Život

Sećaš li se...

Jelica Greganović RSS / 04.06.2010. u 18:53

zrnje-zita-na-dlanu.jpgPre desetak godina našeg Dedu je udarila kap. Kada se, nakon toga, vratio iz bolnice, izgledao je kao biljka dugo nezalivana, pa iznenada obilno polivena vodom sve do viška u tacni podmetaču sa braon prstenom kamenca. Trudio se da se ispravi što više može i da priča više no ikada do tada, kao da se tim vodopadom reči, koje je kap učinila slabo razumljivim, grčevito držao života. Svaka od njih je bila dragocena kap vode, koja će napojiti korenčiće vijuga i njima se, uprkos pokušaju seče, obmotati oko nadzemnog, jedinog života za koji smo sigurni da ga imamo. I iako su mu pokreti bili nesigurni i izgubljeni u prostoru, njegov napadnuti mozak je iz sakrivenih dubina vadio detalje, do mrva sićušne, kojima se trudio da da težu životu ljudske jedinke, koju upravo ta sećanja čine neponovljivom, jedinstvenom beleškom vrednom daljeg postojanja.

Na račun prašine iz sveta sećanja, za koju verovatno nije ni znao da postoji, gasile su se lampice bliskog pamćenja i Deda se sve teže snalazio u slovenačkom jeziku koji mu nije maternji. Umesto tih reči, kojima je do tada vladao sigurno i samouvereno, iz njega je pohrlio maternji, hrvatski jezik, razvučen zvukom slavonske ravnice. Zajedno sa njihovom muzikom, poleglom po zemlji ravnoj kao dlan, koračao je Deda nateran sećanjima na put kojim se sve sigurnije vraćao kroz mladost u detinjstvo. Zbog toga je izgledalo kao da želi da se stigne na početak, ne bi li sebi obezbedio produžetke igre koju je, nakon kapi, igrao nerešeno sa životom.

Zato je Deda tražio i traži svakog spremnog da, makar i nepažljivo, sasluša njegove priče kojima je svoj napadnuti život podupirao, vezujući ga sitnicama sećanja baš onako kao što se paradajzovo tanko stablo vezuje šuškavom rafijom za krivu pritku. A, život je, kroz vreme onih koji okružuju Dedu, žurio velikim koracima, odbijajući da stane i sasluša Dedino nakrivljeno stabaoce. Moguće žrtve njegovih pripovedanja, bežale su, što se pristojnije moglo, ostavljajući Dedina sećanja presečena na pola reči da vise u vazduhu, lagačka i nemoćna, oduzimajući im onaj značaj i težinu koje su imale za njega i njegovu želju da opstane.

Naravno da je, u tom traženju plodnog tla za koje bi mogli da se uhvate korenčići njegovih sećanja nabubreli sitnicama, Deda nabasavao na mene. Za razliku od ostalih, moja pavijanska radoznalost je kapitulirala pred šleperom životnih mrvica koji je, razdragan izborenim produžetkom životne utakmice, Deda vukao za sobom. Uostalom, primenjujući na meni vlažan, kokerski pogled, Deda je uspevao da me ubedi i da mu pravim kolače koji su oživljavali mirisom njegova sećanja, ali i da ga slušam. Tako smo moj svekar i ja čučali u kuhinji, dok se iz rerne vio cimetirani miris bundevare, terajući podne pločice da se zaljuljaju žitnim talasima, zlateći sasvim obično popodne. Kroz popodne je koračala Marija, jedna od mnogih koje rađa Slavonija i za sobom vukla kravu, onu što je imala cvet na čelu, kao da ga neko nacrtao, al' joj jedna noga bila kraća, ne Mariji, nego kravi, pa se ljuljala i pocupkivala i svi su govorili da Marija ne mora da pravi maslac, sama ga krava ubućka. A, Marija je imala oči zelene k'o kreketuše, pa kad te pogleda njima sve ti se zaljulja. Đavo, a ne Deda. Ne pamti šta si mu maločas rekao, ali Marijine kreketuše nije zaboravio. Krivu je posle kupio onaj debeli mlinar, što ga ostavila žena i otišla s Ciganima u čergu i sve garavu decu izrađala, a njemu ni jedno, a onoliki mlin, kome da ga ostavi...propio se, valjao se okolo i psovao, Kriva odlutala u komšijsko selo, a posle došla zima i našli ga među džakovima smrznutog, sve mu se suze skočanjile kao kristal šećerom da si ga posuo. Ta je zima bila gora od gladne vučice, pucalo je drvo od mraza i sokak se u plavi led pretvorio, 'ladnoća je škripala zubima, sve škrgutala, da narod ni drva nije mogao da nacepa, sve se skamenilo. Baš tad je našao da umre stari Imre bači, onaj što je imao pod okom bradavicu veću od gugutkinog jajeta. Umro i kud ćeš s' njim, ni na sto, ni u zemlju. Zemlja kamena. Plitko su mu iskopali, pa rekli da će u proleće da ga presele na dublje. Babe klizale šorom, krstile se s obe ruke, uhvatila ih strava od umiranja, bojale se da i one ne izvire na proleće sa sve ljubičicama grobljanskim. Onim što porastu veće i plavetnije no igde drugde. I mirišu, mirišu, kao devojke kad pođu nedeljom u crkvu...

