Čvrsto, onako kao što đak prvak drži novčić, svoj prvi džeparac, kojim može kupiti cijeli šareni svijet (pitanje je samo - što?)?
Labavo, kao što držimo poklone kojima ni oni što su ih nam poklonili ne vide ni svrhu ni vrijednost?
S dva prsta, kao što se drže djetetove ukakane gaće?
Držite li život na dlanu kao par kapljica vode za ustitranog ljetnog popodneva?
Ili je Vaša ruka ispružena, jer se na njoj život upravo ogleda poput goluba što slijeće povjerljivo na dlan?
Čini li Vam se, ipak, da netko (nešto?) drugi stišće Vaš život u svojim rukama?
Možda se osjećate upravo kao da ste u slobodnom padu, gdje Vas ne drži čak ni rastezljiva bungee sajla?
Ili ste upravo zarulali uzletnom pistom i prkosite silnicama što vuku centru, ka dolje?
Ili...
Alison Lapper ostavlja utisak osobe koja kormilo suvereno drži u svojim rukama.
Rođena bez ruku i sa znatno skraćenim nogama. Napuštena od roditelja već 4 mjeseca nakon rođenja. Do 19. godine živjela u ustanovi za tjelesno invalidne osobe. Nakon toga ju je napustila u namjeri da vodi samostalan život. Odbila da nosi proteze, tako da sve obavlja bez ikakvih tjelesnih pomagala. Završila Heatherley School of Fine Art i University of Brighton, gdje je diplomirala s First Class Honours 1994. godine.
S 34 godine carskim rezom donijela na svijet potpuno zdravo dijete, danas 7-godišnjeg Parysa, kojega podiže uz podršku prijatelja (Parysov otac pobjegao glavom bez obzira još prije njegovog rođenja).
Alison je danas priznata fotografkinja, skulptorica, autorica umjetničkih instalacija i knjige „My Life in My Hands". Poučava na različitim umjetničkim školama i radionicama. Alison uživa u svom majčinstvu, putujući s Parysom po svijetu, gdje izlaže svoje skulpture i fotografije.
2005. na Trafalgar Square u Londonu je postavljena skulptura gole Alison u 8. mjesecu trudnoće, rad skulptora Marc Quinna. Nakon 150 godina, i posljednji, četvrti podest na Trafalgar Squareu je opravdao svoje postojanje (do tada stajao prazan) i „ugostio" kontroverznu skulpturu.A na statui... pogled prvo zapadne na nabrekle grudi, obli trudnički stomak, zatim na lijepo ženino lice. Tek na drugi pogled vidite - tu je nešto „drugačije" s njenim udovima.
Alison se u svojim radovima bavi pitanjima tjelesnosti i invalidnosti. Može li tijelo s nedostacima biti lijepo? Može li pogled na isto izazvati i nešto više od sažaljenja i/ili gađenja? Kaže da želi pokazati da ljepota može biti u svemu.
Prilog Snežane Mihajlović, za one koje zanima više, sa zahvalnošću objavljujem, ali ne znam kako da linkujem: http://books.guardian.co.uk/extracts/story/0,,1561045,00.html
Alison ima pune ruke posla...