Pre neki dan sam vam rekla da je onaj blog naše drage blogodrugarice - mlekac samo uvertira za njene buduće blogove. Ona je zivela u Africi, a ja sam opčinjena tim kontinentom jer nikad nisam bila tamo, tako da ...
mlekac:
- Kada ćeš više da naučiš Secuanu?
Bilo je to pitanje koje su mi razni ljudi upućivali bar dva puta mesečno. I posle nekoliko godina boravka imala sam problema da progovorim lokalni jezik, Secuanu, a to su, izgledalo mi je, svi oko mene znali. Ovog puta, pitanje je postavio naš prijatelj Bobi, u tom trenutku ležerno zavaljen u baštensku stolicu, sa obaveznom konzervom piva u rukama.
- Nije da ja ne želim da je naučim, Bobi, zaista se trudim, ali ne ide mi. Znam osnovne fraze, razumem veći deo onoga što mi se kaže, ali ne uspevam da sklopim rečenice! Secuana ne liči ni na jedan drugi jezik koji znam!
- Ne trudiš se dovoljno. Proći ćeš ti ko moj matori!
Načuljih uši. Ovo je mirisalo na još jednu od Bobijevih priča...
Bobija i njegovu porodicu upoznali smo zahvaljujući našem najmlađem sinu. Svakodnevna šetnja do samoposluge vodila nas je pored njihove kuće i naš najmlađi nije pristajao da prođemo a da ne dotrči do ograde i rukuje se sa devojčicom koja se igrala u dvorištu. Bila je otprilike istog uzrasta kao i on tada, oko godinu i po, nasmejana i plavokosa. Taj njihov ritual pozdravljanja doveo je, konačno, do upoznavanja sa njenom bakom, Bobijevom ženom, a potom i sa ostatkom porodice.
Onda se ispostavilo da Bobi i moj muž svakoga dana odlaze u isto vreme na posao iz Lobacea u Gaboron, pa su počeli da putuju zajedno i druženje se nastavilo...
Bobi je bio jedinstvena pojava. Otac mu je bio Grk, pekar. Majka - ćerka Irskih misionara. Rodio se u Južnoj Africi i još kao dečak preselio se sa roditeljima u Bocuanu, pre više od pedeset godina. U mladosti je, prema sopstvenom priznanju, bio „Little bit wild!" (pomalo divalj). Prvo je pomagao ocu u pekari, potom je vodio restoran, onda je trgovao kravama, bavio se lovom, traganjem za retkim metalima i raznim drugim poslovima, dok se nije skrasio na mestu poslovođe u jednoj južnoafričkoj firmi. Bocuanu je poznavao uzduž i popreko, proputovao ju je, kako je sam govorio, na svaki mogući način, a to je uključivalo ne samo uobičajena prevozna sredstva - kao što su motorna vozila svih vrsta - već i konje, magarce, pa i Bobijeve noge...
Kad god bi smo se sreli i zaseli, posle konzerve do dve piva, Bobi bi počeo sa pričama. A umeo je da pripoveda. Iz večeri u veče, obično posle posla, sedeli bi u bašti i slušali njegove dogodovštine iz vremena „pre civilizacije". Bilo je to, pričao nam je Bobi, surovo vreme, kada se od Lobacea do Gaborona putovalo i po dva dana (razdaljina je 80 km), sa vodom, hranom i obaveznom puškom, jer su putevi bili nešto veće utabane staze, pune divljih životinja.
- To je bila prava Afrika! A ne ovo danas! Svuda asflat, struja i mobilni telefoni!
Bio je i izuzetan poznavalac biljaka i životinja (naročito je voleo insekte), a dobar deo svog znanja, tvrdio je, stekao je od Bušmana među koje je zalutao preterujući stoku preko Kalaharija. Naravno, Bobi ne bi bio Bobi, da pored Grčkog, Engleskog i Secuane (koje je tečno govorio) nije uspeo da savlada i ono nemoguće kliktanje kojim se Bušmani sporazumevaju! A taj talenat za jezike mu se, kako je sam tvrdio, vrlo isplatilo - mnogo puta ostao je živ samo zahvaljujući trikovima koje je naučio od Bušmana:
- Pazite! - ubeđivao nas je najozbiljnije - Ako vam se ikada desi da vas ujede škorpija, nemojte da paničite! Samo je odmah uhvatite, ubijte, zgnječite i njenu iznutricu, naročito stomak, izmešajte sa svojom pljuvačkom pa to utrljajte na mesto uboda. Prekrijte time ranu kompletno i mirni ste! Ništa vam neće biti! To su me Bušmani naučili!
