Ratni sukob koji je unutar svog besmislenog i tragičnog vrtloga pokazao najtamniju stranu ljudske prirode, ostavio je za sobom spomenike ljudske patnje i grobnice ljudskog dostojanstva. Mesta poput Srebrenice, Vukovara, Kravica katastrofalne su posledice ljudske nemoći da prevlada ontološki ambis i nadvlada zlo. Stoga se sa razlogom ponovo može postaviti pitanje može li teologija posle jedne takve ljudske katastrofe da i dalje govori o Bogu i čoveku? (Metz, 1997.)
Kontekstualna teologija postavlja suštinsko teo-antropološko pitanje: Gde je bio čovek u stratištima bivše Jugoslavije, i gde je nestao Bog u takvom čoveku? Pitanjima ovde nije kraj, jer nužno se nameće ništa manje važno pitanje spomena ljudske patnje u savremenom srpskom bogoslovlju? Bogoslovski diskurs posle sukoba u bivšoj Jugoslaviji treba da napravi izbor između amnezije i anamneze. Hoćemo li kao bogoslovi nastaviti stazom zaborava ili ćemo poći putem sećanja? Sledeći terminološku matricu čuvenog rimokatoličkog bogoslova Johana Baptist Meca (nem. Johann Baptist Metz) možemo to pitanje formulisati i ovako: Biramo li između anamnetičkog uma ili kulturalne amnezije, budući da logos hrišćanskog bogoslovlja implicira narativno-anamnetičku strukturu. (Metz, 1996.)
Postoji li uopšte neka patnja u svetu za koju možemo reći da nas se ne tiče? Postoji li krik onoga koji pati koji nije upućen svakom uhu? Ko ova pitanja uzima ozbiljno, taj ne ulazi u nikakve teološke fantazije o svemoći već postulira dobro poznatu svetopisamsku istinu univerzalnosti Božije dece, to jest, da je svaki čovek dete Božije. (Metz, 1997.) Upravo u univerzalnosti čoveka nalazimo odgovor na pitanje ljudskog dostojanstva koje je neotuđivo od svakog ljudskog bića i predstavlja njegovu vlastitost bez obzira na rasu, veru ili naciju. Na isti način ljudska patnja ne poznaje granice verske, nacionalne ili rasne pripadnosti već je univerzalna kategorija i kao takva tiče se svih nas, vez obzira na to ko pati, jer u krajnjoj liniji pati ljudsko biće a ne određeni verski ili nacionalni identitet.
Važno je podsetiti na reči Eliazara Vizela (E. Wiesel): „Hrišćanin koji razmišlja zna da u Aušvicu nije umro jevrejski narod, nego hrišćanstvo." (Metz, 1992, 1261-1265). Na sličan način možemo da govorimo i o stratištima bivše Jugoslavije jer u njima su svoj sunovrat doživele vere u čije su ime mnogi ove ratove i vodili, skrivajući tako svoje mračne aspiracije iza pogubne mešavine verskih i nacionalističkih slogana, stvarajući tako pozadinsku kakakofoniju zla i pripremajući pozornicu ratnog užasa. (Volf, 1998) Podsećajući na strahovite posledice holokausta Mec naglašava da je ta katastrofa duboko srozala metafizičku i moralnu granicu srama između čoveka i čoveka, ona je povredila vezu solidarnosti između svega što nosi ljudsko lice. (Metz, 2004: 229)
Može li zato um [određen sećanjem] da bude mesto razumevanja, pomirenja, poravnavanja i mira? [...] Nije li kontekstualno prikriveno i istorijsko-kulturno umeljeno kolektivno pamćenje ono što uvek iznova sprečava međusobno sporazumevanje, ono što neprestano dovodi do bolnih konflikata i dramatičnih neprijateljstava i ono iz čega se - na kraju našeg prosvećenog doba - hrane svi otvoreni prikriveni građanski ratovi? Nije li zato potrebno izbeći i svaku detraumatizaciju prošlosti, bilo koju vrstu moralizovanja, estetizovanja ili teleologijacije istorije? (Rüsen, 2004:13)
Drugim rečima Mec ovde naglašava potrebu da se kroz patnju drugoga, kroz shvatanje patnje drugoga (u konfliktu - neprijatelja) bolje razume i sopstvena patnja i otvara mogućnost oproštenja prema drugome. Ono što Mec smatra kolektivnim pamćenjem jeste veoma česta pojava utemeljena u kolektivnoj svesti zaraćenih strana da se memoria passionis odnosi isključivo na sopstvene žrtve bez dovoljno, ili apsolutnog nedostatka empatije za žrtve na suparničkoj strani. Ovakvo osećanje često dovodi do želje za iskupljenjem žrtvava putem osvete što dovodi do reverzibilnosti konflikta. Iskupljenje se ovde shvata pogrešno budući da pravo iskupljenje dolazi isključivo opraštanjem, i inkluzivnošću kao prihvatanjem tuđe patnje kao sopstvene.