Može Deda tako u nedogled, kad mu zadrhti setilica, pogled mu se zakuca u zid stana i prevuče maglicom ubeđenja da iza njega nisu ni te komšije, ni taj grad, ni ulice, već da tamo napolju grešno miriše slavonska ravnica dok po njoj, u treperenju jare sećanja, drhte lica kao bulke, zaboravljenih komšija i rođaka, onih nad kojima već dugo raste svilena i hladna grobljanska trava. Nasloni se Dedina duša dođoška na moju i zajedno tanušno cvile kao mačići na tavanu, jer nigde ništa ne miriše tako kao ono krpče zemlje na kom si rastao i odakle si otišao. Ono koje i sada cveta neprimećeno i necenjeno od onih koji po njemu tabaju i žive. Sasvim obično, bahato u proleće, umorno u leto i lomljivo u zimu, samo u ogledalu tvojih sećanja, iz srca, a ne glave, lepo i neponovljivo.

Dok bundevara preti zagorevanjem, a Deda žmirka držeći se sećanjima za život, ja osećam kako postaje sve teži džak pamćenja koji i ja vučem sa sobom. Odnekud mi sevaju reči nekoga koga ne mogu da se setim, da kad čovek počne da dreši svoja sećanja, to znači da stari. Možda. Ja sam se onda stara i rodila. Odkad za sebe znam, primećivala sam i pamtila sitnice koje nikom, sem meni, nisu ništa značile. Prašina na drumu vremena. I sada, naterana Dedinim očajničkim hvatanjem života za leđa, imam veću no ikada želju da o njima bar pišem, jer me i tako neće niko slušati. Da ostanu. Iako sićušne i prolazne, to su, sasvim sam sigurna, dobre i lepe stvari, nepravedno potcenjene, a neponovljive u svojoj jednostavnoj bitnosti. Oni kamenčići bez kojih mozaik života ni blizu ne bi bio tako šaren, ni lep.

I sećam se kako se srozavaju končane, bele dokolenice, oštrim, tesnim dodirom. Kako lepljivo kaplje lipa kad precvetava, dok joj krošnja glavobolno bruji pčelama. Kako mirišu petrovače, jedva rumene, sirotinjski male, ali tako nežne zelene boje, kakva nigde drugde ne može da se vidi. Bebeći tabani na odraslom dlanu. Beli leptiri kupusari u letnjem danu i zavrte se od vrućine, koja i nebo izbeli žegom...

Ovaj život, jedan i jedini. Sećaš li se...To smo mi. Sećanja.

 

 



Komentari (156)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Jelica Greganović Jelica Greganović 13:40 05.06.2010

Re: Eh,sećam se

Mada je moguće da i onakvi kakvi smo bili juče, ćemo biti doveka.
stefan.hauzer stefan.hauzer 13:43 05.06.2010

Re: Eh,sećam se

hehhe: juče je život bio lak za igru,što jednom otpevaše Bitlsi.
freehand freehand 13:51 05.06.2010

Re: Eh,sećam se

Jelica Greganović
Mada je moguće da i onakvi kakvi smo bili juče, ćemo biti doveka.

