Čitam nešto zvanična istraživanja renomirane firme "Rekla kazala" koja u moru interesantnih tema, čiji talasi zapljskuju novinske stranice, neretko obrađuje i srpsku veštinu ugradnje. Po njima, sve što se radi budžetskim parama mora da ima sertifikat "IMT". Za "Ima li Mene Tu?" još kažu da je motor glavne privredne grane - ugradjivanje i društveni razvoj. Ugrađuje se u kubik, u kvadratni metar, barel, kilovat, put, most, prugu, lokomotivu, vakcinu, priključak, dozvolu, ... Samo je nebo granica. I to do nedavno.
Ovih dana sve novine, ponovo, pišu o pregaocu marke Davinić koji je napravio veliki iskorak u dokazivanju našeg porekla. Ugrađivanje Srba u satelit, patent jedinstveno regionalnog Davinića, vredan, po bivšem ambasadoru u Izraelu Isakovu, oko 20 miliona juroa, je nepobitan dokaz opšte poznate teze da smo mi Srbi nebeski narod.
Iskren prema sebi i prema čitaocima, moram da priznam da ovo avioni, kamioni, sateliti, ... prevazilazi moj rang naracije. Bolje se osećam kad s obe noge stojim na zemlji, to jest asfaltu. Jebeš satelite daj da se držim asfalta.
Nedavne prvomajske praznike mogi građani su iskoristili da obiđu reke, planine, jezera, manastire, ... Obilazili smo kumove, prijatelje, rodbinu, ...
Ali glavni utisak malog vikend putovanje jeste obilazak nečeg drugog. Kuda god smo krenulu obilazili smo rupe u asfaltu. Neke nismo mogli ni da obiđemo nego smo, u njih, kao u pećinu, kolima ulazili. Ajde neke drumove što su pravili još Turci, pa da i razumem što su puni rupa. Napio se Kraljević Marko i tako taj rad. Ali rupe na novom novom asfaltu... To nikako nisam mogao da shvatim.
Dobro obavešteni kažu da su ti plihovi i rane na asfaltnom licu Srbije u stvari prirodna reakcija na ugradnju. Kažu još da se u mnogim krajevima asfaltira isključivo predizborno i da asfaltna površina bude glatka najdalje do prvih postizbornih koalicija.
Da to ne mora da bude jedina istina uverio sam se nedavno. Lično sam hodao po materijalnom dokazu da asfalt može sasvim pristojno da izgleda nakon 12 godina od postavljanja. Po Nišu kola priča, na ivici urbane legende, da je par stotina metra gradske saobraćajnice asfaltirano u sred NATO agresije (ničim izazvane naravno) i dan danas, nakon dvanaest godina netaknuto.
Nema pukotina, rupa i neravnina. Nisam bio lenj pa sam sproveo još šire istraživanje. Razgovarao sam i sa tadašnjim gradonačelnikom a i sa ratnim direktorom asfaltne direkcije. Da budem iskren, to i nije bio zamašan posao jer svakodnevno sedimo u istom kafiću. Indikativno je da obojica bivših sa ponosom ističu da je taj ratni komad asfalta osrednje veličine urađen po svim svetskim standardima jer niko od poddogovarača, podpogađača i podizvođača, nije smeo da se ugradi ni u šta.
Neko od prisutnih u kafiću dobaci da je to zbog prekog suda koji je važio u vreme rata. Opet se vraćamo na staru tezu da Srbima odgovara samo čvrsta ruka i kako nam previše demokratije škodi.
Kako se meni čini, jedini način da krenemo napred je izgradnja. Ali bez ugradnje. Znaćemo da smo uspeli kad prestane gužva na vodećim funkcijama na raznim koridorima, po direkcijama, fondovima, ... Do tada četvore oči otvorene i pazimo da ne upadnemo u udarnu rupu ili da nam satelit padne na glavu... Kad nam već ne pada vlada.
Autor: Strongman
Izvor: Kurir