Literatura| Nauka| Život

Srbin katolik, čemu?

vladimir petrovic RSS / 27.05.2010. u 15:12

                                                               Have you ever thought how lucky you are to be born an Englishman when there were so many millions who were not (Cecil Rhodes)

 

Postoji Francuz musliman. Postoji Englez katolik (mada je Ivlin Vo, ili već ne znam više tačno ko, govorio da Englez koji napusti anglikanstvo i postane katolik ne ostaje i dalje - Englez). Postoji Rus ateist (mada je F. M. Dostojevski govorio: Ateist ne može biti Rus; ateist odmah prestaje biti Rus). Postoji Italijan budista. Postoji i - Srbin katolik, kao što sam u naslovu rekao, mada to nije (čini mi se) mnogo uobičajeno.

Zašto govorim o ovome? Zato što je baš prošle sedmice bila značajna godišnjica rodjenja jednog velikog čoveka koji je, uslovno rečeno sa naših širih prostora, a za koga se kaže da je bio Srbin katolik. Koja godišnjica? Kojeg čoveka?

Pa, 18. maja ove godine napunilo se 299 godina od rodjenja Rudjera Josifa Boškovića, koji je bio veoma učen čovek i univerzalan stvaralac (matematičar, fizičar, astronom, geodet, kartograf, optičar, inženjer-pronalazač, profesor, diplomat, putopisac, propovednik, arheolog, filozof, pesnik, prevodilac i još po nešto). Niko, koliko ja znam, tu godišnjicu nije obeležio u medijima, jer je uobičajeno da se godišnjice obeležavaju onda kada su jubilarne, odnosno kada ih čine okrugli brojevi; stoga će se, verovatno, iduće godine obeležiti tristotagodišnjica od rodjenja Boškovićevog. A ja, nestrpljivko po prirodi, ne mogu da čekam okruglu brojku od 300 da bih pisao o njemu zato što baš volim broj - 299. Weird?

Dobro, ali i dalje ostaje pitanje: zašto sam se uopšte setio Rudjera Josifa Boškovića? Pa zato što sam se ovih dana usputno bavio sa Branislavom Petronijevićem, koji slovi za jednog od najvećih srpskih filozofa i koji je osnivač Srpskog filozofskog društva (Pored ostalog, on se družio sa Stanislavom Vinaverom, o kome sam nedavno pisao). A Branislav Petronijević je 18. maja 1911. godine, dakle tačno pre 99 godina, održao predavanje, u prostorijama Beogradskog univerziteta, povodom dvestotegodišnjice rodjenja Boškovićevog. To predavanje započeo je isticanjem da je Rudjer Josif Bošković bio «najveći Dubrovčanin i najznatniji Srbin do danas». Baš tako je rekao: «najznatniji Srbin do danas», odnosno do njegovog (Petronijevićevog) dana. To je ono što me je zaintrigiralo.

Naime, Rudjer Josif Bošković (1711-1787) često se pominje kao Srbin katolik/jezuit, iz XVIII veka. Uvršćen je i u Listu «100 najznamenitijih Srba svih vremena». Lepo. Mnoge škole i naučne institucije u Srbiji s ponosom nose njegovo ime. Medjutim, ima i drugih naroda koji  svojataju Boškovića, o čemu ću govoriti kasnije.

Srpska Vikipedija navodi da je Bošković rodjen «kao sedmo dete trgovca Nikole Boškovića, Srbina iz Orahova Dola kod Trebinja, u Hercegovini, i majke Pavle (italijanskog porekla, iz porodice Bara Betere, poznatog dubrovačkog pesnika)», te da je ceo radni vek proveo u tudjini, gde je stekao i svetsku slavu, a samo jednom svratio u svoj zavičajni Dubrovnik. I još se dodaje: «Svoje otadžbinsko poreklo nikada nije krio - ostao je Slovinac, kako su se tada nazivali Južni Sloveni».

Naravno, Bošković je živeo u vremenu kada se neki evropski narodi još nisu bili  konstituisali kao moderne nacije, pa otuda zamešateljstva oko nacionalnosti njegove, koje je prisutno čak i kod nekih ozbiljnih svetskih enciklopedija i leksikona. To samo pokazuje kako je pitanje odredjivanja nacionalnosti ponekad zamršeno, jer je genijalni Bošković bio katolik/jezuit, stvarao je na latinskom, italijanskom i francuskom jeziku, a svojima, u Dubrovniku koji je tada imao status nezavisnog grada-države, sporadično je pisao na svom maternjem jeziku, koji je on sam nazivao - «slovinskim jezikom».