70% da hoćemo, a 100% da nećemo.
Jerbo, kod naroda kome je istorija najdinamičnija nauka - nikakvo čudo nije to što ćemo sutra biti kakvi nikad bili nismo!
Jelica Greganović Jelica Greganović 14:10 05.06.2010

Re: Eh,sećam se

...ili kakvi nikada posle nećemo biti.
ledilila ledilila 15:20 05.06.2010

Paketić uspomena

Predivna priča za nas presađene, kojima se čini da je pravi život samo na onom krpčetu zemlje odakle smo iščupani.Kad tamo odemo u goste, shvatimo da i nije bogzna šta i bržebolje nazad u svakodnevicu. Prođe neko vreme i ponovo je dragoceni trenutak razvezivanja mašne na paketiću uspomene, onaj čas koji pomaže da se preživi sledeći dan.
Jelica Greganović Jelica Greganović 17:28 05.06.2010

Presađeni

Jako lepo rečeno

skyspoter skyspoter 17:57 05.06.2010

Kada sam dosla

ovde secanja su uvek bila o tamo. Sada su o ovde.
Mozda sam omatorila
Jelica Greganović Jelica Greganović 18:44 05.06.2010

Re: Kada sam dosla

Ja sam, kažem ti, se očito matora i rodila oduvek se nečega sećam, a sad bih već mogla da iznajmim oveće skladište za sećanja koja sa sobom vučem.
skyspoter skyspoter 18:51 05.06.2010

Re: Kada sam dosla

a sad bih već mogla da iznajmim oveće skladište za sećanja koja sa sobom vučem.


mnogo je to skupo!
skyspoter skyspoter 18:56 05.06.2010

Re: Kada sam dosla

jelice mislila sam da ce komentar da mi bude 100 a izgleda da nije pa mozes da brises ove komentare dole posto ja i posle dugog staza ovde nemam takvih mogucnosti. Hvala.
freehand freehand 22:53 05.06.2010

Re: Kada sam dosla

Skyspoter:
mnogo je to skupo!

Ma jok. bezobraznica koristi glave čitalaca da svoje tovare mufte pohrani.
Kukavičje uspomene, šta li?
skyspoter skyspoter 18:49 05.06.2010

apsolutnih sto

Jelica Greganović Jelica Greganović 19:23 05.06.2010

Re: apsolutnih sto

Ja ipak mislim da si stota
Šustiklica za tebe

skyspoter skyspoter 20:29 05.06.2010

Re: apsolutnih sto

Šustiklica za tebe

ala si ti vredna!

e da li ti mama, ujak, tetka tokom neke svadbe ili sahrane (posto nema vise slavlja za polazak u vojsku kao pre) kazu u cudu
"Ma ne mozes ti da se secas toga!"
A ti im opises boje.
Jelica Greganović Jelica Greganović 21:35 05.06.2010

Re: apsolutnih sto

Ali je još bolje kad ispred tebe, na nekom šire porodičnom doživljaju, nikne iz patosa čika Mića/tetka Deska i sa osmehom oko planete i očima koje gore suznom srdačnošću ti kažu: "Je'se me sećaš, čika Mića/tetka Deska, što si kod mene jela pola vangle vanilica i razbila vaznu što su nam tvoji kupili za 20 godina braka, a ja kažem: "Ma pustite dete, nema veze", a ti se rasplakala, a posle smo te na rukama nosili kad zaspiš..." A, ti gledaš ukočenog, srdačnog osmeha koji glumi prepoznavanje, al' oči te odaju i nikako da se setiš, da crkneš od sramote...
skyspoter skyspoter 22:03 05.06.2010

Re: apsolutnih sto

uf... hajde da predjemo na pp...
Jelica Greganović Jelica Greganović 22:09 05.06.2010

Re: apsolutnih sto

Što? Pa, ne trolujemo... u temi smo.
skyspoter skyspoter 22:27 05.06.2010

Re: apsolutnih sto

A, ti gledaš ukočenog, srdačnog osmeha koji glumi prepoznavanje, al' oči te odaju i nikako da se setiš, da crkneš od sramote...


meni treba nekoliko hektara skladista za secanja, par hektara za dobra i par hektara za losa. mozda i neki ar skladista za ona secanja koja permutiraju.

zato ti kazem - skladistenje secanja je mnogo skupo.

mada ako se dobro secas mozda bi mogli da napravimo i biznis. iznajmljujemo skladista za secanja. mozemo da ih razvrstamo po godinama, mada msilim da bi nam svrstavanje po mesicima donelo vecu kintu. a tek po danima?!

razbili bi miskovica?! a?
Jelica Greganović Jelica Greganović 22:32 05.06.2010

Re: apsolutnih sto

Vidi, ne bi imao šansi...
skyspoter skyspoter 22:48 05.06.2010

Re: apsolutnih sto

da li je njegova velicina ?



