Pre desetak godina našeg Dedu je udarila kap. Kada se, nakon toga, vratio iz bolnice, izgledao je kao biljka dugo nezalivana, pa iznenada obilno polivena vodom sve do viška u tacni podmetaču sa braon prstenom kamenca. Trudio se da se ispravi što više može i da priča više no ikada do tada, kao da se tim vodopadom reči, koje je kap učinila slabo razumljivim, grčevito držao života. Svaka od njih je bila dragocena kap vode, koja će napojiti korenčiće vijuga i njima se, uprkos pokušaju seče, obmotati oko nadzemnog, jedinog života za koji smo sigurni da ga imamo. I iako su mu pokreti bili nesigurni i izgubljeni u prostoru, njegov napadnuti mozak je iz sakrivenih dubina vadio detalje, do mrva sićušne, kojima se trudio da da težu životu ljudske jedinke, koju upravo ta sećanja čine neponovljivom, jedinstvenom beleškom vrednom daljeg postojanja.
Na račun prašine iz sveta sećanja, za koju verovatno nije ni znao da postoji, gasile su se lampice bliskog pamćenja i Deda se sve teže snalazio u slovenačkom jeziku koji mu nije maternji. Umesto tih reči, kojima je do tada vladao sigurno i samouvereno, iz njega je pohrlio maternji, hrvatski jezik, razvučen zvukom slavonske ravnice. Zajedno sa njihovom muzikom, poleglom po zemlji ravnoj kao dlan, koračao je Deda nateran sećanjima na put kojim se sve sigurnije vraćao kroz mladost u detinjstvo. Zbog toga je izgledalo kao da želi da se stigne na početak, ne bi li sebi obezbedio produžetke igre koju je, nakon kapi, igrao nerešeno sa životom.
Zato je Deda tražio i traži svakog spremnog da, makar i nepažljivo, sasluša njegove priče kojima je svoj napadnuti život podupirao, vezujući ga sitnicama sećanja baš onako kao što se paradajzovo tanko stablo vezuje šuškavom rafijom za krivu pritku. A, život je, kroz vreme onih koji okružuju Dedu, žurio velikim koracima, odbijajući da stane i sasluša Dedino nakrivljeno stabaoce. Moguće žrtve njegovih pripovedanja, bežale su, što se pristojnije moglo, ostavljajući Dedina sećanja presečena na pola reči da vise u vazduhu, lagačka i nemoćna, oduzimajući im onaj značaj i težinu koje su imale za njega i njegovu želju da opstane.
Naravno da je, u tom traženju plodnog tla za koje bi mogli da se uhvate korenčići njegovih sećanja nabubreli sitnicama, Deda nabasavao na mene. Za razliku od ostalih, moja pavijanska radoznalost je kapitulirala pred šleperom životnih mrvica koji je, razdragan izborenim produžetkom životne utakmice, Deda vukao za sobom. Uostalom, primenjujući na meni vlažan, kokerski pogled, Deda je uspevao da me ubedi i da mu pravim kolače koji su oživljavali mirisom njegova sećanja, ali i da ga slušam. Tako smo moj svekar i ja čučali u kuhinji, dok se iz rerne vio cimetirani miris bundevare, terajući podne pločice da se zaljuljaju žitnim talasima, zlateći sasvim obično popodne. Kroz popodne je koračala Marija, jedna od mnogih koje rađa Slavonija i za sobom vukla kravu, onu što je imala cvet na čelu, kao da ga neko nacrtao, al' joj jedna noga bila kraća, ne Mariji, nego kravi, pa se ljuljala i pocupkivala i svi su govorili da Marija ne mora da pravi maslac, sama ga krava ubućka. A, Marija je imala oči zelene k'o kreketuše, pa kad te pogleda njima sve ti se zaljulja. Đavo, a ne Deda. Ne pamti šta si mu maločas rekao, ali Marijine kreketuše nije zaboravio. Krivu je posle kupio onaj debeli mlinar, što ga ostavila žena i otišla s Ciganima u čergu i sve garavu decu izrađala, a njemu ni jedno, a onoliki mlin, kome da ga ostavi...propio se, valjao se okolo i psovao, Kriva odlutala u komšijsko selo, a posle došla zima i našli ga među džakovima smrznutog, sve mu se suze skočanjile kao kristal šećerom da si ga posuo. Ta je zima bila gora od gladne vučice, pucalo je drvo od mraza i sokak se u plavi led pretvorio, 'ladnoća je škripala zubima, sve škrgutala, da narod ni drva nije mogao da nacepa, sve se skamenilo. Baš tad je našao da umre stari Imre bači, onaj što je imao pod okom bradavicu veću od gugutkinog jajeta. Umro i kud ćeš s' njim, ni na sto, ni u zemlju. Zemlja kamena. Plitko su mu iskopali, pa rekli da će u proleće da ga presele na dublje. Babe klizale šorom, krstile se s obe ruke, uhvatila ih strava od umiranja, bojale se da i one ne izvire na proleće sa sve ljubičicama grobljanskim. Onim što porastu veće i plavetnije no igde drugde. I mirišu, mirišu, kao devojke kad pođu nedeljom u crkvu...
Može Deda tako u nedogled, kad mu zadrhti setilica, pogled mu se zakuca u zid stana i prevuče maglicom ubeđenja da iza njega nisu ni te komšije, ni taj grad, ni ulice, već da tamo napolju grešno miriše slavonska ravnica dok po njoj, u treperenju jare sećanja, drhte lica kao bulke, zaboravljenih komšija i rođaka, onih nad kojima već dugo raste svilena i hladna grobljanska trava. Nasloni se Dedina duša dođoška na moju i zajedno tanušno cvile kao mačići na tavanu, jer nigde ništa ne miriše tako kao ono krpče zemlje na kom si rastao i odakle si otišao. Ono koje i sada cveta neprimećeno i necenjeno od onih koji po njemu tabaju i žive. Sasvim obično, bahato u proleće, umorno u leto i lomljivo u zimu, samo u ogledalu tvojih sećanja, iz srca, a ne glave, lepo i neponovljivo.
Dok bundevara preti zagorevanjem, a Deda žmirka držeći se sećanjima za život, ja osećam kako postaje sve teži džak pamćenja koji i ja vučem sa sobom. Odnekud mi sevaju reči nekoga koga ne mogu da se setim, da kad čovek počne da dreši svoja sećanja, to znači da stari. Možda. Ja sam se onda stara i rodila. Odkad za sebe znam, primećivala sam i pamtila sitnice koje nikom, sem meni, nisu ništa značile. Prašina na drumu vremena. I sada, naterana Dedinim očajničkim hvatanjem života za leđa, imam veću no ikada želju da o njima bar pišem, jer me i tako neće niko slušati. Da ostanu. Iako sićušne i prolazne, to su, sasvim sam sigurna, dobre i lepe stvari, nepravedno potcenjene, a neponovljive u svojoj jednostavnoj bitnosti. Oni kamenčići bez kojih mozaik života ni blizu ne bi bio tako šaren, ni lep.
I sećam se kako se srozavaju končane, bele dokolenice, oštrim, tesnim dodirom. Kako lepljivo kaplje lipa kad precvetava, dok joj krošnja glavobolno bruji pčelama. Kako mirišu petrovače, jedva rumene, sirotinjski male, ali tako nežne zelene boje, kakva nigde drugde ne može da se vidi. Bebeći tabani na odraslom dlanu. Beli leptiri kupusari u letnjem danu i zavrte se od vrućine, koja i nebo izbeli žegom...
Ovaj život, jedan i jedini. Sećaš li se...To smo mi. Sećanja.