(Na svu sreću, nikada se nisam našla u prilici da proveravam da li ovaj Bobijev recept radi... )
Obožavali smo da slušamo te njegove priče, a ove večeri očito je na redu bila još jedna od onih o njegovom pokojnom ocu...
- Šta je to bilo sa tvojim ocem, Bobi? Zašto kažeš da ću proći kao on?
- Zato što ne učiš jezike!
- Ali učim!
- Jeste, tako je i on učio, pa nikad ni Engleski nije progovorio kako treba, a nekmoli Secuanu!
- Ali mora da je znao bar nešto? Pa radnici su mu bili lokalni...
- Aha! I zezali su ga samo tako! Sve zbog jezika! Sećam ga se, nije bio visok čovek, ali bio je vrlo jak! Valjda od onih silnih džakova brašna koje je dizao? A imao je i temperament. Doduše, ne kao mama, ona je stvarno znala da plane, ali, ako bi se naljutio - to su odmah svi znali! Strašno je vikao! Baš smo ga se plašili. I mi kod kuće i radnici u pekari. Kad se razbesni, samo je mama smela da stane pred njega! Ali, radnici su ga ipak vukli za nos - zato što nije naučio jezik.
- Pa šta se desilo?
- Baš hoćeš da znaš?
- Naravno!
Kao i svi veliki pripovedači, Bobi je obožavao da drži publiku u neizvestnosti. Tako je bilo i ovog puta. Morala sam da odem i donesem sveže pivo, dobro ohlađeno, pre nego što se priča nastavila:
- Jednoga dana, baš pred kraj meseca, dođe matori sav besan iz pekare. Lupio je kapijom, besno otvorio vrata i još sa praga poče da viče: „E sad mi je dosta! Kad budeš obračunavala plate, onoj dvojici ništa da nisi dala! I odmah da ih otpustiš!" Mi se posakrivali, za svaki slučaj, a mama, koja je bila zadužena za administraciju u pekari, izađe iz kuhinje, mirno ga pogleda, i upita šta se desilo? „Ma, dosta mi je više! Opet su danas prosuli pola vreće brašna! Opet njih dvojica! Uvek oni! Ako ih uhvatim, ima obojicu da propustim kroz šake da neće znati šta im se desilo! Ma sve ću kosti da im polomim! Ovo je treći put ove nedelje! Stvarno mi je dosta! Non-stop mi njih dvojica prave štetu!"
- Šta, imao je problema sa nekim radnicima?
- Naravno! - reče Bobi i smeškajući se otpi pivo - Uvek imaš problema sa nekim radnicima. Pekara je bila velika, pa se svaki dan nešto dešavalo. I, matori je tog dana rešio da odpusti „onu dvojicu" za primer!
- Pa je li ih otpustio?
- Jok! (značajan smešak)
- Zašto? Bilo mu ih je žao?
- Ni najmanje!
- Nego?
- Nije mogao da ih nađe! (opet smešak)
- Nije znao koji su?
- Znao je, kako da nije. - reče Bobi sad već smejući se - Barem je on mislio da zna. Radnici su mu ih uredno prijavljivali svaki put kad se nešto desi. Samo nije uspeo da ih uhvati. Zato što...
Grohotan smeh.
Strpljivo sačekah par minuta. Bobi se i dalje smejao. Na kraju ne izdržah:
- Ma daj Bobi, šta je smešno? Zašto nije uspeo da ih pronađe?
Jedva se primirivši, Bobi konačno izusti:
- Zato što su se zvali: Gakitse i Gasenna!
Počesmo svi da se smejemo. Na Secuani „Ga kitse!" znači „Ne znam!" a „Ga senna!" „Nisam ja!". Kad god je Bobijev otac pitao „Ko je ovo uradio?" dobijao je jedan od ta dva odgovora a on je pomislio da su to imena ugursuza koji mu prave štetu...