Svaka mudra država i njena spoljna politika teže da probleme u odnosima sa susedima i u okruženju svedu na nulu. U vreme kada kod nas , na prostoru bivše SFRJ nije bilo pameti ni mudrih politika, umesto svođenja problema na nulu težilo se da se susedi svedu na nulu- ili da bude kako mi hoćemo ili da ih ne bude.Konačno i na sreću, vreme takvih politika i političara je prošlo, a vreme razuma neumitno poptiskuje iracionalnosti, prošlost odlazi u prošlost, ne treba i u zaborav, a sadašnjost konačno biva okrenuta budućnosti.Polako ali sigurno region se vraća pameti, rešavanje odnosa sa susedima postaju prioritet a mir i stabilnost u regionu zajednički cilj i dobro. Srbija i Hrvatska su ključni činioci tog procesa i dobro je da sve bolje sarađuju.
Nedavni tekst u zagrebačkom Globusu pod naslovom “Tadićeva ofenziva: Kad Srbija govori, Hrvatska šuti “u kojem je predsednik Tadić opisan nizom laskavih metafora, poput“neokrunjeni kralj europskog jugoistoka” "balkanski šarmer", "balkanski politički supermen", "ljubimac svetskih centara moći","glasnogovornik tema koje su od opšteg regionalnog interesa"može se posmatrati iz različitih uglova.
Toliko hvaljenje predsednika Srbije može se tumačiti i kao,eksplicite ili implicite, poruka kritike predsedniku Hrvatske odnosno očekivanja da i on bude dinamičniji u “promicanju” interesa Hrvatske u regionu i šire. Ipak, čini mi se da je pojava ovakvog teksta izuzetan indikator da se ukupno stanje u međusobnim odnosima i u regionu konačno vraća normali i da prolazi vreme “domoljubnih” i “rodoljubnih” “patriJotskih” “valova” i “talasa” u sredstvima javnog priopćavanja i informisanja po kojima je svako pisanje o onom drugom osim u negativnoj konotaciji bilo isključeno. Mediji u Srbiji imali su veoma afirmativan pristup glede Ive Josipovića kao kandidata i kasnije izabranog predsednika, doduše negde više kao izraz zadovoljstva što odlazi Mesić. Zatim su predsednik Tadić i Josipović u neposrednim susretima pokazali da dobro znaju mesto prošlosti ali da gledaju u budućnost. Tekst u Globusu verovatno je iznenadio mnoge i u Hrvatskoj i Srbiji jer tako nešto je dugo bilo nepojmljivo. Čak ni za vreme SFRJ nije bilo mnogo primera da hrvatski tisak piše afirmativno o rukovodiocima Srbije i obrnuto.Izuzeci su možda Marko Nikezić i Latinka Perović, Mika Tripalo i Stipe Šuvar ali samo kratko. Oni koji ne vole BT odmah će reći da je tekst naručen ali činjenice iznete u njemu teško će moći da negiraju. Naravno, da je u spoljnoj politici Srbije u odnosima sa susedima bilo i ishitrenih poteza, emotivnog reagovanja ali je bilo i korekcija. Bez obzira na povremene oscilacije i disonantne tonove, odnosi sa susedima i u regionu bili su uvek strateški prioritet spoljne politika Srbije. Uostalom, autor teksta i njegovi sagovornici u Globusu daje dosta realnu sliku o tome.