Memoria passionis et resurectionis je istovremeno opasna ali i oslobađajuća, kako to navodi i protestantski bogoslov Jirgen Moltman (nem. Jürgen Moltmann): Ono oslobađa političko religiozno prilagođenu Crkvu dovodi je u zajedništvo sa onima koji pate (Moltmann, 2005:365), hic et nunc, sledeći Mecovu bogoslovsku matricu - povremenjavajući tako društvenu ulogu Crkve. Mecov diksurs o memoria passionis, kako to primeđuje anglikanski bogoslov Džon Milbank, proizilazi iz poimanja istorijskog iskustva kod Voltera Bendžamina (nem. Walter Benjamin), dakle, večnog spomena marginalizovanih, nevinih i potlačenih. (Milbank, 2006: 242-243, Benjamin, 1970: 255-66.) Mec, sledeći ovakvu misaonu inerciju razvija diskurs unutar koga se istorija posmatra kao spomen patnje nevinih, žrtava prošlosti i svake vrste ugnjetavanja. (Metz, 1980: 121, Morill, 2000: 140)
Uzimajući u obzir ovakav anamnetičko-bogoslovski princip jasno je njegova da kontekstualizacija mora da dovede do kreiranja neophodne multidisciplinarne teorijske platforme koja bi dala ključni doprinos hrišćanskog bogoslovlja prevazilaženju konflikata u regionu, i Crkvu, kao „instituciju sećanja" učinila socijalno i politički svesnijom i odgovornijom. Koristeći Jaspersovu terminološku matricu kada je govorio o pitalju krivice, može se slobodno reći da bogoslovi danas u određenom smislu nose moralnu i metafizičku odgovornost da se ovim pitanjima bave budući da to predstavlja nužnost koja proizilazi iz njihovog poziva. Alternative nema, jer alternitiva ostavlja onaj, zaglušujući muk koji ostavlja Crkvu i njen teorijski doprinos izvan društvene odgovornosti i relevantnosti. (Jaspers, 2009: 28) Ako kao bogoslovi budemo ćutali o patnji, ugnjetavanju i nedužnim žrtvama, ne zaboravljamo li tako i umanjujemo i Hristovu žrtvu koja nam u svojoj narativnoj strukturi otkriva obećanje i otkupljenje za sve žrtve ljudske istorije? Sva tragičnost ljudske patnje svoje najdublje utočište traži u tišini zaborava. Ne smemo da podlegnemo takvoj vrsti apatije u hrišćanskom bogoslovlju. Setimo se onih koji su zaboravljeni.
Citirana dela:
Benjamin, Walter, Theses on the Philosophy of History, London: Fontana, 1970.
Gort, Jerald D., Jansen,Henry, Vroom, H. M. Religion, Conflict and Reconciliation, Rodopi, 2002.
Jaspers, Karl, Pitanje krivice, Beograd, Konrad Adeaner Stiftung, 2009.
Rüsen, Jörn, Trauma and Mourning in Historical Thinking, Journal of Interdisciplinary Studies in History and Archaeology, 1 (1), 2004: 10-21.
Metz, J.B, Kroh, Werner, Politiche theologie, Gottingen: Evangelisches Kirchenlexicon III, 1992 .Metz, Johann Baptist, Faith in History and Society: Toward a practical Fundamental Theology, London: Burns and Oates, 1980.
Metz, Johann Baptist, Politička teologija, Zagreb: Kršćanska Sadašnjost, 2004.
Moltmann, Jürgen, Raspeti Bog, Rijeka: Ex Libris, 2005.
Milbank, John, Theology and social theory: beyond secular reason, Wiley-Blackwell, 2006.
Morill, Bruce T, Anamnesis as dangerous memory: political and liturgical theology in dialogue, Liturgical Press, 2000.
Volf, Miroslav, Isključenje i zagrljaj, Zagreb: Verbum, 1997.