Društvo| Kultura| Politika| Putovanja| Životni stil

Skandinavsko letnje vece...

globetrotterica RSS / 26.06.2010. u 15:11

 Ovo je moj prvi blog. I glede ni manje ni više pišem ga iz Brisela, prestonice Evropske unije koja nas hoće, pa neće, pa onda pritišće, gura, a mi se svako toliko ne damo, ritnemo, pa opet hoćemo... Mislimo možda će biti bolje. Pa kad čujemo kako se steže kaiš, glede naše ne više susedne ali zato pravoslavne Grčke, malo nas podilaze žmarci...  

Ali da budemo odmah načisto - ovo nije blog o Briselu - to dolazi na red neki drugi put.

Pa ipak, ozbiljno porazmisliš o svemu kada odletiš  u Finsku (Suomi), uzmeš evro, lupe ti pečat u pasoš, pa dostojanstveno iz Finske izadješ i odletiš za Kopenhagen, a niko te ne zaustavi. Onda se isto tako strpaš u avion i odletiš za Amsterdam pa te niko ne zaustavi i pita: "jel, bre, oklen si ti i kud ćeš ti!" Lepo. Putuješ ko' ptica - čas si ovde, čas si onde...rekli bi crnogorci.

A skandinavsko leto tek počinje - izbacili šumske jagode i maline, otvorili suncobrane i svi u belo-drap-svetlo sivim pantalonama i košuljama - primerenim podneblju koje malo podnosi bilo šta jarko i crveno.  Sede na kraju vikenda, u petak, pijuckaju (dabome) francusko vino, a cugaju  i pivo. Vodka i akvavit ostaju prvenstveno za proletarijat - da se dobro napije za vikend.  Za radoznale čitaoce: akvavit je skandinavska „rakija" od žitarica ili krompira, značajni deo skandinavskog neumerenog vikendškog cuganja ali i običaja (pijenja šnapsa). Ime dolazi od aqua vitae (voda života), mada po nekoj mitologiji radi se o „vodi koja dolazi od vina"...  Pa tako, da ne štrčim i da punim srcem obljubim lepo skandinavsko predvečerje, sedim i ja na elegantnoj Esplanadi. Oko mene helsinška elita (a bogme je ima!) slavi kraj radne nedelje. Svi u letnjoj, znači praznično-razjarenoj atmosferi.

Kod stare luke odakle turiste po helsinškom arhipelagu furaju brodice, neopisiva gužva. Pomislih da se nalazim na nekom vašaru. Hat medjutim, u petak posle podne tu je skup frajera, i ponekih frajerica, zabečenih  u stare automobile iz prve polovine dvadesetog veka  - prepoznaješ one is filmova „Mi protiv nemačke fašističke horde u starim mercedesima" ili možda tu i tamo auto nekog ministra bivše jugoslovenske kraljevske vlade.... „Amerikanci", čitaj finci koji izigravaju američki country stil ili rockere, otvorili nastrešnice i zabečeni u ogromne bjuikove i kadilake pastelnih boja uživaju. Rock svuda, a ja sirota pokušavam da film preselim u Guču. Ne ide.Možda na letnju Adu?

Medjutim nešto drugo ide... Sociološki zaintrigirana, zavaljena u art nouveau stolicu paviljona istog stila, sa čašicom šampanjca u ruci, posmatram veličantsveni prizor - ispred mene beli, monumentalni, stepenicima uzdignut neo-klasični hram luteranstvu, tj.  luteranska katedrala (Tuomiokirkko) koja dominira tim delom Helsinkija. Ali da ne bi stvari bile istorijski jednostavne (a ko reče da jesu???) kad okrenem glavu udesno vidim još atraktivniju i životniju, od cigala sazidanu, pravoslavnu „Uspenski" crkvu (baziliku - da li je to izraz za pravoslavnu katedralu zapitam se ja?) sa trinaest kupola po uzoru na crkvu u Smolensku. Da bude stvar još istorijski zamršenija Tuomiokirkko je sazidana u čast ruskog cara Nikole I i zato se zvala crkva Sv. Nikole da bi tek 1917. godine, nakon finske nezavisnosti, postala luteranski hram. Možda upravo zato ima zelene kupole pravoslavnih crkava? Eto, ne daju nam povest  i vera nikako mira. Možda ima nesto u tim ciglom zidanim crkvama i kupolama koje spajaju mističnu duhovnost pravoslavlja sa ovozemaljskom stvarnošću, ali eto i sa drugim verama - sticajem okolnosti! Pragmatični finci.

