Zajedno sa letom stižu i piknici, najomiljenija društvena disciplina na otvorenom u Sloveniji. Za dobar piknik su obavezni ČevapČiČi, pivo, prijatelji i poznanici, mravi i nenajavljeni pljusak u popodnevnim časovima. Cilj piknika je namumati se roštilja, pod izgovorom povratka u nedra Majke Prirode, u kombinaciji sa fizičkim aktivnostima. Ako još iscepate pantalone na izletničkim klupama, izujeda vas sve što leti i mili, deca fasuju bar po par uboja, auto dobije izgled pobednika na turi Pariz – Dakar, vaš želudac doživi mesoždersku komu, a koža dobije šarmantni reš izgled, piknik se smatra uspešnim.
Moj otac je bio poznati ljubitelj piknika ili izleta, kako se to zvalo u prošlom veku, u vreme kad su se meni još uvek srozavale bele dokolenice sa kolena punih poni-biciklističkih kvrga. Zajedno sa iole lepim vremenom, Mog oca su spopadale želje da naša minimalna društvena ćelija ode u prvu bestragiju pored Beograda i tamo se naglašeno divno provede. U to ime je, sve do ponoći, otac pakovao drombulije neophodne za postizanje tog cilja, sistematičnošću na kojoj bi mu pozavidela i najiskusnija nomadska plemena. Uz ignorisano roptanje i uzdisanje mu je pomagala Roditeljica, dok ja i tako nisam imala pravo glasa. Pripadala mi je svedena epizodna uloga saplitača preko kamare izletničkih momenata, krunisanih roštiljčetom brižljivo zamotanim u pročitane novinske vesti.
Rano jutro, od milja zvan cik zore, zaticao je Mog oca budnog i čilog kako, profesionalnom brižljivošću komandosa koji kreće na specijalni zadatak, proverava sinoć spakovano, da se slučajno ne bi desilo da manjak jedne salvete pokvari vrhunski isplaniranu operaciju. Roditeljica sa plastičnim viklerima, zahvaljujući kojima je izgledala kao izaslanik susedne planete, i ja smo se ljuškale u stroju, neodlepljenih očnih kapaka, moleći bogove izleta i zdravog vazduha da je sve to još uvek samo san.
»SO!«, je bio krik oca, koji nas je iz uzaludnih nada vraćao u predpikničko stanje. »SO! Ko nije spakovao so!?«, zaprepašćavao se Moj otac, uz klimanje glavom koje je potvrđivalo da profesionalac nikada ne sme u potpunosti da se pouzda u svoj tim, ma koliko isti bio dobro obučen.
Tek nakon što je nađena neophodna so, bez koje bi izlet definitivno propao kao projekat, natovareni kao kamile smo kretali ka našoj ladi, kojoj je, za tu priliku Moj otac skidao dugu cev i gusenice sa točkova.
Sledilo je rkanje, tokom kog smo izletnički instrumenti i ja odskakali u zadnjem trapu, a Roditeljica pokušavala da ostane bez oka, šminkajući se za predstojeći nastup pred pustolijom ka kojoj smo se vozili. Moj otac je za to vreme zadovoljno, bumbarski zujao, demonstrirajući genetsko nasleđe svoje antisluhističke familije. Malo posle Belegiša, otac je uprizoravao smandrk na livadske prostore, nastale povlačenjem Dunava. Njegovu akciju je pratio lepet užasnutih kolona gusaka i prezrivi pogledi urođenika , marke OpetstiglebudaleizBeograda.
Nakon što je izabrao grupu vrba koje su najviše odgovarale njegovoj predstavi prirode, Moj otac je počinjao da veselo trčka naokolo, pokušavajući da digne porodično raspoloženje na tačku topljenja. Okolni svinjari su, naslonjeni na visoke štapove, sa filozofskim mirom pratili roditeljevu akciju, dok su njihovi ućebani psi pokušavali da nam od hrane maznu šta god su mogli. Svinje su im se pridruživale, zaneseno grokćući.
I dok sam ja upinjala da uspostavim prijateljske veze sa buvljivim, zamršenim psima, rizikujući da ostanem bez nekog od ekstremiteta, a Roditeljica krpom terala svinje, otac je realizovao vrhunac ideje o čistom vazduhu uz demonstriranje pećinskog nagona svakog muškarca da pripali vatru i na njoj pripremi ulov. Osmudivši ruke do lakata, u oblaku dima nad roštiljem, otac je zadovoljno preo, dok su okolni komarci primamljeni svežom, gradskom krvlju, odustajali od namere da ranije ručaju.
Što se tiče našeg ručka, on se sastojao od ćevapa za kojima bi plakali geolozi i krmenadli, kojima bi bolje bilo da su se zvale kremenadle, s obzirom na formu bratsku đonovima.
Ručku je sledilo kratko varenje, kombinovano sa borbom protiv gore navedenih komaraca, mrava, stonoga i svega ostalog što je, u neprebrojivim količinama, Majka Priroda poslala da se sa nama prehrambeno druži. Posle tog mlataranja, tokom kog smo svako malo požalili što ljudskoj sorti nije i rep podaren, Moj otac je komandovao sportske aktivnosti, koje su se tradicionalno vršile spoticanjem za loptom, pri čemu je otac ugrožavao svoju kardiološku stabilnost, a Roditeljica zaneseno otrčavala ka horizontu, zboravljajući smisao igre. Sledilo je igranje badmingtona u troje, ne bi li nam se sem nožnih upalili i gornji ekstremiteti. Posebnu draž je davalo sunce, koje je pratilo sve poglede u pernatu lopticu, zarad čega su nam još par sati iskakali crveni krugovi pred očima.
Nakon sporta, obavezno je bilo šetanje prirodom, koja je samo naizgled bila ravna. Na svu sreću, posle sporta, smo imali snage samo za četvoronoško kretanje, zbog čega je padanje preko krtičnjaka i sakrivenih balvana bilo ublaženo bar smanjenom visinskom razlikom.
Prvi sumrak i pojava komaraca, koji su za razliku od dnevnih, imali gabarite potomaka kondora, konačno su terali oca da proglasi uspešno povlačenje sa izleta. Vraćanje se vršilo uz tihe uzdahe i nemilosrdno drapanje, praćeno upalom mišića koja je najavljivala da će tek pokazati šta zna.
Izgriženi, tresućih nogu, flekavih ruku i premijerno izgoreli od sunca, teturali smo se po stanu dok je Moj otac, držeći u zagrljaju roštilj, iznosio zaključni, sugestivni stav, dogmatičnog karaktera: »Baš smo se divno proveli. Osećam se preporođeno...«
Za razliku od tadašnjih izletničkih, amaterskih nasrtaja na dekolte Majke Prirode, ovde se to radi malo naprednije. Izletničko mesto se, sem ako ga ne poseduje organizator, iznajmljuje i tako izbegava rizik da se piknik provede u bežanju od ruralnog vlasnika livade, na koju ste probali da zveknete ćebence i uprizorite iluminaciju zvanu roštilj. Ipak, ostali noseći elementi izleta ostaju isti – svi muškarci okupljeni pećinskim zovom oko roštiljske vatre, majke koje pokušavaju da spasu decu od bližih susreta sa prirodom, pri čemu najveći strah vlada od krpelja, koji će uskoro moći veličinom da konkurišu kornjačama. I deca, koja se najbolje provode na svim izletima, bez obzira na to što njihove inovativne ideje o zabavi na otvorenom dramatično skraćuju metražu roditeljskih živaca.
Iako svaki izlet počinje pokušajem razvoda u hodniku, dečijom inkvizicijom sa zadnjeg sedišta – jesmolivećstigli, džvanjkanjem da bi ipak bilo bolje da se ne drndamo u neke nedođije na božji, neradni dan, ipak na kraju ispadne lepo. Jeste da učesnici još nedelju dana ne mogu da otrebe zube od roštiljskih, mesnih vlakana, i da ih je sve mileće i leteće probalo tako da izgledaju kao reklama za infektivnu bolest, da im mišići otkazuju poslušnost bar još nedelju dana, ali dekolte Majke Prirode je uvek bio i biće vredan pogleda. I posete.