel, odnosno njegovog osnivača, Nači Ejala, nacionalističko-religioznog kolonizatora, Ilani se smeši dve godine zatvora. Neko će reći "propisi su propisi", na takve i slične argumente Ilana odgovara člankom u Haarecu In defense of dignity and freedom.