Pogledao sam film Berija Levinsona You Don’t Know Jack sa Al Paćinom u glavnoj ulozi. Film se bavi životom i radom doktora Džeka Kevorkiana, čoveka koji je u periodu 1990 – 1998 pomogao samoubistvo 133 teško obolele osobe. Nakon što je jednog dana svesno i namerno eutanazirao jednog od svojih pacijenata, Kevorkian je uhapsen i osuđen kao ubica na dvadeset godina zatvora. Odslužio je samo osam i u svojoj 79 godini izašao iz zatvora i eno ga danas obilazi američke TV stanice i nastavlja propagiranje ideje dostojanstvenog umiranja u pomoć lekara.
Pomaganje samoubistva ili čak eutanaziranje pacijenata u poslednjim fazama bolesti je i dan-danas veoma osetljiva tema. To je i dalje postupak koji je u najvećem broju zemalja zakonom zabranjen. Čak ni neopisive patnje umirućih ljudi, gubljenje svakog ljudskog dostojanstva pacijenata koji broje svoje poslednje nedelje ili mesece do sada nisu uspele da pokolebaju.ni političare, ni pravnike, ni lekare. Religiozne ljude naročito ne …
Kako regulisati samoubistvo i eutanaziju? Čime je opravdati? Sa jedne strane imamo patnju, bol, gubitak dostojanstva kod pacijenata i porodice, imamo najčesće jasnu želju umirućih da se sve to okonča, da se prekine besmisleno odžavanje u životu osobe koja će ionako umreti, možda danas, možda sutra, možda za godinu dana, ali je sasvim jasno da oporavka neće biti i da slede samo užasna patnja i bol.
Sa druge strane imamo političare, pravnike i religiozne ljude. Političari će uvek naći načina da izmanipulišu ovo pitanje i da u skladu sa projektovanim željama glasača podrže ovo ili ono rešenje (najčešće protiv eutanazije). Pravnici će nam reći da se ovde radi o potpunoj nemogućnosti zakonske regulacije samoubistva i eutanazije. Ko je taj koji će da odlučuje ko treba da bude eutanaziran? Ko će odlučivati ko treba da živi i kako da živi? Šta su to bol, patnja, mučenje sa pravne strane? Kako to definisati? Religiozni ljudi će naravno reći da je samoubistvo greh i da su i bolest i patnja od Boga i da je sve to krst koji svako mora da nosi do kraja.
A postoje i neki ateisti, neki sasvim razumni ljudi (predstavljeni u fiktivnom liku doktora Hausa) koji će reći da posle smrti više nema ničega, da svi mi nakon smrti naprosto nestajemo, da iza nas ostaje ništavilo od kojeg je i najgori bol ipak mnogo bolji. Bolje je biti živ i osetiti bilo šta nego da nas jednostavno više (pošto zagrobnog života - u vidu raja ili pakla ili reinkarnacije - nema) zavek nema…
Svako od nas je u porodici sigurno imao nekoga ko je patio od neke od najtežih bolesti, na žalost u zadnje vreme najčešće je to rak. Čovek od dijagnoze do eventualne smrti provede dosta vremena pokušavajući da se izleči. Neki se zaista i izleče, ali mnogima jednog dana ipak nekako saopšte da im ostaje toliko i toliko meseci ili godina i da će jednog dana svakako umreti. Umreti tako što će zadnje mesece provesti u velikim bolovima i patnji, da će eventualno da izgube svo ljudsko dostojanstvo iI da je sasvim moguće da će osim fizičkog zdravlja stradati i psihičko…
Kevorkian je bio prilično kreativan u svojim poduhvatima. Njegovi pacijenti su umirali na isti način kao što bi umrli da su sami izvršili samoubistvo, imali su potpunu kontrolu nad tim poslednjim fatalnim potezom. Ali kod Kevorkiana nije bilo te nepromišljenosti momentalnog očajanja (što je jako često kod pravog samoubistva) jer je pacijent morao da pruži jasne dokaze da je njegova bolest termninalna i da je njegovo stanje neizdrživo. Sve te ispovesti su snimane kamerom i sprovođene su u prisustvu porodice. Jasno je da nakon onolike patnje kroz koju su prolazili svi ti pacijenti nije moglo da bude previše straha i bola kojeg čovek (najverovatnije) oseća kada izvršava tj. izvrši samoubistvo. Smrt je dolazila uz pomoć nekoliko hemikalija ili gasova koji su provereno donosili laku i bezbolnu smrt (najčešće tek nakon padanja u san i komu). I na kraju kod Kevorkiana nije bilo neprilika po familiju jer je dotična uvek znala šta se sprema.i mogla da prisustvuje samom činu samoubistva, možda čak i da organizuje sahranu istog dana. Pored ostalog, Kevorkian se zalagao i za donaciju i presađivanje organa sa osoba koje su odlučila da umru. Time su osobe koje umiru imale satisfakciju u tome što će prekidom sopstvene patnje pomoći da nekoliko drugih osoba prekinu svoju patnju i nastave da žive…
U filmu You Don’t Know Jack ovaj problem je predstavljen prilično mnogostrano, ali ponajviše sa nekog političkog aspekta – predstavljen je kao poljana na kojoj se političari i pravnici nadmudruju radi lične promocije i sopstvenog prestiža. Istina je da je Kevorkian izbegavao osudu i zatvor prilično dugo samo zato što je imao genijalnog advokata. Geoffrey Fieger je uvek uspevao da Kevorkiana predstavi kao čoveka koji nije direktno umešan u sam čin samoubistva i kao čoveka koji je kao lekar samo obezbedio uslove da pacijent sam povuče ručicu i okonča svoj život sa što manje ili čak nimalo patnje. Ali onog momenta kada je Fieger prestao da zastupa Kevorkiana (dabi se posvetio političkoj karijeri) – Kevorkian je osuđen i zatvoren. Iako je osuđen na dvadeset godina, odležao je samo osam jer su mu doktori predvideli skoru smrt. Stoga je 2007. pušten napolje da umre od Hepatitisa ali tri godine kasnije čovek je još uvek alive and kicking.
Ipak, ideja o pomaganju samoubistva i eutanaziji pacijenata u završnim fazama neizlečivih bolesti nastavlja da puni novinske naslove, pa čak biva i prihvaćena i legalizovana u nekim državama SAD (Oregon, Washington, Montana) i EU (Belgium, Luxembourg, Netherlands, Switzerland), tako da možemo reći da ova praksa ipak ima neku budućnost. Naročito ako je iz ruku političara i reigioznih ljudi vratimo u ruke lekara i pravnika…