Otkad se Jelena razbolela, sav se Milankov život u čekanje pretvorio. Čeka da svane, čeka da mu se smena završi, čeka šinobus da krene u grad, čeka doktora da mu tračak nade u njeno ozdravljenje da, čeka, čeka... Čekanje i strah od onoga čime bi se moglo završiti smenjuju se i prepliću. „Neka, bolje je i ovako, samo kad znam da ona negde još diše. Sve dok je tako, postoji nada. Ozdraviće, znam da će ozdraviti... Jaka je moja Jelena, neće se ona tek tako predati. Mora... Ako treba, ja ću... Šta ću ja? Doktor kaže da čekam. Koliko još?“ Umoran je od istih misli, od nespavanja, od odlazaka u tu bolnicu i čekanja da mu doktor kaže: „Nikakve promene nema“. Pa pomisli kako mu je dosta svega. „Ne mogu više, poludeću ovako. I ovo dete vučem za sobom, samo ga mučim. Neću sutra dolaziti. Neću dolaziti dok...“ A onda mu jedna strašna misao k’o oštrica noža sevne: „Šta bi’ ja bez nje? Kud bi s Đorđem?... Ne, neću da mislim o tome, ozdraviće...“
- Kad majka prezdravi, ja ću je odvesti u Bučje. Bolje da nismo ni išli otud!
Đorđe ga prkosno pogleda ispod oka i postide se tuge na očevom licu, pa tiše, valjda da ublaži oštrinumalopređašnjih reči, nastavlja: „Ravnica je nju razbolela. Ravnica... I ova bljutava voda i vetar što vitla prašinu sokacima i u oči, u kosu, u grlo ti je zavlači. Ne možeš se nigde od tog vetra i prašine skloniti. “
A zna Milanko da ga sin za Jeleninu bolest krivi. I sam se hiljadu puta zapitao da li bi se ovo desilo da su ostali tamo, među svojima. Lepljivo blato i magluština, eto u to su onog dana iz voza zakoračili. U sivilo i jednoličan niz ušorenih kuća, u zatvorene kapije i sumnjičave poglede iza spuštenih prozorskih kapaka. Mislio je, samo da se sa tog širokog šora sklone i u svoju kuću uđu, sve će dobro biti.
Dali im neki papir i veliki ključ i pokazali na jednu kuću, okrečenu u belo, sa crnom coklom pri dnu. Visokom kapijom i zidom odvojena od susedne, iste takve kuće. „Kako ću ih razlikovati“, pomisli Milanko. Jedva otključaše zarđalu bravu i kroz škripu zakoračiše u zapušteno dvorište. Nekoliko razbijenih crepova, polomljene grane jedne jabuke i gomile lišća zguranog pod povaljane bokore jesenjih ruža, pocrnelih od mraza im se isprečili na popločanoj stazi. Na bunarskoj ogradi par dasaka škripavo landara, čini ti se sad će se odvaliti i za lancem se strmoglaviti u ustajalu vodurinu. Jelena stisla zavežlja s robom uz sebe, jednim dugim pogledom sve obuhvati, pa teško uzdahnu i procedi:
- Ajdemo u kuću. Zima mi.
U kuću se preko verande ulazi. Po njoj izvrnute saksije, jedna klupa s naslonom i neke krpe. Na ulaznim vratima polomljeno staklo, pa Milanko zavuče ruku i iznutra ih otvori. Zgledaše se k’o uljezi, pa svo troje zakoračiše u dugačak popločan hodnik. Iz njega se u sve ostale prostorije ulazi: tri velike molovane sobe, kuhinju sa zidanom peći i ostavu. Svaka soba prozorom na ulicu gleda, a na kuhinji kibic-pendžer, možeš u njemu komotno sedeti. Iz ostave jedne stepenice na tavan, druge u podrum vode.
- Ih, kolko sobetina! Vidi majko, iscrtali zidove! A jel’ smem na tavan da se popnem?
Đorđe ne sačeka odgovor, prelazi iz jedne sobe u drugu, jer su povezane vratima, pa se ukopa ispred lepe kaljeve peći, nikad tako nešto nije video. Nije ni Milanko, a stid ga pred Jelenom, pa polako izrezbarena tučana vrata od ložišta otvori i glasno vikne:
- Pa ovo peć! Ja mislio...
I glasno se nasmeje, pa se okrene Jeleni, ali ga sivilo na njenom licu preseče. Ona ukočeno pred iskrivljenom slikom na zidu stoji, oči joj nenormalan sjaj dobile, kao da će joj suze gruniti, a usne ubledele i u tanku se liniju stisle. Pođe rukom da ispravi sliku, pa uzdrhta.
- Gde su ljudi što su ovu kuću pravili? Milanko, čija je ovo kuća?
- Šta ti je, Jelena? Lepo sam ti rekao gde dolazimo, što me to sad pitaš?
- Pitam te, Milanko, moram da te pitam... A kad se ti ljudi vrate, gde ćemo mi? Imamo li se mi gde vratiti?
- A što bi se vraćali i oni i mi? Ajde, ne budali, toliki svet s nama došao, gde će se oni vraćati? Ej, ženo, šta ti je? Pa nisam ja ovo nikom oteo, država nam ovu kuću poklonila.
- Niko meni ništa nije poklonio. Samo da ne bude oteto – prokleto.
- Muči, ženo, ne sluti zlo. Bolje da se posla prihvatimo i ovaj lom raspremimo. Sutra mi valja posao tražiti.
Milanko skide onu sliku sa zida i dugo je u nju ćutke gledao, pa je odnese na tavan i pažljivo spusti pored odžaka. Nisu više o tome ni reč progovorili, ali se neka hladnoća u oboje uvukla. Hladnoća i neprijatan osećaj da ih likovi sa starinske fotografije od nekud vrebaju i opominju da su tu. Il’ da će se svakog trenutka na svoje vratiti.
Nije bolje bilo ni kad se Milanko u zadruzi kao kočijaš zaposlio. Svako jutro Jelena s njim u zoru ustajala, da mu u zavežljaj parče hleba i malo sira zavije, kapiju otvori i ćutke ga na posao isprati, ali nekako tromo i bezvoljno. One svakodnevne kućne poslove otaljava, kao po kazni i ćuti, stalno ćuti. Nije se žalila, nijednom nije rekla – ne mogu, boli me nešto, malaksala sam, tugujem... Nije je ni on pitao šta joj je. Čekao je da se privikne na ovu kuću, na selo, na Banat. Čekao da sama shvati da im nazad puta nema, kao što je pre desetak godina shvatila da joj je život Milanka za saputnika dodelio. „Čekam, čekam... Stalno nešto čekam!“
A onog dana kad je groznica Jelenu za krevet zakovala, doktor, kojeg je Milanko na silu u kuću dovukao, prekorno je procedio:
- Šta ste ovoliko čekali?
Kao šamar da mu je tim pitanjem udario. Šta je mogao da mu da mu odgovori? Da nije video da mu se nešto sa ženom dešava, da je mislio da je tuga to što joj ispija obraze? Da je čekao da ona prva progovori?
- Ima li joj spasa, doktore?
- Da se odmah javila šanse bi joj bile veće. Ovako... Ako pregura ovu krizu, videćemo.
„Ako pregura krizu... Ako čekam... Ako, ako, ako... Dokle, Bože, sad treba da čekam? Moram da javim Aleksi... “ Pa sa odlučnošću čoveka kojem je svega dosta okrenu u poštu da pošalje telegram. „I Obrenu treba da javim, moram. Možda...? Ma, nek radi kako hoće, ja mu pamet okrenuti ne mogu. “
Danima je Milanko u nekom bunilo, u strepnji i preispitivanju, u vraćanju na onaj trenutak kad je doneo odluku da se u Banat dosele. Ništa ga nije moglo od te odluke odvratiti, čak ni Aleksin prekor koji mu je jednom jedinom rečenicom uputio:
- Tamo gde si namerio baš nikog svog nemaš.
Kao da mu je tlo pod nogama zaljuljao. „Šta sam treb’o da mu odgovorim? Da tu nikog svog sem tebe, Aleksa, nemam. Malo li je? Al’ ja ću tebi vascijelog života samo sluga i potrčko biti. Da mu kažem da ne mogu više Jelenin stid pred svetom da podnosim? Mene se stidi i prezire me, Aleksa, što nikad svoj gazda neću postati. Ne mogu da trpim podbadanje komšiluka svaki puta kad Jelena sa Đorđem naiđe. Misliš da ne znam kako mi sina sa onim sviračem porede! Moj je, znam da je moj. Pogledaj mu oči, ruke, kosu... Moj od glave do pete, al’ kako svetu usta da zatvorim? Kako kad se i ja još načuditi ne mogu što gazdinska šćer za mene golju pođe? Pitaju se što druge dece, sem Đorđa, nemamo! Šapuću da ga je neko napravio dok sam ja s tobom u kiridžijanje išao. Misliš da ne znam kako mi se iza leđa smeju, zašto ućute kad naiđem, zašto se podgurkuju i kašljucaju? Pitaju se i što ga Obren k’o pravi đed nije sebi privio... Kažu, ako je Jelena poštena u moj krevet legla, što Grozda i Jefa krišom u našu kuću dolaze. Zato idem, Aleksa. Idem negde gde nikog svog, sem Jelene i Đorđa, nemam.“
Nije ni morao ništa da izgovori. Sve je to Aleksa znao odavno, ali se nadao da će vreme učiniti svoje i svetu usta zapušiti. I često se pitao koliko je pametno bilo Jelenu za Milanka udati, koliko je i sam ovom jadu kumovao. Ispratio ih je teška srca, pa danima ćutao i u praznu Milankovu kuću sa svog praga gledao. A Ljubica mu čita misli, pa svaki čas pita:
- Kako li im je tamo? Eh, da mi je samo da se nadvirim i Đorđa na grudi da privijem, baš sam ga se uželela.