Pre mnogo godina, kada sam se nakon susreta sa predsednicom finskog parlamenta  (korpulentna, elegantna desničarka, koja je, usput budi rečeno, napisala memoare u kojima strasno vodi ljubav sa svojim mužem na „vodenom" -waterbed- krevetu) na putu za aerodrom započnem razgovor sa mladim taksistom. Pita on mene kuda ću, a ja kažem u Štokholm. „Gospodjo, zar u Štokholm? Pa kakva vam je to zemlja koja nije ratovala sto pedeset godina!" Ostadoh paf, šah mat, gospodine. A mi tek stigli na obronke naše ratne egzibicije devedestih godina. Mašala, rekli bi u Sarajevu.

Pa ipak opaska nije došla iz nebuha. Finci su sedamsto (čitaj 700) godina bili okupirani od Švedske (čitaj kraljevstva). Oko 5,5% stanovništva Finske danas govori švedski, pa ipak označja po gradu su na finskom i švedskom - jezik većine i manjine ruku pod ruku (mašala ponovo!)  bez obzira što finci  nisu švedjanima, možda,  sasvim  (po malo) u kolektivnoj svesti oprostili.

Tokom botravka su me finski zvaničnici pozivali na ručkove i večere u državne zgrade za reprezentaciju koje su ukusno i brižno renovirane.  Većina su (sada se čitaoce silno načudi) ostale iz doba ruske okupacije. Finska je  od početka devetanestog veka, kada je ruska carevina porazila Švedjane, postala kneževina Ruskog carstva i tako ostala sve do 1917 (ruske revolucije), to jest do svoje nezavisnost.

Zamisli se čitaoce šta je sve taj Prvi svetski rat uradio za sve nas u Evropi -  razbucao austrijsku monarhiju, stvorio nove slovenske drzave - te Jugoslaviju (kada su se prvo slovenci, hrvati i vojvodjani opredelili za državu južnih slovena - pa završili svi u SHS i danas u razbucanoj SHS+), rešio neke madjarske dominacije, završio u boljševiskoj revoluciji (Bog da joj dušu prosti) ... Pa tako Finska postade nezavisna, ali iznenadjujuće ponosna na napredak koji je napravila za vreme ruske okupacije kada je imala autonomiju (sećate li se Vojvodjani autonomije - pod Bečom, Jugom i travestije Miloševića?).

Sa ponosom su mi finski prijatelji pokazali stari renovirani ruski oficirski klub iz devetnaestog stoleća, te ispričali istoriju pravoslavne „Uspenski" crkve, koju su od 1862. gradila tri ruska plemića/kneza (neki sa  izrazito nemačkim imenima verovatno s korenima iz doba Petra Velikog). Na to bi mi moj kolega italijan, mlatarajući sa skupljena tri prsta pred mojim nosom (gospodo, ne ni poravoslavna tri prsta a ne ni ustaška tri prsta) uzviknuo: „ Tutto il mondo e un paese" ili te „ceo svet je jedno selo". Možda. Ali mi , srbi,tako nemislimo gospodine iz Udina. Mi znamo da smo Mi naši, svojevrsni, neponovljivi. Možda...Ili možda da i dalje živimo u tom ružičastom snu? A gde je onda „Trnova Ružica"...

A da je sve relativno navodno je objasnio gospodin Marić , novosadski trgovac i Milevin otac, svom zetu Albertu Einsteinu.  Na primer, u poredjenju sa francuskim salama za reprezentaciju, te takodje sa briselskim, helsinške reprezentativne vile i prostorije  vam liče na one u Novom Sadu, a da budem velikodušna možda i u većem gradu, na rubu habsburške imperije, kao  što je Zagreb. Periferija monarhije, njenog veličanstva i veličine, velelepnosti ali i običnosti.  A zašto i ne. Šta nama fali - baš lepo izgleda HNK u Zagrebu, riječka opera ili stari deo Novog Sada i Subotice.