Zabeleženo je da je Bošković počeo svoje primarno školovanje na jedini mogući način u to doba u Dubrovniku, u jezuitskoj školi Collegium Ragusinum, u kojoj je stekao klasično obrazovanje i znanje latinskog jezika. Kao dečak od četrnaest godina upućen je u Rim, radi nastavljanja školovanja (i da se, kao što sam napomenuo, do kraja svog dugog života samo još jednom vrati u zavičaj). Naročito je pokazivao interesovanje za logiku, Aristotelovu fiziku i metafiziku, euklidsku matematiku,  astronomiju i etiku, s tim što je prednost davao matematici i fizici. Po završtetku studija na čuvenom jezuitskom Collegium Romanum postao je sveštenik, ali je radio i kao profesor matematike, sve dok nije bio primoran, zbog problema s kojima su se sretali jezuiti u odnosu na Vatikan, da na neko vreme napusti Rim.

Mada je svojim obrazovanjem Bošković bio stekao široko znanje iz teologije i filozofije, njegov naučni rad u suštini je uvek bio okrenut praktičnim ciljevima. Rano je počeo pisati naučne rasprave, te je postao poznat u crkvenim i naučnim krugovima. Tadašnji papa Benedikt XIV tražio je od Boškovića da bude deo tima koji treba da ispita uzroke pukotina na kubetu bazilike sv. Petra u Rimu, kao i da proveri jačinu/čvrstoću njenih apsida. Takodje, pitan je Bošković i za mišljenje oko regulacije reke Tibra i drugim sličnim stvarima. Zatraženo je i da izmeri dužinu meridijanskog stepena u Vatikanu. Izradio je novu kartu te papske države. Izradio je i niz instrumenata za precizna geodezijska merenja. A kako se glas o njemu pročuo i u drugim državama, austrijski car Franc I pozvao ga je da svojim hidrotehničkim znanjem reši jedan spor oko reka i polovdbe. Carica Marija Terezija (kojoj je ispevao, duša pesnička, jednu lepu odu na latinskom jeziku), tražila je od njega savet o popravkama na zgradi Dvorske biblioteke. U Parizu je od njega traženo da ispita nosivost stubova crkve Sv. Ženoveve. Baveći se problemima hidraulike, davao je savete pri obnavljanju luka u Riminiju i Savoni. Sve je to dovodilo do toga da su se o njega otimali dvorovi i države, ali i univerziteti i učena društva, pa je postao član mnogih od njih (u Parizu, Londonu, Petrogradu, Rimu i drugde).

Kada je morao napustiti Rim, najpre je otišao u Pariz, gde je dobio francusko državljanstvo i bio, jedno vreme, direktor Marinske optike. Kasnije je prešao u London, u kome je, kao poštovalac Njutna i engleskih astronoma, bio posebno dobro primljen. Englesko Kraljevsko učeno društvo počastvovalo ga je  time što ga je uputilo u Carigrad da tamo posmatra prelazak Venere preko Sunca, 1761. godine. Nažalost, zbog teškoća u brodskom putovanju, nije stigao na vreme, pa nije obavio taj zadatak. Da bi se odužio Kraljevskom učenom društvu, posvetio im je svoju knjigu o - pomračenju Meseca. (U povratku, napisao je zapažen Dnevnik sa puta iz Carigrada, 1762. godine, koji je preveden na više jezika; u toj knjizi pisao je o «drami balkanskih naroda koji govore skoro isti jezik, kojim sam i ja govorio u rodnom Dubrovniku, koji je bio moj maternji jezik»). Nešto kasnije, vratio se u Rim, te je u Milanu osnovao Astronomsku opservatoriju, čiji je i prvi direktor bio. Kako je, nakon nekog vremena, ponovo morao napustiti Italiju, ponovo je otišao u Pariz, u kome je štampao više knjiga na francuskom i latinskom jeziku. Pred smrt, vratio se u Milano, gde je u 77. godini umro; tamo je i sahranjen.

