Svako je, nekako na kraju, skup svojih izbora. Svi ih pravimo, ali se i pravimo da se uz njih uvek može živeti. Jer, postoje neke odluke i izbori sa kojima se ne može živeti. Gledala sam u petak uveče "Sophie's Choice". Plakala ko kiša. Kakav strahovit izbor, kakva nemoguća životna situacija! Birati koje od tvoje dvoje dece treba da preživi (uh, i kakva Meril Strip!)... Sofija je zaista umrla onog dana kada je bila dovedena u situaciju da napravi takav izbor. Živela je još godinama, ali pokazalo se da je život izgubio svoj osnovni smisao onog trena kada ju je doveo pred tako strašnu odluku. Jer je u želji da spase makar jednu od svoje dve najdraže stvari, na kraju sve izgubila. Sebe je izgubila. Ta ju je odluka zauvek držala kao taoca.
Nakon tog filma, teško mi je palo da igram večeras "Švabicu", poslednju u ovoj sezoni. Jer to jeste priča o izboru i ljubavi. I naravno, politici. Igrali smo već mnogo puta, publika voli a mi uživamo. Izbor mog lika (Klara) svodi se na to da ne sme razočarati oca odlaskom za jednog običnog Rusa ("Ja sam svetska žena. Šta bi otac rekao? Školovao me da završim u nekom ruskom blatu!?") A volela ga je, ludo. Ali na stranu izbor mog lika. Večeras
sam stajala iza scene, čekajući svoj "red" i po ko zna koji put gledala scenu rastanka. I plakala. Kakav izbor (i maestralno odigrano), kakvo dovođenje života do apsurda: Miša je ostavio najveću ljubav svog života, Anu Gutjar, ženu koja ga je volela i koja je zbog njega bila spremna da se odrekne imena, jezika, vere; dakle jedinu ženu koju je on neizmerno voleo - zarad toga što su očekivanja njegove države (ali i porodice) bila drugačija. Ili još gore, što je on mislio da bi bila takva (jer naučeni smo da stalno postoje neka očekivanja od nas), odnosno da zbog "svega drugog" njih dvoje ipak ne mogu ostati zajedno. Jer je on državni pitomac, dobio stipendiju od države, dakle država ga školovala da joj posle služi, a u Srbiji lekara nema, Srbiji su potrebni doktori, šta bi on sa njom... u Valjevu. Šta bi rekla sestra, mati? Osim toga nudi mu se ćerka predsednika sve tri Vlade!
Miša kaže Ani: "Mislio sam da je sreća samo moja stvar, ali nije! Deliš je i u kafani i na poslu i sa drugima! Moram biti razuman. Postoje stvari opšte potrebe i državnog interesa. Hoću miran i konsolidovan život."
Dobio je naizgled miran i konsolidovan život. I razne benefite. Baš kao Sofija i Miša je verovao da radi ispravnu stvar. Verovao je da pruža šansu važnijim stvarima, onima na koje se već obavezao. Verovao je da će svojom odlukom naneti manje štete sebi i svima oko sebe. Ostavio je svoju pravu ljubav. Ostavio sreću. Ostavio je sebe. Tog dana je zapravo umro. Jer šta se posle dogodilo? Sve žene koje su dolazile nisu bile Ana Gutjar. I što je važnije, svi ideali za koje se borio, razočarali su ga.
Miša na kraju kaže: "Uzdao sam se u materijalni i kulturni prosperitet svoga naroda, bunio se protiv korupcije i pandurske pameti, delio šakom i kapom svetosavske poklone, sa špricem u ruci vitlao čobane da ih vakcinišem, i na kraju, ima li smisla taj moj lični napor?"
Mišu je, takođe, njegov izbor držao kao taoca. Godinama ga je mučio. Činio nesrećnim. I na kraju je potpisao jedan strašan državni dokument, jednu laž i izdaju, koji su pred njega stavili, ti uz koje i za koje se borio. Pristao je, da bi tim gestom sebi konačno mogao da kaže: da je napravio loš izbor, da je odustao od nečega što je bilo istinski vredno, da je takav i takav čovek i da tim potpisom na tom papiru to sebi potvrđuje. Nema više pretvaranja da je izbor bio dobar, da je on dobar, da je jedino odricanje bilo ispravno i mogućno.
Za one koji nisu gledali "Švabicu", može se nametnuti pitanje: što nije otišao po nju, kad je to shvatio? Kasno je shvatio, nije više bila među živima. To je ipak kraj XIX veka, zime su tada bile duge a ljudi su umirali i od ljubavi.
Jer, kad se jednom odrekneš sebe, šta ostaje?
Ample Make This Bed, by Emily Dickinson