Eto srušiše i spomenik Bore Stankovića,
a oni koji su tolerisali takve “neimarske poduhvate” početkom 90-ih nisu ni razmišljali da bi to moglo preći u naviku, a kriterijuma ni onako nisu imali.
Odnos prema spomenicima je bio sastavni deo revizionističkog projekta radi prepravljanja istorije i njenog nasilnog ukidanja, čiji je sastani deo bio i promena naziva ulica.Iz udžbenika je proterana normalna istorija, učenici ništa od toga i ne uče pa se ne treba iznenaditi ako se oni koji su srušili spomenik Bore Stankovića budu vadili da su to uradili iz ideoloških razloga jer je on bio “komunjara”.Desanka Maksimović je već skoro sklonjena iz čitanki.
U opštoj euforiji ideološkog , kulturnog, nacionalnog, verskog i svakog drugog sluđivanja naroda pod izgovorm osvešćivanja , prosvećivanja i nacionalnog ponosa, promovisanja novog nacionalno svesnog ponašanja, u čemu posebno mesto imaju odnosi , odnošaji iliti snošaji sa prošlošću jer se u sadašnjosti inače nemoćno, a za budućnost nesposobno, porušiše se spomenici.
Prvo su rušeni spomenici narodnih heroja i prvoboraca neSrba, niko se nije pobunio, onda su rušili spomenike svih partizana, niko se nije bunio, onda su, kada je nestalo ovih počeli da ruše neselektivno i svoje. Uporedo sa tim spomenici, počev od onog Knez Mihajila, Terazijske česme, Spomen parkova, Jajinci, Šumarice i drugi su devastirani i isškrabani raznim patriotskim i drugim škrabotinama i baljezgotinama sa imenima poznatih patriotskih NVO, navijačkih grupa, traženja pravdi za raznorazne likove, opet niko ne reaguje.
Konačno, progovori direktorka Republičkog zavoda za zaštitu spomenika Vera Pavlović-Lončarski da ljudi spomenike ruše iz ideoloških razloga, bahatosti i iz koristi. "Iz tipično ideoloških razloga su 90-ih godina rušeni spomenici narodnim herojima na Beogradskoj tvrđavi, odnosno u prostoru Savskog šetališta, a to su spomenici Moši Pijadi, Ivu Loli Ribaru i Đuri Đakoviću", podsetila je ona. Ona je rekla da su ih svaki put vraćali na postament, jer su to spomenici kulture koji su postavljeni nekome ko je nešto značajno uradio za zemlju. Ona je dodala da su iz istog, ideološkog razloga, rušeni nadgrobni spomenici, spomenici drugih naroda i veroispovesti (crkve, džamije) u mestima gde su oni u manjini.
Rušenje iz ideoloških razloga država je tolerisala počev od 90-ih, što je samo po sebi bahatost, kao što je krađa mesinga kiminal.
Suština je u tome da je društvo i država tolerisala takav odnos prema spomenicima iz ideoloških razloga, a ostalo se provlačilo kao kolateralna šteta.
Bilo kako bilo, kultura jednog naroda ogleda se, pored ostalog, i u odnosu koji ima prema kulturno-istorijskim i verskim, a ne samo verskim, spomenicima.Društvo, država, institucije i oganizacije koje tolerišu uništavanje spomenika ne mogu se pohvaliti visokim civilizacijskim nivoom.
Mi se možemo pohvaiti jedino visokim stepenom porušenosti i niskim stepenom moralne i istorijske odgovornosti prema sopstvenoj prošlosti.