A Freudian slip is when you say one thing but mean your mother (Author Unknown)
Kao i u ljubavi, tako i u odnosu roditelja i deteta, slabiji je uvek onaj koji više voli (Žolt Haršanji)
Vesele žene vindsorske! Taj Šekspirov naslov (The Merry Wives of Windsor), uvek mi padne na pamet, sam za sebe, kada sporadično pišem na ovom blogu, sa naklonošću, o nekim - vrlim spisateljicama. Pritom imam u vidu Isidoru Sekulić, Margeritu Jursenar, Simonu de Bovoar i Anicu Savić Rebac, o kojima sam već pisao. A nisam stigao da pišem, mada imam nameru, o još jednoj izvanrednoj spisateljici, koju volim - o Virdžiniji Vulf. (Pritom, moram naglasiti da ja nisam zaljubljenik u tzv. autentičnu žensku literaturu per se, onu koja pruža pretežno "ženski pogled na život, žensko iskustvo", već da volim čitati dobre knjige koje pišu - učene i jake žene).
Pada uoči da su sve ove književnice koje sam gore pomenuo imale jednu zajedničku crtu - nisu radjale decu. Jok. Neke od njih su izbegavale muškarce, ne znam da li s pravom ili ne, dok su druge bile u čvrstim vezama, ovakvim ili onakvim, i to sa dobrim muškarcima, ali su ostajale - bezdetne.
Ovom prilikom govoriću o dvema britanskim književnicama, veoma dobrim i slavnim, koje jesu bile i - majke. Ali, bolje da nisu. Jer, obe su imale po jedno dete (sinovi su u pitanju) i ostale su u književnoj povesti zapamćene kao školski primeri rdjavih majki, odnosno samosvojnih žena koje se nisu najbolje snalazile u majčinskoj ulozi.
Jedna od njih je Rebeka Vest (Rebecca West, 1892-1983), koja mi je izuzetno draga. O njoj sam, mada usputno, već dva puta pisao, onda kada sam govorio o Anici Savić-Rebac, kao i o Stanislavu Vinaveru, jer je Vestova bila prilično vezana za Jugoslaviju, a naročito za Srbiju. Govorili su da je njen zanos za Srbiju bio sličan zanosu Ernesta Hemingveja za - Španiju! Druga je Mjuriel Spark (Muriel Spark, 1918-2006), koja pouzdano slovi za jednu od najvećih škotskih spisateljica.
Poznato mi je da mnogi s pravom kažu kako nije lako biti - majka. Dobra majka. S tim u vezi, svestan sam da čovek mora biti obazriv svaki put kada izriče kvalifikaciju za neku ženu - da nije umela da bude dobra majka. S druge strane, nije lako ni - biti dobro dete, jer deca su, po difoltu, rdjava i problematična. I traže mnogo pažnje, zahtevajući da se majke (roditelji) njima bave po sistemu "kao da su ona jedina na svetu", da su prinčevi/princeze, da ništa drugo, osim njih samih, nije važno na ovome svetu. Tako ima dece, koja i kada odrastu, olako okrivljuju majke, tvrdeći da se nisu dovoljno bavile s njima. O tome sam govorio pišući nedavno blog o jednom aspektu života izvikanog književnika Henrija Milera, osudjujući ga što je, i čak kao vrlo star čovek, loše pisao o svojoj majci. Nije ga bilo sramota.
Elem, Rebeka Vest je bila svakako vrlo zanimljiva ličnost. I jaka žena.