odoh da spavam.
Jelica Greganović Jelica Greganović 22:53 05.06.2010

Re: apsolutnih sto

mlekac mlekac 23:02 06.06.2010

Re: apsolutnih sto

Jelica Greganović
Ali je još bolje kad ispred tebe, na nekom šire porodičnom doživljaju, nikne iz patosa čika Mića/tetka Deska i sa osmehom oko planete i očima koje gore suznom srdačnošću ti kažu: "Je'se me sećaš, čika Mića/tetka Deska, što si kod mene jela pola vangle vanilica i razbila vaznu što su nam tvoji kupili za 20 godina braka, a ja kažem: "Ma pustite dete, nema veze", a ti se rasplakala, a posle smo te na rukama nosili kad zaspiš..." A, ti gledaš ukočenog, srdačnog osmeha koji glumi prepoznavanje, al' oči te odaju i nikako da se setiš, da crkneš od sramote...

Ne pominji mi davno pogubljenu rodbinu - da znas koliko sam samo mrzela sto su, kad god podjem na ekskurziju moji okretali telefone neke, od Vardara pa do Triglava rasute rodbine, svojte i kumova, pa me je UVEK pred autobusom docekivala neka takva prica!

I onda, dok se ostatak odeljenja fenomenalno provodi lutajuci nepoznatim gradom, ja sedim i odgovaram na pitanja tipa "A sta ti radi ona tetka, znas ona sto je te i te godine uganula nogu, jadna, pa nije mogla da izadje na ispit..."

A pogled mi se u daljini gubi i lepo hocu da crknem od muke koliko sam ljubomorna na ostale zbog provoda koji propustam.

Naravno, kad se vratim kuci, sledi OBAVEZNO propitivanje ukucana o gorepomenutim i neverovatno iscudzavanje kada, konacno, shvate da se ja doticnih APSOLUTNO ne secam iz ranijih perioda svog zivota.
Jelica Greganović Jelica Greganović 23:08 06.06.2010

Re: apsolutnih sto

Uh...
fixxerus fixxerus 19:09 05.06.2010

do poslednjeg šaxa:.




sećam se
ko da je juče:

kraj gimnazije
otpevasmo šta smo imalli
i ajd sad exqurzija u bege
majka ti mi donese
iz bakalnice:
jednu čvvvvrstu
kutiju od plavog radiona
otac ti mi isplete ručku od neke žice
u suzama
kao upalo mu nešto u oko
ya mi za tu svečanu priliku isekox
nekoliko najdražix džuboxova
i naalepih oxoom
sliku do slike
temtejšnsa
boba sigera i silver bulit benda
mangodžerija
lole novaković
vice vukova
ii miće orlovića

i eto ti !kofeerrččettaa

usput se pevalo
maj grll
in d samrtajm na na na na na na
zbog jedne diiiivne crne ženne
ond d roud agen
a oni seljaci iz IV /3
ono od čobija
milii milijana voooza se cjelog dana

u bussu se pojelo se od max sve što se ponello za dva cela dana

tamo u begeuu:
otkako je valjda palla ta bomba po zooolooškoom vrtu
još životinjke slobodno šetaju
paa tako
taaman sam lizalla sladoleda od pelivana
kadli dva bege frajera
u frulicama i šimikama
onno kao

u jee koji kofer baticce
ej malla
kao el očeš ti brat daa
poster od filma do poslednjeg daha

koj?: onaj sa belllmondom

vidga malla kako znaa

jok ti znaš

dobro bre nemo se biješ oma
ja sam tajitaj a ovo je moj drug tajitaj

ja sam taaaaita

kassnije te noći
okko pola sedam
tamo negde mnogo dessno od pobednikka
naa kalemegdanu
jedan me držo za rukku:
čvrstooo ko da se davi
i davio o nekim šaxovskim problemima
kao damin gambit il takošto

a ovaj drugi, blessa
stalno mi nešto recitovo
kao: žvuzem
žvuzador
kee dezire vuzankor

i onako bezobrazno me gledo
sonimočččima ispod lenonki
a jaaaaa:
rešilla da ostanem zauvek tuu
da im dam i đanu ako mora
da im izrađđđam tri ćerke:
šillu, lenku i treću po babi: kruniju
i gomilu sinovaa
da im isecam i damm sve najdraže slike iz džuboksa
da otežem po beeeooogradski
samo da me tako drže
i recituju

evo sad bix plakala
majkemi

i placeeeem.. oxx

kad se setim te dvojice
togitog i togitog

i pitam se
posle toliko
pocepanix slika i vremena
šta li je sa njima
na koga im misli liče

iiii dal se možbit sećaju
-mene-

jooooj
ljubim vas:

ta i ta
Jelica Greganović Jelica Greganović 19:26 05.06.2010

Re: do poslednjeg šaxa:.