Pa ipak, Helsinki zadržava svoje dostojanstvo (oh što mrzim tu reč ...) odnosno identitet (to je već bolje).  Ostaje svoj uz shvatanje svega što mu se izdešavalo, desilo, razvijalo, uticalo tih osamsto godina. A u ostalom i stanovništvo tako i izgleda - izmedju ugarskih plemena i vikinga i slovena. Opet , gospodo, nemojte se iznenaditi već prisetimo se istorije i vremena kada su Švedjani/vikizni preplavili celo to područje, vladali kievskom republikom sve do Crnog mora i ostavili tragove na pokorenim ugarskim i slovenskim plemenima - od fizionomije do imena. Čudite se?  Pa se onda možemo zajednički čuditi što te iste osvajačke švedjane i vikinge deli od crnih afrikanaca samo jedan gen...kaže DNA...

Tutto il mondo e un paese, ponavlja mi moj trofazni italijan.

I tako ja pod uticajem tog čudnog jarkog sunca  različite boje i intenziteta od onog na Sredozemlju,  te francuskog šampanjca ( ne mogu da vidim tu vodku, a o tome drugi put) sedoh u turističku brodicu da upoznam helsinški arhipelag od 300 zelenih ostrvceta i obale (preko 100 kilometara) koja se, kao (bivša) naša jadranska, uzdiže svako toliko godina. Petak predveče, a smrkava se tek oko jedaneast naveče, po helsinškom arhipelagu zvrje jahte, jedrilice i gliseri. Finci jure da iskoriste lepo vreme, ali i da dodju do svojih vikendica na tih sto šezdeset otočića. Naravno, drugi jure da speru radnu nedelju pored jezera, u saunama, na farmama. I tu nastane jedan šok - kako objasniti da Helsinki, kao egalitarni grad/društvo, ima 10,000 vezova za brodice, da svaka od njih košta od 10,000-100,000+ eura. Znači neko fura nekakav dobar biznis ili je društvo došlo do takvog standarda. Biće ovo drugo, da mnogi to mogu sebi priuštiti.

A oni svi skromni, nema Kenzo i Louis Vuitton, izgledaju svi isti. Skoro. Dok moja prijateljica bivša predsednica finskog parlamenta izgleda kao iz elegantnog butika, očuvana i lepa u svoj svojoj koprutentosti, moja prijateljica isto desničarka iz studentskih dana zaostaje u dodetarnosti i zgledu, ali zato ima sve što joj treba, i od nekretnina, da uživa u ovozemljskim životnim udobnostima (ima li drugih?). A ja kazem 'ajde (bre) da se trampimo svakog leta... A ustvari Finska je zemlja kapitalistička sa manje elemenata države dobrobiti (social welfare state) od njenih skandinavskih suseda.

Na kraju za sve one koji ne znaju: Skandinavija je danas raj regionalne povezanosti i bratske (te sestrinske) ljubavi. Lepo se medjusobno dogovore, pa jedna zemlja govori u ime svih skandinavaca na mnogim medjunarodnim konferencijama i  sastancima. Imaju iste političke, ekonomske (a možda i kalvinisticko/luteranske?) interese. A i drže se tog morala - sećate li se kada je švedska ministarka bila primorana da dā ostavku jer je iskoristila državnu kreditnu karticu za malu svotu potrošenu za lične potrebe? Ili kada su potkačili sadašnjeg ministra inostranih poslova Švedske, nama poznatog i možda za neke ne tako omiljenog (mog suseda) Carla Bildt-a (pogledati: http://greatersurbiton.wordpress.com/2009/07/21/swedish-foreign-minister-carl-bildt-denies-over-half-the-srebrenica-massacre/),  oko poreza i kuće na Korčuli u Hrvatskoj?  Raspala bi nam se država kada bismo se u to upustili...

