„Razvremenjenost je stanje večitog prezenta u kome svaki trenutak i svako mesto može da bude središte svih trenutaka i svih mesta. U tom mističkom stanju vreme ne teče u smeru od prošlosti prema budućnosti, već se koordiniše jednim vrtlogom oko prezenta kao mesta gledanja sa koga se ovaj vremenski vrtlog predočava iz neposredne blizine, u punoj vidljivosti.“
Dragan Mojović (1942-2001)
“Dragan Mojović ostaće nam u sećanju kao autentičan umetnik, u čijem se delu ne prepoznaju granice prakse i uma ,
ljudske čestitosti, duhovnog uzdignuća i vere.“
Kosta Bogdanović
“RAZVREMENJAVANJE” (1/x)
ulje na platnu, polietilen, kvarcni pesak, 1980.
- “Smem li sada da otvorim oči?”
- “Nikako.”
Skinuo sam joj kaput i zajedno sa svojim, hitrim korakom odneo u garderobu.
- “Nemoj slučajno da viriš!” – prosiktao sam od tamo trudeći se da ne remetim mir galerije.
Garderoberka me je gledala ispod oka. Mrzovoljno je preko pulta preuzela naše kapute i okačila na čiviluk sa kukama. Da, gospođice, čudni smo, ali šta sad da radimo?
- “Veruj mi da gubim strpljenje! Glupo se osećam!” – začuo se uz priličan eho nervozni glas iz izložbenog prostora.
- “Dolazim!!!” – viknuh i ja. Šta ću, otelo mi se.
Prišao sam joj s leđa, stavio joj ruke preko očiju i poljubio ju nežno u uho.
- “Sretan ti rođendan, Anja...” – rekao sam tiho i polagano spustio šake na njena ramena.
- Oauu! – pisnula je otvorivši oči.
Bila je oduševljena. Oči su joj se već punile suzama. Pred njom se pružao veličanstven prizor. Mislim, kako se uzme. Za ogromnu većinu naših sugrađana taj “veličanstven prizor” bila bi sasvim sporedna stvar, nažalost često “Ne-zna-ni-on-sam-šta-je-hteo-da-kaže” aktivnost ali nama su oduvek takva dela oduzimala dah i tu nije bilo dileme, bile su nam žestoka, vatrena strast.
Prišla je čuvenoj instalaciji pok. inženjera Mojovića i pažljivo počela da je posmatra.
- “Ovo... ovo nije normalno!” – konačno je izustila.
Znali smo sve o njemu, šta je studirao, gde je radio, kako je živeo i stvarao, kako je mudro i pametno besedio i na žalost kako je, onako iznenada, nedugo nakon izložbe pastelnih crteža sa motivima čovekolike figure iz Lepenskog Vira (pod nazivom “Vaploćenja”) u galeriji “Haos”, zauvek otišao.
Svojevremeno baš on je bio taj koji je učinio Beograd “Centrom Sveta” zasadivši davne osamdesete na Trgu republike kedrovo drvo u trenutku prolećnog ekvinocijuma (20.III).
Anja je čučnula i odmah potom sela na džemper koji je prethodno spustila na sjajni lakirani parket. Oduvek je bila takva. Uostalom, nigde u sali nije bilo stolice a takvo delo posebno velikog formata zaslužuje da se posmatra dugo. (Jer dugo je i nastajalo.) Nakon izvesnog vremena, prilikom sagledavanja stojeći, čoveka prosto zabole noge pa zašto to uopšte dočekati.
- “Jovane, ostavi me malo samu...” – zamolila je.
Znao sam. Dobro je što smo došli.
- “Biću u susednoj prostoriji.” – slagao sam i udaljio se.
Izašavši u park ispred galerije odmah sam grozničavo pripalio cigaretu...
Sećam se, dok smo još bili deca, u sklopu nekakve ekskurzije posetili smo Džamonjin velelepni memorijalni spomenik na Mrakovici. To je negde Bogu iza nogu, na planini Kozari u Bosni, u blizini Prijedora na prostoru današnje Republike Srpske. Ne mogu tačno da se setim detalja, ali mislim da su tamo nemci u Drugom svetskom ratu, opkolili partizanski odred i u bespoštednoj borbi pobili vojnike ali i žene, decu i starce koji su se našli u neprijateljskom obruču...
Dobro se toga sećam, od celog autobusa osnovaca, ona i ja smo se jedini, uprkos strogoj zabrani nastavnika, “hrabro” provukli kroz uzane prolaze između visokih armirano-betonskih zidnih platana i ušli u tu “Poeziju Prostora”, u samo jezgro spomenika.
Tada to nikako nisam mogao znati, ali celi trik te čarobne magije bio je u čistom geometrijskom rešenju tlocrta. Vajar Dušan Džamonja projektovao je kružnu osnovu spomenika tako da je posetilac, istina redak, koji bi se uopšte i odlučio da uđe unutra, jedino stojeći u centru kružnice mogao da doživi katarzu. Sa tog mesta, u svim pravcima zidna platna projicirala su se kao vitki izduženi pravougaonici – umesto trodimenzionalnih postajale su ravanske slike - pogledu posmatrača nisu smetale njihove široke bočne strane koje su zatvarale prostor, pa smo ona i ja, i vizuelno i akustički bili doslovno vani, a ustvari - bili smo baš “unutra”.
Eto još tada, ja to dobro pamtim, Anja, prelepa klinka sa kikicama koju sam potajno voleo rekla mi je da ju ostavim malo samu...
Dok sam se otisnuo u prošlost, iza mojih leđa, laganim hodom po utabanoj stazi parka, doslovno tik pored mene, prošao je stariji gospodin u mantilu i u naručju proneo crnog mačka. Tek kad je odmakao desetak metara – prenuo sam se i prepoznao ga.
Paša. Mačak se zvao Paša.
Samo je jedan čovek u ovom više milionskom gradu 'šetao' mačka.
- „Profesore Radojeviću!“ – viknuh da ga dozovem ali iz mene nije izašlo ništa. Bio sam potpuno prazan. Arhitekta Aleksandar Radojević bio je Anjin mentor na diplomskom, dok smo studirali podučavao nas je Arhitektonskoj grafici i Bauhausovoj „Teoriji boja“ Johannesa Ittena, voleo nas je oboje kao svoju decu i ja sam dobro znao da prva stvar koju bi me pitao bila bi vezana za njeno stanje. Prosto više nisam imao snage da pričam o tome. Čak ni njemu. Zato sam ćutao. Zato mi se izgubio iz vida.
- “Bestraga!” – zarežah.
Filter cigarete, koji je malo po malo gorio među prstima, pecnuo me za srednjak. Opušak sam nemarno frknuo prema kanti pored klupe i obrisavši suze, vratio se nazad u galeriju po svoju suprugu.
Nikola A. Svilar, "Audio Zgrada"
Реч домаћина
Осећам потребу да коментаторе текста Госта блога упознам да ће (евентуално) додељена препорука за састав ићи на конто његов а никако домаћина блога.Нека се зна.