Dobrodošao pesniče

Nune Popović Nune Popović 07:37 06.06.2010

Sećaš li se...

Čitajući tvoju priču setio sam se meni drage pesme koju je napisao Vujica Rešin Tucić, moj nezaboravljeni prijatelj:

Svi smo bili mladi, svi se sećamo

Snovi su postali stvarnost.
Da li su u pravu?
Njihove senke sporo se kreću.
Usamljenost, uvek, iznova.
Svi se povlače, svi su zaćutali,
mladost im je prošla.
Ne treba prestrogo suditi
o zemlji čudesa.
Bićemo građani.
Svi smo bili mladi,
svi se sećamo.
Nit neke nesreće još nas vezuje.
Senka laži se nadvija,
svet počinje, muklo, da jeca.
Zastave lepršaju,
deca rastu,
dani prolaze.

(Zbirka "Reform grotesk", Nolit, 1983.)
Jelica Greganović Jelica Greganović 09:18 06.06.2010

Re: Sećaš li se...

cassiopeia cassiopeia 10:15 06.06.2010

Sećam se...

...kad hoću ali češće kad neću. Setila si me kako sam kao mala volela da slušam bakine priče iz vremena rata i svaki put, iako sam znala da se izvukla, prolazila me tiha jeza. I setih se svih pesama kojima me uspavljivala.
Bakin omiljeni Šantić.

Ostajte ovdje!... Sunce tudjeg neba
Nece vas grijat ko sto ovo grije;
gorki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko ce naci bolju?!
A majka vasa zemlja vam je ova;
Bacite pogled po krsu i polju,
Svuda su groblja vasih pradjedova.



Ono što meni zaokuplja pažnju je kako smo neke događaje iz detinjstva sestra i ja obojile svojim bojama do neprepoznavanja. I setih se tako jednog letovanja i naših čarki, i maminog insistiranja da se slikamo kraj spomenika Loli Ribaru a ja namrštena a mala sestra se kliberi i sve joj ramena podrhtavaju na slici.

Sećam se...
Hvala ti Jelice na probuđenim sećanjima
Jelica Greganović Jelica Greganović 13:26 06.06.2010

Re: Sećam se...

Nema na čemu, kasiopejo
Tačno je da sećanja bojimo bojom svojih osećanja, ma kakvi bili originali koje smo čuli ili doživeli.
sesili sesili 11:46 06.06.2010

Sećanja...

Draga Jelice, ubi me internet. Tri puta pišem komentar, ali... Divno je što si pričala sa svekrom, hvala Bogu da je mogao da priča. Moj muž je imao moždani udar pre 16 godina. Prvih osam, delimično pokretan, sa dosta izgubljenog od sećanja, ipak smo komunicirali. Onda, još jedan udar pa tuga. Osim što samo leži, zaista je teško gledati koliko on sada ne zna. Pisala sam detaljnije, ne zbog patetike, nego da toplo preporučim svima da razgovaraju sa starima ili nemoćnima što više - dok mogu. Toplo te pozdravljam, tako plemenitu.
Jelica Greganović Jelica Greganović 13:30 06.06.2010

sesili,

hvala
Izgleda da tek kada se nešto desi, nešto što ugrozi sećanja koja se tako nekako podrazumevaju sama po sebi da najčećše ne znamo ni da ih cenimo u punoj meri, mi shvatimo koliko smo ih izgubili, mi ili nama bliski. I tada shvatimo i to koliko su sećanja bitan deo našeg života i našeg bića. Zbog toga sam i imala osećaj da se Deda grčevito hvata za život upravo borbom za svoja sećanja.
baka Evdokija i unuka Djina baka Evdokija i unuka Djina 12:11 06.06.2010

Ah...

Kako to poznato zvuči...

"Onomad, bio to peti avgust trijesosme, bio bogami vruć dan, dvaput je majka zalivala baštu..." (Evdokija)

šta je juče jela, pojma nema, ali pamti da je treći dan posle Svetog Ilije pre 72 godine bilo 40 stepeni....