Nakon tri dana nespavanja - smrkne se posle jedanaest uveče i osvane oko četiri ujutro - krećem dalje.  Baš smo različiti -    podneblje čini svoje. Na našu nesreću to nije opravdanje.

Nastavak: uskok u niske zemlje ili te Nizozemsku, tj. zemlju lala i Breugla - Holandiju.

 



Komentari (12)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

outsider92 outsider92 17:09 26.06.2010

Evo i prvi komentar

Čestitke za prvi tekst. Lepo napisano, malo dugačko, ali drži pažnju
čekamo sledeći blog.
mariopan mariopan 20:40 26.06.2010

Re: Evo i prvi komentar

Hvala za tako duhovit tekst..italijan (trofazni) me oborio s nogu
Edit:
Upravo sam kucnula "dodajte blogera u vašu VIP listu" ...vidim da sam prva
Dobrodošlica za prvi tekst.
globetrotterica globetrotterica 00:17 29.06.2010

Re: Evo i prvi komentar

Hvala na citanju! Sledece krace. Do sledeceg citanja! Globetrotterica
Krugolina Borup Krugolina Borup 09:44 27.06.2010

I šta kažeš...

...počelo leto u Skandinaviji? Jel' palo za vikend?

Četiri godine u Dansku odlazim, ama leto još ne videh. Ako im se ugreje do 20-25 stepeni C, oni mrtvi srećni i misle da je to leto... Nesrećnici.
G r o f G r o f 10:00 27.06.2010

Re: I šta kažeš...

Joj što ti je, Haos - blog ...
Da nije ovih upornoh kiša u ulici gde nema brestova, sumnjam da bih ga pročitao..haha.
Dobrodošlica...
globetrotterica globetrotterica 00:19 29.06.2010

Re: I šta kažeš...

Svako ima svoje leto...ali njihovo je tako jarke zelene boje. To im je sto im je! Globetrotterica
globetrotterica globetrotterica 00:25 29.06.2010

Re: I šta kažeš...

Brestovi? Gde to? U Brestu? Mozda bi Prever imao sta da kaze. Nadam se da cu haoticno i sledeci put... Globetrotterica
miloradkakmar miloradkakmar 10:08 27.06.2010

Lepo,

zanimljivo, navodi na razmišljanje o istom semenu koje se razvilo u više varijanti. ljudi neće da budu isti, svako tera svoje.

P. S. Dodato u VIP listu.
globetrotterica globetrotterica 00:22 29.06.2010

Re: Lepo,

Bas velika hvala na VIP. A tek kad radis sa svim tim rasama, kulturama, obicajima naucis sta znaci biti "politically correct" ili te politicki ispravan. Globetrotterica
eyes eyes 17:13 27.06.2010

Percepcija osvajača

Interesantan tekst. Kada sam putovao po Evropi, često sam slušao o tome koja zemlja je i kad dobila potpunu nezavisnost, i kakav je njihov odnos prema osvajačima. Oni o njima govore sasvim drugačije nego mi ovde o "našim osvajačima". Čuvaju njihove tekovine, kulturu, s poštovanjem govore o onome šta su oni nasledili od osvajača.

Verujem da njihovi osvajači nisu bili ništa suroviji ili blaži od onih koji su vladali Balkanom, ali naša percepcija je uvek negativna, iako dosta toga dugujemo osvajačima. U školi su su nam govorili samo njihove zulume.

Napredne nacije znaju da uče i cene od drugih, a "one druge" krive druge za svoje neuspehe.

globetrotterica globetrotterica 00:27 29.06.2010

Re: Percepcija osvajača

Pitaju me turci - molim te kazi nam kakvi su ti srbi koji su nas stavljali na kolac vekovima!?! Moja prijateljica slikarica amerikanka kaze da je sve to pitanje percepcije!
Pozdrav, Globetrotterica
fropius fropius 13:48 30.06.2010

male greskice

Finska nije Skandinavija, Finci nisu Skandinavci. Nordijci, to da

A Svedjani, blago njima, nisu ratovali vec 196 godina.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana