Autor: Rodoljub Šabić
Treći dan maja je Međunarodni dan slobode medija. Uobičajeno je da tim povodom relevantni subjekti koji se bave stanjem i zaštitom slobode medija, daju prigodne ocene o nivou te slobode u pojedinim ili svim zemljama sveta.
Tako smo nedavno mogli čuti da je Freedom House ocenio da je Srbija zemlja slobodnih medija u kojoj je zastupljena otvorena politička utakmica, a nezavisnost medija se poštuje. Dodatnu specifičnu težinu ovoj, zaista dobroj, oceni daje to što smo je prvi put dobili. Do sada najbolji rezultat je bio samo „delimično slobodni mediji".
Ali, gotovo istovremeno, samo nešto malo ranije smo čuli i ocenu visokog predstavnika jedne još autoritativnije organizacije. Visoka predstavnica za medije OEBS-a ocenila je da stanje slobode medija u Srbiji nije zadovoljavajuće, da su cenzura, a pogotovo autocenzura vidljivi na svakom koraku, da je takođe evidentan uticaj politike i tajkuna. Ukratko, da je stanje slobode medija najlošije u poslednjih nekoliko godina.
Kontrast između ovih ocena je više nego očigledan, „brutalan". Ocena Freedom House-a će, sasvim izvesno neke ljude, iz razumljivih razloga, obradovati., a nekim drugima će, iz ništa manje razumljivih razloga, izgledati neobjektivna. Slično, zapravo manje više isto, važi i za ocenu OEBS-a. A kontrast između njih bi sam po sebi mogao biti dobar povod za „žešću" raspravu.
Ali, možda je, bar meni tako izgleda, bolje da se povodom Dana slobode medija, umesto „svsrstavanja" iza Freedom House-a ili OEBS-a i sporenja oko njihovih ocena, podsetimo na neka pitanja, nesporno važna za fukcionisanje medija na način primeren demokratskom društvu.
Bez obzira na određeni napredak u ostvarivanju slobode pristupa informacijama, još uvek ima mnogo onih koji ne kažnjeno prava javnosti nipodaštavaju i krše. Zar nije krajnje je vreme da se konačno aktiviraju mehanizmi odgovornosti za kršenje zakona? Hoće li to konačno biti i učinjeno?
Malo, nedovoljno informacija o radu vlasti je dostupno na najlakši, najpraktičniji način, na Internetu. Smemo li biti zadovoljni postojećim nivoom elektronske komunikacije naše vlasti i javnosti, ako nas svrstava blizu dna evropske lestvice? Kada i kako ćemo to promeniti?
Sloboda medija podrazumeva otklonjanje svih mehanizama implicitne cenzure (da o eksplicitnoj i ne govorimo) i „prostor" delovanja novinara i medija, i pravno i faktički, usklađen sa standardima razvijenog, demokratskog sveta. Da li je sada u skladu sa čl. 10. Evropske povelje o ljudskim pravima? Ustavni sud je svojevremeno najavio da će odluku, po predlogu za ocenu ustavnosti famoznog Zakona o informisanju koju je podneo Ombudsman, doneti u hitnom postupku. Kada će Ustavni sud doneti tu odluku?
Obaveza države da novinarima obezbedi elementarnu ličnu bezbednost, kao i da kazni one koji je ugroze, bar na rečima, je nesporna, a ipak se trajno „održavaju" slučajevi u kojima ni više godina nakon smrti novinara, javnost nije znala da li su i šta tim povodom nadležni preduzimali. Je li podjednako nesporno da je i zbog prošlosti, a još više zbog budućnosti, izuzetno važno da ih nadležni organi rasvetle? Hoće li?
I tu stajem. Bilo bi, naravno, sličnih pitanja još poprilično, ali vreme je da završavam ovaj post. I da ne zaboravim, da svim medijskim poslenicima čestitam 3. maj.