Poljubac, majstorice...

Tvoje su priče pravi melem za dušu..

Djina
Jelica Greganović Jelica Greganović 13:32 06.06.2010

Re: Ah...

Hvala draga, a ako neko razume značaj sećanja, to si bez sumnje ti koja si ovom blogu poklonila toliko neponovljivih baka Evdokijinih priča, bar delom ih spasivši od zaborava, davši im tako onu pažnju koju njihova vrednost zaslužuje.
Hvala tebi i baki Evdokiji
AlexDunja AlexDunja 16:14 06.06.2010

..

ja sam od onih koji
ne vole mnogo da se sećaju.

paradoxalno, pamtim kao slonica.

uuuh, moraću da reconsider...
Jelica Greganović Jelica Greganović 20:14 06.06.2010

Re: ..

pamtim kao slonica

O, kako je dobro ne biti sama slonica
Ali, ja prosto ne mogu da odolim sećanjima. Volim ih. I svoja i tuđa.
freehand freehand 23:52 06.06.2010

Re: ..

Jelica Greganović
pamtim kao slonica
O, kako je dobro ne biti sama slonica
Ali, ja prosto ne mogu da odolim sećanjima. Volim ih. I svoja i tuđa.

Ne mogu da odolim:

"Je li sinko, kako se zvaše onaj Švaba što nam krije stvari po kući?!"
"Alchajmer, baba, alchajmer."

BTW, taman sam se bio navikao da sam za baba Maru, taštinu majku - Pera, njen kolega čobanin
iz neke ličke zabiti; i onda me baba, u jednom trenu, kao iza sna, pita:
"A koji ti ono beše?"
"Pera, baba, ja sam Pera. Tu su ovce, sve je u redu" - kažem već sviknut.
"Pih, zete, sram te bilo! Sa starom ženom sprdnju da teraš..." - kaže baba, narogušeno. Tad me je
poslednji put prepoznala.

Jedva sam se oprao kod tašte...

mlekac mlekac 09:51 08.06.2010

Re: ..

freehand
Jelica Greganović
pamtim kao slonica
O, kako je dobro ne biti sama slonica
Ali, ja prosto ne mogu da odolim sećanjima. Volim ih. I svoja i tuđa.

Ne mogu da odolim:

"Je li sinko, kako se zvaše onaj Švaba što nam krije stvari po kući?!"
"Alchajmer, baba, alchajmer."

BTW, taman sam se bio navikao da sam za baba Maru, taštinu majku - Pera, njen kolega čobanin
iz neke ličke zabiti; i onda me baba, u jednom trenu, kao iza sna, pita:
"A koji ti ono beše?"
"Pera, baba, ja sam Pera. Tu su ovce, sve je u redu" - kažem već sviknut.
"Pih, zete, sram te bilo! Sa starom ženom sprdnju da teraš..." - kaže baba, narogušeno. Tad me je
poslednji put prepoznala.

Jedva sam se oprao kod tašte...



Sad me podseti - Sredina 80-ih, ja se vracam kuci "u neka doba", a moja nana sedi u krevetu, ne spava, nego se nervira oko necega.

-Sta je nano?
- Ma nikako da se setim kako se zvao onaj nas mladi pevac sto se bio ozenio u crkvi!

Sledecih pola sata sedimo i pokusavamo zajedno da se setimo, dok konacno ne eliminisah ono "mladi" i ne ustanovih da je mislila na Mikija Jevremovica. :)


Drugom prilikom, dolazim s posla a ona mi odmah saopstava da me je trazio Cheda, dolazio decko na vrata, nesto mu hitno trebam i odmah da mu se javim.

E, jedini problem je sto u to vreme poznajem jednog jedinog Chedu, a taj radi sa mnom, nikada mi nije bio u kuci (verovatno nije ni znao gde stanujem) i pri tom smo se videli par minuta pre odlaska sa posla - znaci, sigurno nije taj.

Uzmem imenik i pocnem da okrecem sve drugare koji mi padose na um a da im ime i najmanje lici na ono "Cheda".

Naravno, nije niko od njih. Dignem ruke od cele price i potpuno zaboravim na to.

Jedno dve nedelje docnije, pojavljuje se moj drugar Stale koga nisam videla nekoliko godina - dolazi i jos vrata pocne da mi prebacuje sto mu se nisam javila kad je lepo zamolio nanu da mi prenese poruku!