Njene prve novinarske i književne korake, veoma ambiciozne, karakterisao je jedan susret koji će umnogome obeležiti njen život. Bio je to njen susret sa H. Dž. Velsom (H. G. Wells), tada već poznatim piscem. Ona je imala samo devetnaest godina, a on - četrdesetsedam. Pritom, on koji bio posebno poznat kao pristalica praktikovanja slobodne ljubavi, po spoljnom izgledu bio je vrlo neugledan, čak šta više ružnjikav - nizak i zdepast. Ali je bio dobar književnik, o tome nema spora, i to je palilo kod žena. A kako je došlo do tog susreta? Tako što ga je, pišući o jednoj njegovoj knjizi, mlada i nadobudna Rebeka Vest drsko nazvala - «usedelicom medju romanopiscima» (the old maid among novelists). On je reagovao tako što ju je pozvao na ručak, "radi razjašnjenja stvari". I to ne u nekoj kafani, nego kod kuće, na ručak koji je spremila njegova tadašnja supruga! A onda je buknula ljubav medju njima. Ozbiljna, jer će ljubavna veza njihova trajati narednih desetak godina, a i bila je veoma značajna za Rebeku Vest, odnosno za njeno dalje književno stvaralaštvo (kritika, pripovetke, romani, putopisi) i novinarsko angažovanje. Zabeleženo je da je H. Dž. Vels, iz milja, nju zvao pantericom, a ona njega jaguarom. Medjutim, ova veza bila je bez perspektive, jer je H. Dž. Vels tada bio po drugi put - oženjen, te nije bio voljan da stupa u novi brak. Iz te strasne veze rodjen je sin Antoni Panter Vest (koji će nositi njeno prezime, kao vanbračno dete, a kome će ona, kao srednje ime, dodati i ono Panter, kako joj je tepao H. Dž. Vels).Posle raskida sa Velsom, Rebeka je imala još nekoliko ljubavnih veza sa poznatim ličnostima (Čarli Čaplin, novinski magnat lord Biverbuk i drugi). Padalo je u oči da je ta žena, koju su mnogi smatrali feministkinjom, imala potrebu da stalno bude sa muškarcima, te je išla iz veze u vezu. Zatim se udala za bankara H. M. Endrjuza, sa kojim je živela zajedno preko trideset godina, sve do njegove smrti 1968. godine (sa njim je dva puta posetila Jugoslaviju, radi pisanja već pominjanog putopisa "Crno jagnje i sivi soko", jednog od najboljih ikada napisanih na engleskom jeziku). Inače, pisala je ona mnogo i bila angažovana javna radnica. Putovala je, držala je predavanja po svetu, naročito u SAD. Koliko je bila popularna vidi se po tome što ju je magazin Time, 1947. godine, proglasio «spisateljicom broj jedan u svetu» (Time Magazine called Rebecca West the number one women's writer in the world in 1947). Mnogi se i danas, ocenjujući njeno književno stvaralaštvo, slažu da je dala veliki doprinos engleskoj književnosti (Rebecca West was one of the giants and will have a lasting place in English literature).
Medjutim, gradeći sistematično i znalački svoju karijeru, ona je umnogome zanemarivala sina, te retko bivala s njim. Otac deteta, H. Dž. Vels, još se manje bavio njime, te je dečko vreme do punoletstva provodio po institucijama za «decu iz boljih porodica», uključujući škole internatskog tipa.Sam Antoni Panter Vels bavio se pisanjem i kažu da je bio dosta dobar pisac. Tako je napisao zapaženu biografiju svog oca (H. G. Wells: Aspects of a Life), a o svojim rdjavim odnosima sa majkom govori u autobiografskoj knjizi "Nasledje" (Heritage), iz tužne vizure - vanbračnog deteta rodjenog u vezi dvoje poznatih književnih stvaralaca koji nikada nisu ni pomišljali da svoju vezu ozvaniče brakom. Pritom, daleko veću krivicu pripisuje majci nego ocu. Tako se on priseća, na primer, da je ona, do njegove pete-šeste godine, tražila od njega da joj se obraća sa "tetkice" (Auntie), a svom ocu sa "Velsi" (Wellsie), te da ga je bila smestila u razne institucije za zbrinjavanje dece samo zato da bi ona "pravila karijeru u SAD". Pada u oči da je on mnogo pomirljiviji prema svom ocu, mada je H. Dž. Vels daleko, daleko manje bio uopšte prisutan u njegovom uzdizanju, od majke. Naime, Antoni je u ocu uvek gledao svog idola, dok je majku neskriveno mrzeo i okrivljivao je svakom prilikom.
Rebeka Vest nikada nije mogla svom sinu oprostiti zbog načina kako ju je opisao u toj svojoj knjizi; na njegove optužbe odgovarala je da se o njemu brinula kako i koliko je umela i mogla, kao žena koja se profesionalno bavila odredjenim važnim poslovima. Uporno se borila i uspevala da se knjiga "Nasledje" ne izda u Vel. Britaniji, te je objavljena tek nakon njene smrti.
Svakako se Vestovoj može zameriti odredjena sebičnost u odnosu na sina Antonija, kao deteta rodjenog vanbračno, a u tim "edvardijanskim vremenima" u Vel. Britaniji se na vanbračnu decu gledalo s prezirom. Medjutim, činjenica jeste da je on, kada je postao svoj čovek, preterivao u napadima na svoju majku, nastojeći istovremeno, gradeći svoju karijeru, da nešto ušićari od same činjenice da je baš ona njegova majka. To je Rebeka Vest znala, te je do kraja bila gruba i odbojna prema njemu.
