Kapalo je oko dva popodne kada sam pre neki dan sedela sa drugaricom na pauzi za kafu. Posle mesec dana borbe sa vukom Fenrirom, Viking Erik je napokon uspeo da nam vrati sunce i da se tog dana pojavio u Novom Sadu, bio bi lepo nagrađen. Ali, nije, kurvar. Kroz Laze Telečkog nije prošao niti jedan Viking. Bilo je par gej gusara i nesto dečice, ali velikih, dlakavih muškaraca, koji damama vraćaju sunce i bogtepita šta sve drugo rade, nič.
Utvrdile smo da se muka na suncu ne isplati jer se topiš na pogrešnim mestima, pa smo se sklonile od sunca u lad dubok ko seoski bunar, pile toplu čokoladu bez šećera i jele vruće perece. Kako u takvim trenucima čovek obično rešava neke užasne probleme, premošćava neuralgične brzake i preplivava delte šire od Amazona, brine za porodicu, posao, psihičko stanje drugih i celo čovečanstvo, i nas dve je ta matica odvela na duboko utaban put filozofije, iz kojeg se nismo znale izvući:
- A jes videla nju, kučku, kako ima ravan stomak, spojio joj se sa leđma kad je sela...
- Ahaa....ali dobro, mlađa je od nas bar petnaest godina, plus garant uopšte ne jede, nema tu šta....
- Pa ja ni kad sam bila mlađa nisam imala takav stomak...
- Ni ja...ni kad sam bila najmlađa..
...
- A jesi ti primetila da to muškarcima uopšte nije važno kao ženama, oni se pokazuju zapravo kao mnogo manji perfekcionisti, žene su naci, estetski naci!
- Pa da!! Vidi mene! Debela, dlakava, nemam jednu sisu, a jesi videla onog, hoce još, pa još!
Ne bih sada, kao što nisam htela ni tada, da komentarišem pomenutog junošu, jer u većini drugih stvari nije bio viking, već najobičnija pussy, ali sam prema njoj u tom u trenutku osetila neizmernu ljubav, toplu kao topla čokolada koju ona tako voli, kao putovanja sa kojih se uvek jednako nasmejana vraćala.
To je osmeh koji bi trebalo podeliti sa svetom, kada bi svet želeo da ga primi, optimizam koji ljudima toliko nedostaje, a guši ih kada ga vide.
Treća naša drugarica, koja i dalje ima optimizma iako su joj još pre gotovo dve godine rekli da prigrli par preostalih meseci, koja ćuti o svojim metastazama i dolazi sa fensi maramama na glavi na svaku žurku, ako joj nije loše od terapije, e, ona ima jedan od najlepših osmeha. Onaj sa grčkim profilom, kosim zelenim očima i belim zubima. Ona je sama topla čokolada.
Kada mislim o životu, kada sedim sa drugaricama na suncu i pijem kafu, kada se sastajemo i pevamo, kada ujutro krećem na posao, pa svako malo, u sumrak i u ponoć, ne prođe dan, a da ne pomislim: samo da ne prestanemo da se smejemo. Debele, debele, šta sad? Matore, jbg, matore, kad jesmo...da smo pilići i nismo. Ne mogu je ja napadati tugom kada ona od tuge za životom koji misli da će izgubiti, već umire, a ne pokazuje, već mi se smeje.
Neki je veliki pesnik rekao nešto divno o osmehu, ali ne mogu sada da tražim, mrzi me. Odo sa spremim stan, dolaze mi drugarice večeras na "toplu čokoladu"...if u know what i mean.....:)))))))))