Konacno mi se upali lampica - odvedem ga pred nanu i pitam je ko je to?

Kaze, Stale.

- Pa sto si mi onda, onomad, rekla da se javim Chedi?
- Ih dete, ko ce svima da vam pamti imena! Lici na jednog Chedu kog sam poznavala, pa mi bilo lakse da kazem Cheda nego da se secam koji ono bese...
Jelica Greganović Jelica Greganović 12:51 08.06.2010

Re: ..

"Pera, baba, ja sam Pera. Tu su ovce, sve je u redu"


- Ih dete, ko ce svima da vam pamti imena! Lici na jednog Chedu kog sam poznavala, pa mi bilo lakse da kazem Cheda nego da se secam koji ono bese...

mlekac mlekac 18:59 09.06.2010

Re: ..

Jelica Greganović
"Pera, baba, ja sam Pera. Tu su ovce, sve je u redu"


- Ih dete, ko ce svima da vam pamti imena! Lici na jednog Chedu kog sam poznavala, pa mi bilo lakse da kazem Cheda nego da se secam koji ono bese...



Moja je nana imala 4 sina i 3 unuka, pa kad treba nekog da zove, a ona oplete:
"Tomislave, Miroslave, Zorane, Momire, Savo, Ivane, Dragane..., ma ti tamo, odmah dolazi, sta se pravis lud!"
dirtyharry dirtyharry 20:45 06.06.2010

Pre par nedelja

se navršilo godinu dana kako je moj deda umro. Bio je bolestan a i kao i većina starijih uopšte se nije ni pazio. Ja nisam bio tu kad je umro a baš tog dana sam došao iz Austrije. Da sam došao samo par sati ranije (iako nije bilo moguće) video bih ga poslednji put. Ne možeš da zamislip koliko mi je bilo krivo što se tako desilo ali ništa tu ne može da se uradi, viša sila. Sad isto kao i ti imam samo sećanja i sigurno neću da ih izgubim i zaboravim.
Prelepa priča .
Jelica Greganović Jelica Greganović 20:50 06.06.2010

Re: Pre par nedelja

Hvala dirtyharry i potpuno razumem kako ti je bilo, ali se nadam da si pre dedinog odlaska od njega dobio bar džak sećanja. Što se mene tiče, to je najviše što se, uz decu, može za sobom ostaviti.
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:46 06.06.2010

Jedna dedina smrt


Nemajući svog ličnog iskustva sa dedama i babama u njihovim zadnjim danima života, setio sam se nečega što me je svojevremeno bilo malo začudilo, pa mi je, eto, do danas ostalo u sećanju.

Kada sam kao mladić čitao, sa velikim zanimanjem, tetralogiju "Žan Kristof", od Romena Rolana (koja mi je i danas omiljena), sećam se kada sam naišao na opisivanje smrti dede protagoniste. Bio je to relativno miran odlazak, ali je starac, u poslednjim časovima svojim, pominjao svoju - majku. Kao da se njoj obraćao, s njom razgovarao, ili joj se žalio na bolove koje je osećao. Meni je to tada bilo malo čudno da i star čovek može da ima razgovor sa davno umrlom majkom, te da mu to olakšava odlazak.

Kasnije, čitajući druge knjige, očekivao sam da naidjem na sličnu situaciju (da se star čovek obraća svojoj majci pri umiranju), ali nisam.
Jelica Greganović Jelica Greganović 20:56 06.06.2010

Re: Jedna dedina smrt

Nije to priča samo o dedama i babama, već o svim ljudima koji žele da za sobom ostave trag svojim sećanjima i zato ih pričaju drugima ili pišu...
Tu knjigu nisam čitala, ali me nešto tako ne bi čudilo, bar dve stvari bi mi to objasnile, ako je deda protagonista bio dementan, ponovo u svom detinjstvu, onda je majka najverovatnije prva osoba koju bi "potražio" da ga uteši i da joj kaže da ga boli...s druge strane, možda je deda pred smrt bio manje priseban i opet, kao u prvom slučaju oko sebe tražio i "našao" nekog ko nam i kada odrastemo ostane kao usađen refleks, simbol zaštite i utehe - majka.
Moj deda je umro jako dementan, velikim koracima je par godina pred smrt koračao unazad, ka detinjstvu...i na tom putu ka početku je prestao da prepoznaje rođenu decu, već odrasle ljude, ali je sve češće pričao o svojim roditeljima kao da su još uvek živi ili tu negde blizu, samo što nisu došli...što je i bilo logično, u svetu detinjstva u koje se vraćao, on decu nije imao, on je bio dete i prva potreba su mu bili roditelji, pre svega majka. Njegov život, u to vreme, su bila "oživljena" sećanja u kojima je živeo, na račun realnosti.
AlexDunja AlexDunja 21:13 06.06.2010