Bilo kako bilo, nikada nije došlo do pomirenja sina i majke. Zabeleženo je da je Rebeka Vest, pred samu smrt, osetila grižnju savesti zbog svog sveukupnog odnosa prema sinu; pa ipak, kada su je pitali, dok je bila na samrti, da li da pošalju po Antonija kako bi ga videla poslednji put u životu, ona je odgovorila da je bolje da to ne čine, "ako me on toliko mrzi". Tako je umrla, u devedesetoj godini. (Njen sin Antoni umro je četiri godina kasnije, 1987. godine).
Mjuriel Spark je imala drukčiju životnu priču, ali ne manje uzbudljivu.
Mjuriel Spark je napisala dvadesetak knjiga, ali najbolja i napopularnija medju njima bila je njena druga knjiga, "Najbolje godine Džin Brodi" (The Prime of Miss Jean Brodie), koja joj je donela slavu i veliko bogatstvo. Knjiga govori o učiteljici u nekoj edinburškoj školi za devojčice, tridesetih godina prošlog veka, omiljenoj učiteljici koja je svojim učenicama prenosila liberalne poglede na seks i politiku. Znala je šta hoće i umela to da sprovodi. To nije nailazilo na odobravanje okoline ali svoje mnogobrojne neprijatelje uspevala je "da eliminiše svojim poganim jezikom". Knjiga je, odmah po objavljjivanju postala veoma popularna, tako da je uskoro dramatizovana i izvodjena u Londonu, Njujorku i drugde, a po njoj je kasnije i sniman vrlo uspešan film, sa Megi Smit (Maggie Smith) u naslovnoj ulozi, za koju je ona dobila Oskara za glavnu žensku ulogu, 1969. godine. Ta knjiga učinila je Mjuriel Spark bogatom, odnosno omogućila joj da živi lagodno do kraja života.Mjuriel Spark je ušla u književnu povest i kao jedan od tri poznata slučaja britanskih pisaca-katoličkih konvertita - drugi su bili Graham Grin (Graham Greene) i Ivlin Vo (Evelyn Waugh). Mada je njena književna reputacija manja nego što je slučaj sa Grinom i Voom, ipak se govorilo da su u svoje vreme njih troje bili najbolji britanski pisci!
S druge strane, sama Sparkova nije bila baš vrla katolikinja. Retko je išla u crkvu, a i nije se slagala sa zvaničnim stavom Katoličke crkve protiv abortusa, jer se zdušno zalagala za pravo žena na prekid trudnoće. Ali je tvrdoglavo bila ponosna na svoje katoličanstvo.
Biografi Mjuriel Spark navode da se ona «slabo razumevala u muškarce» (She always had disastrous taste in men). U devetnaestoj godini udala se za profesora matematike Sidnija Sparka, nepraktikujućeg Jevrejina iz Škotske, koji je bio 13 godina stariji od nje i po prirodi osoran i grub. Tada su živeli u britanskoj koloniji Južnoj Rodeziji (današnji Zimbabve). No, kako je muž preterivao u grubostima, ona se razvela od njega kada je njihovom detetu, sinu Robinu, bilo četiri godine. Dete je najpre ostavila u nekom samostanu u Africi, da bi se vratila u Vel. Britaniju i počela da radi na tome da postane - spisateljica. Kada je dete imalo šest godina, dovela ga je u Edinburg i predala svojim roditeljima na brigu, a od tada se ponašala kao da mali - i ne postoji. I tako je ostalo do kraja njenog dugog života (umrla je u 88. godini), jer nikada nije marila za sina Robina.
Sparkova je izjavljivala da nikada nije zažalila što je bila odlučila da napusti sina, smatrajući da je njena karijera spisateljice bila mnogo važnija nego njegovo uzdizanje. Uostalom, ona je u to vreme radila kao obična sekretarica i bila je prilično siromašna, tako da joj je briga o sinu bila sporedna, misleći da je učinila dovoljno što je sinčića smestila kod svojih roditelja. A otac detetov nikada se nije ni javljao.
Ako ostavimo po strani činjenicu da je Sparkova napustila sina dok je bio šestogodišnje dete i da nije brinula o njemu do njegovog punoletstva, postavlja se pitanje zašto nikada nije došlo do njihovog kasnijeg približavanja, pa i pomirenja. Izgleda da je okosnica njihovog razmimoilaženja bio odnos prema religiji. Njen sin, kada je postao punoletan, deklarisao se kao Jevrejin, polazeći od toga da je njegov otac bio jevrejskog porekla, kao i da je uzdizan u jerejskom duhu, jer su baka i deka (roditelji Sparkove) praktikovali judaizam, odnosno živeli kao Jevreji u Edinburgu. Tome se protivila Sparkova. Naime, tvrdeći da je njena majka bila - hrišćanka (mada su postojali čvrsti dokazi da je praktikovala judaizam, zajedno sa mužem), ona je izabrala katolicizam. (Govorila je: Katolicizam je jedina religija koju ja smatram racionalnom. Pomaže da se čovek oslobodi svih problema svog života").
Zaradjujući dobro od svojih knjiga, ona je, pored stana u Njujorku, imala i stan u Rimu, te je tamo često boravila. I kada je u jednom rimskom frizerskom salonu srela mladu slikarku/ilustratorku Penelopu Žardin (Pénélope Jardine), shvatila je to kao "prst sudbine", te je počela da se intenzivno druži s njom. Kasnije su odlučile da žive zajedno. Sparkova je kupila kuću/zamak u zabitom selu u (italijanskoj) Toskani sa lepim imenom - Civitela della Chiana, i tamo su njih dve živele same samcate. Muškarci im uopšte nisu nedostajali. A pred smrt, Sparkova je napisala testament u kome je svu svoju ogromnu imovinu, koja se procenjuje na preko tri miliona britanskih funti, ostavila - Žardinovoj. Iz čistog inata, nijedan novčić nije ostavila svom - sinu Robinu (što britanski zakoni dozvoljavaju, dok zakoni u mnogim drugim zemljama poznaju institut obaveznog dela nasledja, bez obzira šta piše u testamentu). Novine su tada donosile bombaste naslove u stilu: "Muriel Spark leaves millions to woman friend rather than son".
Robin Spark se bavio slikarstvom, ali majka je sumnjala u umetničke sposobnosti sina, pa ga je optuživala da želi da se ovajdi time što je isticao da je ona njegova (slavna) majka. (Njujork Tajms je zabeležio njenu famoznu izjavu: "He can't sell his lousy paintings, and I have had a lot of success. He keeps sending them to me and I don't know what to do with them. I can't put them on my wall. He's never done anything for me, except for being one big bore").
Kao što je u Njujork Tajmsu navedeno u prikazu najnovije biografije Sparkove (M. Stannard: Muriel Spark), slično većini velikih pisaca, Sparkova jeste bila svojevrsno čudovište, ma koliko šarmantno čudovište - bila je spremna da sve žrtvuje kako bi uspela u poslu koji je radila, te nije držala mnogo do ljudi oko sebe. Ne samo da je bila loša majka, kažu da je bila i loša i nepouzdana prijateljica, sa ljudima se ponašala kao da su "papirnate maramice", a bila je teška i sa svojim izdavačima. Kao takva, ona je dragovoljno svoju sudbinu vezala za drugu ženu, s kojom će u poluizgnanstvu, provesti preko trideset godina, do smrti. Sve insinuacije da je u pitanju bila lezbejska veza Sparkova je odbacivala - sa osmehom, govoreći da su one bile samo "bliske prijateljice". Bilo kako bilo, njeni biografi ukazuju da je bilo očigledno da njoj nije bio potreban muškarac, "već lojalna, pokorna supruga", što je nalazila u Žardinovoj, svojoj pomoćnici.
Zanimljivo je da su Rebeka Vest i Mjuriel Spark, odvojeno, dobile uvaženo britansko zvanje "Dame britanske imperije" (Dame of the British Empire), kao priznanje za njihova dostignuća u književnosti.
Eto dva slučaja odnosa majki sa sinovima. Karakteristični su po tome što se majkama pripisuje da nisu bile dovoljno dobre. Naravno, može se reći da je trebalo da se dve navedene majke malo više potrude oko svog poroda. Hipotetički. Jer, njihov veliki značaj za britansku književnost nije okrnjen time što one nisu bile majke kako se to uobičajeno očekivalo od njih. Bile su velike žene. A njihovi sinovi bili su, više ili manje, slabići. To the glory of strong mothers of frail sons.
ADDENDA:
Pada mi na pamet da su novine širom sveta danas pune saveta, traženih i netraženih, koji govore mladim devojkama da je veoma bitan odnos muškaraca sa njihovim majkama. Nisu dobri oni muškarci koji su bili preterano privrženi svojim majkama, a ni oni koji su mrzeli svoje majke. Evo jednog saveta:
"There are two types of men that should be avoided in this world, and the common denominator is mothers. Men who are mother's boys, and men who have a distinctly negative relationship with their mothers. If you can't avoid them, then bear in mind that you will have a lot of heartache and headache, with plenty of addressing of issues, and if you are successful, you deserve an Olympic gold medal...".
Nije, dakle, lako naći pravu meru u odnosima majki sa sinovima i sinova sa majkama. Kako je majkama sa kćerkama i kćerkama sa majkama, o tome manje znam.