Neki smatraju da je Bošković bio preteča teorije relativiteta. Sa svoje strane, Nikola Tesla, koji je, navodno, bio kritičan prema Albertu Ajnštajnu, smatrao je da je teorija relativiteta delo Rudjera Boškovića (...the relativity theory, by the way, is much older than its present proponents. It was advanced over 200 years ago by my illustrious countryman Ruđer Bošković, the great philosopher, who, not withstanding other and multifold obligations, wrote a thousand volumes of excellent literature on a vast variety of subjects. Bošković dealt with relativity, including the so-called time-space continuum ...).

Boškovićeva dela jesu: De maculis solaribus (O Sunčevim pegama); De circulis oscillatoribus  (O oskulatornom krugu); De viribus vivis (O živoj sili); De cometis (O kometima); De lumine(O svetlosti); i druga.

Njegovo glavno delo, u kome je, polazeći od toga «da je sve - materija i kretanje», jeste «Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium»; tim delom je Bošković, prema rečima Andrije Stojkovića, «unapredio teoriju atoma zasnivanjem dinamističke atomistike koja atrakciju i repulziju shvata kao jedinstvenu prirodnu silu»

U govoru koji sam na početku pomenuo, ovako je filozof B. Petronijević opisao Boškovića: «Bio je čovek univerzalnog duha... žive mašte, lako uzbudljivog temperamenta, ambiciozan i ponosit. Pored toga duhovit i dobar pisac. Iako svetski obrazovan i čovek od sveta, Bošković je kao jezuit bio duboko pobožan. Mi moramo žaliti što je Bošković bio jezuit, jer su time njegovom spekulativnom duhu bile stavljene stroge granice; s druge strane opet ne smemo izgubiti iz vida da je samo time što je postao jeziut Bošković, sin malenog Dubrovnika, bio u mogućnosti da postane svetska ličnost».

Medjutim, za Boškovićevu filozofiju Petronijević ukazuje, pored pohvala, i na neke nedoslednosti, te kaže «da ona ne predstavlja jedan opsežan filozofski sistem kao što je to slučaj kod velikih sistematizatora novije filozofije, jednog Dekarta ili Lajbnica. Iako Bošković ima samostalnih misli i na polju teorije saznanja i opšte metafizike, ipak njegove misli na ovim poljima su fragmentarne». Pritom, Petronijević dodaje «da se Boškovićeva originalnost uzdiže do genijalnosti u filozofiji prirode, u kojoj problem materije i problem prostora zauzimaju vidna mesta; ipak, neki rezultati Boškovićeve teorije materije nisu se mogli održati u svim svojim osnovnim tvrdjenjima».

A kako Hrvatska Vikipedija piše o Boškoviću? Pa već na samom početku ističe njegovo - hrvatstvo: «Ruđer Josip Bošković, hrvatski matematičar, astronom, geodet, fizičar i filozof, isusovac...». 

Medjutim, Hrvatska Vikipedija pri kraju daje ovaj zanimljivi komentar: «Svojatanja. Boškovićev uspjeh slave tri države: Hrvatska, Italija i Srbija. Većina izvora govori o njegovu hrvatstvu.... Talijani tvrde da je Boscovich (talijanski) upamćen kao Talijan.. Srbi tvrde kako je porijeklo njegove obitelji iz Crne Gore (što ga zapravo čini Crnogorcem, a ne Srbinom)...».

Ako pokušamo prevideti ovu hrvatsku svojevrsnu malicioznost oko srpstva/crnogorstva, pitam se da li ima smisla pitati se danas čiji je Rudjer Josif Bošković (Rugjer Josip Bošković, Rogerius Josephus Boscovich, Ruggero Giuseppe Boscovich, Roger Boscovich)?

Ili je najbolje ništa ne menjati: neka tog čoveka sveta/svetskog čoveka svojata svako po svom nahodjenju?

Atačmenti



Komentari (111)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 13:35 28.05.2010

Re: I ja sam ovde

aleksanadar
Srbin blogerСтани мало. Да ли ти то под "вероисповест" пишеш: "блогер"?

Da.
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:06 29.05.2010

Re: I ja sam ovde

KRALJMAJMUNA
... Ja sam Srbin bloger. Čemu?

Hm. Pada mi na pamet da je to dokaz da Srbi mogu sve, pa i da budu (dobri) blogeri!
jinks jinks 08:03 28.05.2010

Tesla

Nikola Tesla, koji je, navodno, bio kritičan prema Albertu Ajnštajnu

nije bio kritican prema Anstajnu, on ga je iz nekog razloga duboko prezirao.
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:20 29.05.2010

Re: Tesla

Nikola Tesla, koji je, navodno, bio kritičan prema Albertu Ajnštajnu

jinks
... nije bio kritican prema Anstajnu, on ga je iz nekog razloga duboko prezirao.

Priznajem da to nisam znao. Kada sam naišao na citiranu izjavu (deo pisma) Tesle o Ajnštajnu/Boškoviću, ja sam se ogradio pa sam zato stavio "navodno kritičan"...

Hvala na komentaru, Jinks.
inco inco 08:30 28.05.2010

Mislece bice a vernik, cemu?

vladimir petrovic vladimir petrovic 09:25 29.05.2010

Re: Mislece bice a vernik, cemu?

Inco,
O ovome bi se moglo mnogo pričati.
Hoću da kažem da ima mislećih ljudi, uključujući naučnike, pa i neke vrhunske, koji jesu bili vernici.
Ne kažem da ih ima mnogo, ali ih ima.

guliver2 guliver2 11:44 28.05.2010

Hrvat pravoslavac?

Odličan tekst. Najveći kvalitet mu je što otvara jednu veoma komplikovanu temu o kojoj se na Balkanu, gde se istorija brzo piše, malo priča.
Cela priča o Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i sl. je suštinski veoma prosta. Taj jedan korpus koji govori jednim jezikom "od Sutle do Južne Morave" ima najvećim delom slično ili isto poreklo. Ta masa je nastala od Protosrba i Protohrvata (onih što dođoše iz Bele Srbije i Hrvatske), drugih doseljenih Slovena, a dobrim ako ne najvećim delom od starosedelaca, a najmanjim delom i od drugih koji su kasnije prošetali kroz ove krajeve. Elementi nacionalne svesti starih naroda i država (srpske i hrvatske ponajviše) su u 19. veku "projektovani" u nove nacije, ali po verskoj liniji. Tako je svaki katolik postao Hrvat, a svaki pravoslavac Srbin. U 20. veku su se stišnjeni između isključivih srpskih i hrvatskih definicija nacije istisli Bošnjaci. Slučaj Crnogoraca je specifičan i odnos sa srpstvom se može uporediti sa odnosom Nemaca i Austrijanaca.
Iz cele "konsolidacije" nacija imamo da je zaista bilo katolika koji su sebe nazivali Srbima - u Boki, u Dubrovniku, u Dalmaciji, pa zatim u Vojvodini (gde ima primera da se Srbi s Kosova dosele u selo gde ima samo katolički pop - tako nastaše neki od tih banatskih Šokaca kojima se danas govori ili da su Hrvati, ili da se vrate srpstvu ili su prosto sekularni, da l' Srbi ili šta već). Primera ima i na drugim stranama. O Morlacima/Vlasima u BiH koji su postajali katolici-Hrvati ili pravoslavci-Srbi se može štošta još napisati.
Elem, da li je Ruđer Bošković Srbin ili Hrvat? Čovek se sigurno nije budio svako jutro sa tim pitanjem, već je bio Dubrovčanin katolik. To mu danas dođe Hrvat. A tad je možda mogao da bude Srbin. Kao Cvijeta Zuzorić ili Ivo Ćipiko. Ili da se bude pravoslavni Hrvat kao Petar Preradović. Da li je Kralj Tvrtko Srbin ili Hrvat, šta ćemo sa hercegom Stjepanom? Da je ta Cvijeta znala ko će joj bombardovati Dubrovnik, ne bi možda volela Srbiju, a ni Tesla ne bi bio ponosan "svojom hrvatskom domovinom" da je znao šta će se desiti 1941.
Mi na Balkanu smo "naloženi" i učimo političke istorije. Sva preklapanja i zajedničku istoriju, koju sad jasno dokazuju i prikazuju genetska istraživanja, prenebregavamo i onda ljudi troše energiju i svoje vijuge na rasprave o čistoj krvi i svetoj zemlji.
Nisam Jugosloven, Srbin sam poreklom iz Crne Gore - tako se osećam. Ali da ovaj Balkan nije imao istoriju kakvu je imao, da nije bio podložan baš toj balkanizaciji, da se nekih 100-200 godina ranije desila Evropa, ovaj "korpus" bi danas, slično Nemcima, bio jedan multikonfesionalan narod.
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:28 29.05.2010

Re: Hrvat pravoslavac?

Guliver2
...Odličan tekst. Najveći kvalitet mu je što otvara jednu veoma komplikovanu temu o kojoj se na Balkanu, gde se istorija brzo piše, malo priča.

Hvala na komentaru.
maja.sova maja.sova 22:58 28.05.2010

тема

Паметан избор теме. Подстиче дискусију (којој нема краја). Питање нације и језика је најсложеније питање, на Балкану поготову. То је као да сте писали о смислу живота. Питање на које свако друкчије одговора у зависности од занимања, знања, маште... И сви одговори су тачни, али опет и нетачни...
bookbinder bookbinder 23:24 28.05.2010

Re: тема

Питање нације и језика је најсложеније питање, на Балкану поготову.


Ne bih se bas u potpunosti slozio sa ovim. Ne kazem da su ova pitanja trivijalna, ali da su u veeeelikoj meri mistifikovana i "vestacki" percipirana kao sudbinska, slozena i teska, to zaista mislim.

Razlog tome je, rekao bih, to sto ljudi cesto, ne samo kod nas na Balkanu, nego svuda, i u sva vremena, teze da se identifikuju s nekakvim grupama, da sebe "zastite" i na neki nacin daju "smisao" svojim zivotima kroz tu identifikaciju. Da odrede ko su "mi", ko "oni", i onda krenu u konfrontaciju protiv "onih", time ispunjavajuci svoje vreme...

Pogledajte, recimo, komentare na sportskoj stranici B92. Toliko navijaca Jelene, Ane, Novaka, Federera, Nadala koji nisu samo navijaci svojih izabranika, nego cak i vise protivnici ostalih tenisera. Zaista, procitajte te komentare, ti ljudi bi se sutra maltene pobili medjusobno zboh JJ, Ane, Nadala... Jel to zato sto su "pitanja tenisera" slozena? Rekao bih da je rec o mnogo jednostavnijim stvarima. Ali ponavljam, ne trivijalnim - svi smo mi pomalo identifikatori...

Ali, slazem se da je u pitanju pametan izbor teme koji podstice na diskusiju. I po pitanju nacije i jezika, mada je meni kud i kamo zanimljivija, i relevantnija, diskusija o Boskovicu i njegovom, zaista mislim svetski relevantnom, delu...
maja.sova maja.sova 02:18 29.05.2010

Re: тема

bookbinder
Питање нације и језика је најсложеније питање, на Балкану поготову.


Ne bih se bas u potpunosti slozio sa ovim. Ne kazem da su ova pitanja trivijalna, ali da su u veeeelikoj meri mistifikovana i "vestacki" percipirana kao sudbinska, slozena i teska, to zaista mislim.

Razlog tome je, rekao bih, to sto ljudi cesto, ne samo kod nas na Balkanu, nego svuda, i u sva vremena, teze da se identifikuju s nekakvim grupama, da sebe "zastite" i na neki nacin daju "smisao" svojim zivotima kroz tu identifikaciju. Da odrede ko su "mi", ko "oni", i onda krenu u konfrontaciju protiv "onih", time ispunjavajuci svoje vreme...

Pogledajte, recimo, komentare na sportskoj stranici B92. Toliko navijaca Jelene, Ane, Novaka, Federera, Nadala koji nisu samo navijaci svojih izabranika, nego cak i vise protivnici ostalih tenisera. Zaista, procitajte te komentare, ti ljudi bi se sutra maltene pobili medjusobno zboh JJ, Ane, Nadala... Jel to zato sto su "pitanja tenisera" slozena? Rekao bih da je rec o mnogo jednostavnijim stvarima. Ali ponavljam, ne trivijalnim - svi smo mi pomalo identifikatori...

Ali, slazem se da je u pitanju pametan izbor teme koji podstice na diskusiju. I po pitanju nacije i jezika, mada je meni kud i kamo zanimljivija, i relevantnija, diskusija o Boskovicu i njegovom, zaista mislim svetski relevantnom, delu...



У праву сте. Нисам тако посматрала "ствари". Поздрав!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana