Sećam se da je leto bilo sunčano, toplo, svečano, druželjubivo, da je imalo svoj početak i kraj, znalo se, dolaskom leta upadali smo u kratke pantalone i šorceve, bez majica, bosi, i nismo ih skidali do poslaka u školu. Temperature su bile umerene, i ne sećam se da je neko izgoreo od Sunca, svi smo bili lepo preplanuli, istrbljeni, prašnjavi i ošišani do glave. Ipak, popodne se moralo odspavati dva sata, tako da od 2 do 4 napolju nije bilo dece. Nije bilo dugotrajnih kiša, samo po koji pljusak bi pokupio prašinu i osvežio glave za nove dečje letnje bitke, hajdučije po obližnjim njivama i voćnjacima. O letovanju nismo razmišljali. More se spominjalo, tu i tamo. Nismo imali predstavu gde se tačno more nalazi, šta se tamo radi, zašto se putuje danima i noćima da se pocrni, kao da nije svejedno to isto uraditi uz Kanal DTD ili Jegričku.
Bio sam najbolji poznavalac mora, ali dugo mi nije bilo jasno zašto ljudi toliko hoće na more, kada ni letnje gluvarenje nije tako loše. Potežu čak iz Poljske, Čehoslovačke, Nemačke, Mađarske, SSSR-a, Austrije…da vide Plavi Jadran, okupaju se koji put i vrate istim putem nazad. Na tom putu svraćali su u obližnju šumicu, pored starog Međunarodnog puta Novi Sad – Subotica, ostajali koji dana, sa auto-prikolicama, razapinjali šatore, ali nisu ulazili u naseljena mesta. Zato smo mi išli njima.
Bojažljivo bi prilazili šumici i sa udaljenosti osmatrali najbolju priliku da im priđemo, zapodenemo razgovor, najčešće sa vršnjacima koji su sa kamperskog mesta gledali u nas, osmehivali se, mahali rukama, penjali se na mlade topole, padali odozgo(da se dopadnemo devojčicama), a kontakt smo, gotovo po pravilu, uspostavljali tako što bi oni šutnuli loptu u našem pravcu i mi im je velikodušno vraćali i zajednički nastavljali igru. Zvali smo ih stranci, kasnije se upoznavali i oslovljavali imenima Jano, Svetlana (Sveta), Jirži, Martin(a), Suzana, Žuža, Sergej, Marija…neka su od imena kojih se sećam, i koja su održavala maštu da jednog dana, po našem dečjem dogovoru, posetimo njihove zemlje i na taj način produbimo prijateljstva. Mi bi kod njih išli zimi na skijanje, a oni preko nas brže bi stizali do mora. Nije se ostvarila naša mašta, ni dogovor. Bilo je po koje pismo, razglednica...i to je bila velika stvar za nas kada poštar donese pismo iz inostranstva. Menjali smo novčiće, oni nama zlote, krune, rublje(češće kopejke), šilinge, forinte, a mi njima naš dinar. Razmenjivali smo i poštanske marke, razglednice, salvete, igračke, stripove, klikere, po koji deo odeće. U šumicu smo donosili od kuće, uz znanje roditelja, hranu – paradajz, krastvace, lubenice, dinje, jaja, očišćene kokoške, mladi kukuruz, a mi smo se oduševljavali njihovim sirom, ribom u konzervi, raznim salamam, hlebom…koji su imali drugačiji ukus i miris od naših sličnih proizvoda.
Kada padne mrak palili bi logorsku vatru, pevali pesme, trčali oko nje kao Indijanci, devojčice se plašile kada bi mi dečaci, kao slučajno, otišli dublje u mrak i na njihovo dozovanje nismo odgovarali. Trebalo je imati petlju zadržati se u mrklini, u šuštanju kukuruza, desetak minuta, zarad isticanja hrabrosti, tapšanja po leđima, jednog poljupca u obraz.. Ponekad bi prespavali u šatoru, ne bi zaspali do ujutro, oni su nas učili svoj jezik, mi njih srpskohrvatski, pitali su, sećam se, koja je reč srpska, koja hrvatska – nismo znali odgovor, za nas je to bio jedan jezik. Oni nisu hteli da spavaju kod nas, savetovano im je da se ne mešaju sa stanovništvom. Stranci su ostavljali sve iza sebe čisto, kao da nisu bili na mestu kampovanja, pomagali smo im da se pakuju, donosili svežu vodu, nosili gume na krpljenje u obližnje imanje…I čekali ih, sedeći na betnoskim branicima pored puta, u povratku kući, da im mašemo, sa voćem za srećan put, da se vidimo još jednom jer naši dogovori nisu zavisili od nas. Retko je bilo da se sa istim prijateljima vidimo i sledeće ili neke naredne godine. Takav je bio život kod njih i kod nas.
I, tako smo dočekivali, ispraćali, radovali se i tugovali, trčali za škodama, trabantima, moskvičima, volgama...u kratkom vremenu osećali miris snega i mora, bez jake žudnje da ih usitinu vidimo, jer draže nam je bilo da nam ih donesu prijatelji iz daleka.
Sa njima je i leto prolazilo i novo dolazilo. Nije bilo priča o odlasku na more, samo sam ja pomalo tugovao kada su me vodili u rodni kraj, zabrinut kako će stranci bez mene.