Re: Jedna dedina smrt

Kada sam kao mladić čitao, sa velikim zanimanjem, tetralogiju "Žan Kristof", od Romena Rolana (koja mi je i danas omiljena), sećam se kada sam naišao na opisivanje smrti dede protagoniste. Bio je to relativno miran odlazak, ali je starac, u poslednjim časovima svojim, pominjao svoju - majku. Kao da se njoj obraćao, s njom razgovarao, ili joj se žalio na bolove koje je osećao. Meni je to tada bilo malo čudno da i star čovek može da ima razgovor sa davno umrlom majkom, te da mu to olakšava odlazak.


najnormalnije.

prijateljica moje majke
mi je pričala da je njena
dementna majka nju zvala mamom

i od nje očekivala pomoć.
koju je i nalazila.
freehand freehand 23:25 06.06.2010

Re: Jedna dedina smrt

Bogami, baba moje supruge nije pominjala majku, ali je zato iza svakog ćoška u centru Pančeva
počela da opaža kurjake.
Zaistinski opasno je postalo kad je od njih, tih kurjaka-fantoma, počela svoje pre osamdeset godina
pojedene ličke ovce da brani kamenjem.
Jelica Greganović Jelica Greganović 00:01 07.06.2010

Re: Jedna dedina smrt

To me podseća na babu iz grčke svadbe, onu što beži od Turaka i noću se išunjava iz kuće, pa je kao crnu bubu prepadne baštenska prskalica
dirtyharry dirtyharry 10:41 08.06.2010

Re: Jedna dedina smrt

Jelica Greganović
To me podseća na babu iz grčke svadbe, onu što beži od Turaka i noću se išunjava iz kuće, pa je kao crnu bubu prepadne baštenska prskalica

"Prokleti Turci!!!" , neprocenjivo.
Jelica Greganović Jelica Greganović 12:53 08.06.2010

Re: Jedna dedina smrt

Jedino što sam se ja prepoznala u onim grčkim ženama što stalno hoće da tove goste i misle da je svako uvek gladan...Žmu krepao od smeha...
freehand freehand 14:51 08.06.2010

Re: Jedna dedina smrt

Jelica Greganović
Jedino što sam se ja prepoznala u onim grčkim ženama što stalno hoće da tove goste i misle da je svako uvek gladan...Žmu krepao od smeha...

Pa bolje je da goste toviš nego da ih loviš, pa da Žmu krepa od lošeg varenja.
Jelica Greganović Jelica Greganović 22:28 08.06.2010

Re: Jedna dedina smrt

More, neće ništa da mu fali, em se očeličio, em izvoljeva...
freehand freehand 22:58 08.06.2010

Re: Jedna dedina smrt

Jelica Greganović
More, neće ništa da mu fali, em se očeličio, em izvoljeva...

Mis'iš - prijali bi mu ulovljeni gosti?
mlekac mlekac 05:09 09.06.2010

Re: Jedna dedina smrt

Jelica Greganović
Jedino što sam se ja prepoznala u onim grčkim ženama što stalno hoće da tove goste i misle da je svako uvek gladan...Žmu krepao od smeha...

Nadam se da ne sluzis jagnjetinu vegetarijancima!
Jelica Greganović Jelica Greganović 09:13 09.06.2010

Re: Jedna dedina smrt

Ne, nego ima kondiciju u hranjenju.
Jelica Greganović Jelica Greganović 09:17 09.06.2010

Carski!

Milutin Milošević Milutin Milošević 17:08 09.06.2010

Starost

Jelice, kako je lepo čitati tvoje tekstove

Meni je majka, žena u dobrim godinama, pre koji mesec rekla da se sve više seća stvari iz mladosti a da zaboravlja ono što se nedavno desilo. Valjda je to nešto što se desi kad se sve medjumemorije napune pa one prve popunjene počnu da sipaju napolje svoj sadržaj.
Jelica Greganović Jelica Greganović 17:58 09.06.2010

Re: Starost

Hvala gazda Milutine, produžavamo život i mladost sećanjima...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana