Gost autor: mr Dragana Ćorić
Pre neki dan sam razgovarala sa kolegama - o poslu, naravno. Da bi neko bio primljen u zvanje asistenta ili saradnika u nastavi, treba da ima visok prosek ocena ostvaren tokom studija i da je u redovnom roku, dakle, bez obnavljanja godina studija, završio fakultet. Poenta tog našeg razgovora je bila sledeća: džaba svih sjajnih ocena ako ti ne znaš da preneseš svoje znanje.
Džaba desetke ako nisi, tako da kažem, maštovit da zaintrigiraš studente, da ih navedes da te slušaju, da spremaju sa nešto više volje tvoj predmet. Džaba.
Usred tog razgovora, stiže mi sms: "Nastavnik geografije, koji je predavao u dve novosadske osnovne škole je osumnjičen za bludne radnje nad svojim učenicima, dečacima 7. i 8. razred."
Nije me skoro neka vest ovako potresla (a da se odnosi na školstvo, odmah da se razumemo), kao ova. Lično sam se osetila prvo uplašenom kao roditelj deteta koje na jesen kreće u školu, zatim zgroženo kao aktivista organizacije koja se bavi promocijom roditeljstva, i na kraju ponižena kao nastavnik.
Novinski naslovi sledećeg jutra su samo moje zgražavanje povećali. Da ne spominjem novine koje su sadržavale u svojim naslovima na samim naslovnim stranama opscene, jako ružne reči, koje se prema Zakonu o javnom informisanju ne bi smele ni nalaziti ni na jendoj stranici novina, a kamoli na naslovnoj strani.
Znate šta me je najviše skoro pogodilo od svega? Što jedan od zlostavljanih nije poverio svojim roditeljima šta mu se dešavalo, vec drugom nastavniku. Šta bi sa onom svetom i bezuslovnom ljubavi i poverenjem među roditeljima i decom? Ili se to izgubilo negde između prvog i drugog posla pretrpanih brigama roditelja, i dece koja svoje gramatičke i druge poduhvate ovekovečuju na Facebooku i Youtube-u?
Juče me je jedna novinarka pitala, šta mislim da bi bila opravdana kazna za takvo počinjeno delo. Zakon predviđa kaznu, koliko me pamćenje služi negde do 10 ili 12 godina zatvora za takvo krivično delo, tj obljubu maloletnih lica. U našem pravu ne postoji mogućnost kumulacije kazni, a tako bi dogurao za ovo što je učinio (jer je u međuvremenu i priznao da je sve to počinio) do dve il' tri doživotne robije.
Krivični postupak (daj Bože da će smanjenje broja sudija uticati na njihovu efikasnost u radu), sveukupno sa istražnim postupkom će se završiti za dve do tri godine (u najboljoj mogućoj računici). Dotle će dosta prašine pasti na taj predmet, pa će se možda vinovniku ovog strašnog dela uračunati u kaznu i vreme provedeno u pritvoru, do okončanja postupka. Onda će oštećeni, dakle deca nad kojima su činjene date bludne radnje biti upućena na parnični postupak, da u njemu ostvare naknadu nematerijalne štete, i da potražuju naknadu za pretrpljene duševne bolove....? Ma što ja ovo pišem, kad nema tih para i nema tog vremena koje će toj deci da izbriše traumu, jer oni su zaradili jednu popriličnu traumu koja će se samo produbiti tokom trajanja postupka.
Pa se setih onog razgovora sa početka ove priče. I počeh da nabrajam ko su sve ljudi koji vaspitavaju i obrazuju našu decu, jer su, kako njihove diplome kažu, kvalifikovani da to rade.
Vaspitačica u Zrenjaninu, koja je pre skoro tri godine nemirnom detetu prelepila usta selotejpom i tako ga držala do dolaska roditelja po dete, uz napomenu da je to bio jedini način da dete konačno ućuti (a da ga ona ne ubije).
Vaspitačica u vrtiću u Novom Sadu, koja je smislila sjajno kažnjavanje nemirne dece u okviru svoje grupe, tako što se nemirno dete okrene leđima ostaloj deci u toj grupi a ostala deca prolaze i iz sve snage treba da ga udare ili bubnu pesnicom u leđa.
Saradnik - vaspitač u jednom vrtiću, opet u Novom Sadu, koji je prošle godine uhvaćen kako deci u mlađoj grupi za vreme dnevnog odmora pušta pornografske snimke.
Veroučitelj koji je član neke navijačke grupe i čak je optužen za više krivičnih dela.
Povratnik iz zatvora, koji je u okviru radionica sa decom govorio o štetnosti kriminala i droga, a priveden zbog sumnje da je "valjao" istu tu štetnu supstancu usred crkve.
Učitelj u jednoj osnovnoj školi, koji dolazi mortus pijan već drugu generaciju svojih đaka i svake godine traži da ga ostali izaberu za direktora. I napravi cirkus kada to ne urade. Onda danima ne dolazi u školu.
Već mi je zlo od ovih navedenih primera.
Postoji nešto što se naziva autoritetom. I deca, kao i svi ljudi, imaju sopstvene autoritete. Autoritet su roditelji, ali je drugačijeg kvaliteta i intenziteta autoritet koji treba nastavnici da izgrade kod te dece. Ili recimo, treneri, ako se dete bavi nekim sportom. To su situacije u kojima je dete veoma psihološki ranjivo i gleda na lice i njegov autoritet kao svetinju, kao nešto što treba raditi da bi se dostiglo to što on jeste. Iskorišćavanje ovog specifičnog podređenog položaja je gore od svakog mobinga prema odrasloj osobi, prljavije od bilo koje mućke koju ste spremni napraviti radi dobijanja unapređenja, gnusnije od bilo koje laži.
Ima li kazne za to?
Baš i nema.
Samo dodatne traumatizacije.
Kako to prevenirati? Pa ne puštati da baš svako postane nastavnik. Vršiti psihološke testove pripremljenosti osobe da radi sa decom u bilo kom uzrastu. Na svaki mig nepravilnosti, reagovati. A ne opravdavati se, kao direktorka jedne od škola u kojima je ovaj nesrećnik radio, da eto - znali su oni da je on, tako, malko specifičan, a umeo je i voleo da popije, i ćutao je prilično...pa juuu, ima kolekciju pornografskih snimaka sa svojim učenicima, auuu, pa čestit čovek...
I nekako, izabrati one koji će zaista beskrajno voleti - podučavanje, prenošenje znanja. Jer ono što naša deca imaju kao uzor od tih nastavničkih autoriteta je konstantno mahanje štrajkom, sprovođenje štrajka i nadoknađivanje časova kad se nikom živom ne radi. A možda uskoči i pokoja pandemija. To je ono, bojim se, čemu učimo decu danas.
O studentima, ipak, neki drugi put.