Tokom protekle dve decenije u Srbiji je antifašizam potisnut, prećutkivan, pa čak i relativizovan! Kako je to bilo moguće u zemlji, koja je sa tolikim brojem žrtava od fašizma i velikim brojem boraca protiv fašizma sebe upisala na najčasnije stranice istorije II svetskog rata!?
Pa zato što je u medjuvremenu najunosnija, najprofitabilnija i najproduktivnija industrija u Srbiji postala industrija ZLA. Industrija zla je naša industrija snova, i to ružnih snova.
Sve je počelo krajem osamdesetih, kada su po Srbiji »rodoljupci« počeli da šetaju mošti cara Lazara, a iz hercegovačkih jama da vade kosture iz II svetskog rata. Idejni tvorci domaće industrije zla su akademici, književnici i sveštenici. Glavni menadžeri su Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj, a njihova tajna veza - tajne službe, vojne i policijske. Izvodjači na terenu ove industrije zla su svakojake paravojne formacije, poznatije kao psi rata, a propagatori prodane duše od urednika i novinara državne televizije, agencije TANJUG i dnevnih listova »Politika« i "Večernje novosti".
Ironijom sudbine, prva i poslednja žrtva ove industrije zla su Srbi, Beogradjani, gradjani.
Prva žrtva industrije zla je srednjoškolac Branivoj Milinović, jedan od mnogih učesnika devetomartovskih demonstracija 1991. godine. Ubili su ga milicioneri, koji su nišanili iz pravca ulice Admirala Geprata. Osamnaestogodišnji Branivoj Milinović smrtno je ranjen na raskršću ulica Maršala Tita i Kneza Miloša.
Poslednja žrtva industrije zla je predsednik srpske vlade Zoran Djindjić, koji je 12. marta 2003. ubijen medju ruševinama zgrada Generalštaba i vojne obaveštajne. Na njega su, kao i u slučaju učenika Branivoja Milinovića, smrtonosni hici ispaljeni iz ulice Admirala Geprata, za čije su ime vezane junačke uspomene na srpske heroje iz I svetskog rata!
Izmedju 9. marta 1991. i 12. marta 2003. ubijeno je i ranjeno na stotine hiljada ljudi. Koliko je proteranih, isteranih, prognanih, opljačkanih, silovanih u industriji zla sam Bog zna.
Menadžerima, idejnim tvorcima i izvodjačima radova industrije zla pripao je ratni plen: milioni dolara, vile na Dedinju i na drugim eksluzivnim lokacijama širom prestonice industrije zla, na moru i po planinama, TV studiji, kolekcije luksuznih automobila i džipova, nakit, lokali, fabrike, firme, fudbalski klubovi, medijska pažnja, patriotske »zasluge«, ordenje....
Industrija zla ima svoje pogone, koji su u javnosti poznatiji kao klanovi. Rukovodeći pogon je Dedinjski klan, a potom dolazi Zemunski klan, pa Surčinski klan, pa ostali klanovi, poput Šarićevog, Subotićevog, Jocićevog.... Dok je bilo ratova, industrija zla je radila duplim kapacitetom. A onda se prešlo na svakodonevnu proizvodnju loših vesti, u kojima su dominirale reči poput »sačekuša«, »kalašnjikovi«, »hekleri«.... Industrija zla više nije mogla da koristi sirovine iz susednih republika, pa se svim silama bacila na domaći teren. Šverc nafte, cigareta, lekova, kafe, belog roblja, droge, oružja, likvidacije protivnika, podmićivanje policajaca, tužilaca, sudija i političara - sve su to proizvodi domaće industrije zla.
Industrija zla je tokom »godina raspleta« imala samo jedan dan zastoja. Bio je to 5. oktobar 2000. Industrija zla je tog dana ustuknula pred ogromnog masom gnevnih i oslobodjenih gradjana Srbije. I kada su ti isti gradjani očekivali da 6. oktobra bude stavljen katanac na domaću industriju zla, ona se izmigoljila i nastavila proizvodni proces. I tako sve do 12. marta 2003, do atentata na premijera Srbije! I dalje, i dublje, do ovog 9. maja 2010!
Hoće li definitivno industriji zla u Srbiji doći kraj? Hoće li konačno mentorima, menadžerima i terenskim radnicima industrije zla biti sudjeno? Hoće li se najzad otkriti imena svih onih iz državnih struktura, koji su bili na platnom spisku domaće industrije zla? Hoće li žrtve industrije zla, učenik Branivoj Milinović i premijer Zoran Djindjić, biti uzaludne? Hoće li Srbija već jednom pozatvarati sve pogone svoje industrije zla, jednom za svagda!? Pitanja ima mnogo, a jedan od odgovora je stigao iz Moskve, povodom proslave 9. maja - Dana pobede. Drugi odgovor je na grafitu, snimljenom 9. maja 2010. godine u Baru: ima li zlo nekog sistema ili je zlo, da ne kažem ludilo - sistemsko!?