kukusigameni je dobio šansu
Bio jednom jedan čovek koji je znao dve istine. Dve istine ali iste. I nikako nije mogao da se pomiri s tim da su te dve istine paralelno postojale u jednom svetu. Rešio je da traga za drugim svetom, ne bi li smestio jednu istinu u jedan, a drugu u drugi svet. Ali, kao što znamo, postoji samo jedan svet, a čovek je imao dve istine. I onda, otvorio je pitanje istinitosti te dve istine i pitanje da li su to u stvari, samo dve laži. “Pa ako su laži”, mislio je, “onda su opet dve iste laži, a svet je jedan.” Nedostajao mu je još jedan svet. To je bilo toliko očigledno da je i sam u jednom trenutku stao na gradski trg i uzviknuo: “Dajte mi ljudi još jedan svet!” Ljudi su prolazili, gledali ga i onako, malo, ispod oka, tiho i sebi u brk govorili:”Kakav ludak.”
Bio jednom neki drugi čovek koji je znao dve laži. Dve laži ali iste. I te dve laži su živele jako dobro u svakom odnosu i u svakom trenutku. Dve laži u istom svetu i istom trenutku. Potpuno iste. Čudio se taj čovek: “Kako bre laži, iste, a zajedno i još funkcionišu?” Mučilo ga je to jako dugo, dok se nije odvažio da ode na gradski trg i uzvikne:”Dve laži su bolje od jedne jer ih je više!” Ljudi su prolazili, gledali ga i onako, malo, ispod oka, tiho i sebi u brk govorili:”Kakav ludak.”
Na jednom trgu, u jednom svetu, jednom jedinom, srela se dva čoveka. Obojica sa problemom. Njih je bilo dvojica, a svet jedan. Imali su dva problema, dva problema ista, a svet jedan, premali za njih dvojicu. I potukoše se ta dva čoveka, na krv i nož, na gradskom trgu, usred dana i naočigled prolaznika koji su ih gledali, onako, malo, ispod oka i koji su tiho i sebi u brk govorili:” Kakvi ludaci.”