Društvo| Politika| Religija

Teologija i politika: I deo

Nikola Knežević RSS / 02.05.2010. u 15:15

Poštovani čitatelji bloga B92, u nekoliko narednih tekstova predstaviću vam osnove političke teologije. Imajući u vidu da u svetu već nekoliko decenija unazad ovaj predmet postoji u većini kurikuluma fakulteta društvenih nauka, mišljenja sam da je neophodno da ovaj interdisciplinarni diskurs koji sagledava političke implikacije teologije i religijske prakse nađe svoje mesto i kod nas.

U cilju društvene i akademske promicije odnosa religije i društvenih nauka, pa samim tim i religije i političkih implikacija religijskih učenja i praksi pokrenut je Centar za interdisciplinarne religiološke studije i političku teologiju. Nedovoljna zastupljenost sistemski usmerenih religioloških studija i studija političke teologije za posledicu ima negativne, ne samo naučne, već i religijsko - političke implikacije, pogotovu kada se govori o međureligijskom dijalogu, koji je zemljama u regionu neophodan. Imajući u vidu naučno - univerzitetsku aktuelnost religiologije i političke teologije, Centar će motivisati akademsku javnost da uzme učešće u promišljanju, analizi i kreiranju novih teorija u okvirima religiologije, političke i savremene teologije, kao i drugih srodnih naučnih grana.

Na početku moram da naglasim da politička teologija podrazumeva širi religjski i vremenski okvir nego što će biti predstavljen ovde. U sledećih nekoliko tekstova u rezimiranoj formi ću predstaviti osnove savremene političke teologije, tačnije, političke teologije 20. veka, kao i njene ključne protagoniste koji su zaslužni za etabliranje ovog interdisciplinarnog diskursa u savremenom akademskom svetu.
Najkraće rečeno, političku teologiju možemo definisati kao diskurs koji putem različitih teorijskih pristupa želi da ispita mogućnosti i implikacije religijskih postulata unutar društvenog i političkog konteksta.

Politička teologija ima za cilj da redefiniše ulogu teoloških postulata i verskih institucija i jezika kako bi njihov oslobađajući sadržaj unela u političke dimenzije i učinila ih relevatnim u realnom oslobođenju čoveka od teških socijalnih uslova koji ga okružuju. Njeno osnovno polazište je da društvo može biti promenjeno zajedničkim ljudskim snagama u kojima se otkriva eshatološka dimenzija Carstva Božijeg. Sociološko - političke implikacije ovakve teologije izražavaju se kroz tezu da njen smisao nije pružiti način kako razumeti svet, njegovu istoriju i čovečanstvo u celini već promeniti ih i prilagoditi kontekstu ideala koji proizilaze iz morala i etike hrišćanske tradicije.

Politička teologija je poslednjih nekoliko decenija, predstavljala jednu od najuticajnijih bogoslovskih tema, kako u crkvenim, tako i u značajnim svetskim akademskim krugovima. Ova mlada naučna disciplina predstavlja težnju da hrišćanska tradicija pozitivno odgovori na izazove postmodernizma, odlike industrijalizacije, urbanizacije, nauke, tehnologije, tržišne privrede, državnih institucija kao i njenih različitih ideoloških činilaca - liberalizma i socijalizma. Ovakva politička erminevtika razvila se unutar kritike tadašnjeg dominantnog individualizovanog, ahistorijskog i apolitičnog, egzistencijalističkog i transcendentalnog razumevanja hrišćanstva, kao što je to bilo u slučaju Rudolfa Bultmana i Karla Ranera.

Ključni protagonisti političke teologije, ujedno i najzaslužniji za afirmaciju ove discipline u savremenom svetu su pre svega: rimokatolički bogoslov Johann Baptist Metz (Johann Baptist Metz) i protestantski bogoslov Jirgen Moltmann (Jürgen Moltmann). Pored njih, značajni doprinos razvoju diskursa su dali još i politikolog, Karl Šmit, (Carl Schmitt) bogoslovi, Ditrih Bonhefer (Dietrich Bonhoeffer), Karl Bart (Karl Barth), Karl Raner (Karl Rahner), Rajnhold Nejbur (Reinhold Niebuhr), kao bogoslovi koji pripadaju trećem talasu političke teologije , Stenli Hauervas (Stanley Hauerwas) i Džon Milbank (John Milbank), pa i Miroslav Volf. Sa druge strane, u bogoslovskom diskursu istočne - pravoslavne misli, iako ne u okvirma iste terminološke matrice, teoriji odnosa crkve i društva značaj doprinos su dali Pavle Evdokimov, Jovan Zizizulas, Aleksandar Šmeman (Alexander Schmemann), Jovan Majendorf (John Meyendorff) i Stenli Harakas (Stanley Samuel Harakas). Danas o političkoj teologiji govore i Jirgen Habermas (Jürgen Habemas) i Slavoj Žižek.

Na stvaranje političke teologije u Zapadnim akademskim krugovima uticali su razni istorijski momenti, erminevtičko bogoslovski pristupi, društveno - teorijske škole. Leviatanski totalitarizam, kotrarevorucionalna filosofija Kortesa i De Maistrea, uspon nacizma u tridesetim godinama prošlog veka kod Šmita. Beskompromisni hrišćanski otpor nacizmu kod Bonhefera i Barta. Tragično iskustvo ratnog vihora, holokausta, uticaj marksističke filosofske misli, Principa Nade Ernsta Bloha, Teologije Oslobođenja, kao i mislilaca Frankfurstke škole kod Mec-a i Moltmana. Bonheferov pacifizam kod Hauervasa, kao i kritika savremenog kapitalističkog društva kod Milbanka. (Milbank, 2003:145)

Termin "politička teologija" prvi put se spominje u čuvenom istoimenom eseju Karla Šmita "Politische Theologie: Vier Kapitel zur Lehre von der Souveränität" (Četiri poglavlja o konceptu suvereniteta) čija glavna teza oslikava vezu između političke organizacije društva i religiozne svesti koje to društvo poseduje. Drugim rečima političko društvo uvek oslikava njegova verska ubeđenja, pa čak i kada je ono sekularno, ono neizbežno implicira na određenu formu civilne religije:

"Svi značajni koncepti moderne teorije države predstavljaju u stvari sekularizovane teološke koncepte koji su tokom njihovog istorijskog razvoja od teoloških sistema prešli u teoriju o državi. Jedan od takvih primera jeste slika Svemogućeg Boga koji postaje Svemogući Zakonodavac." (Schmitt, 1985:36)

Šmit je u svojim politikološkim refleksijama često pravio vezu između Rimokatoličke crkve i političke forme sa političkom teologijom, tvrdeći da politička i religiozna sfera dele isti afinitet koji se izražava kroz zakon. Smatrao je da su i politika i religija udaljene od modernih trendova kao što su liberalizam, ekononizam i tehnokratija, te da na takvom putu trebaju i da ostanu. Nije nepoznato da je sam Šmit bio izraziti konzervativac, te da je gajio simpatije prema totalitarnim ideologijama. (Scott i Cavanaugh, 2004:122)
Pesimistička antropologija i antiliberalizam figuriraju u Šmitovim radovima pre svega zahvaljujući Kortesu sa kojim je delio stav da moderna i tako oslabljenja država ne može da pruži mir i sigurnost. Donoso Kortes i drugi kontra-revolucionarni filozofi smatrali su da postoji teološka priroda neprijateljstva između hrišćanstva i liberalizma. (Scott i Cavanaugh, 2004:125)

Za Šmita, politička teologija predstavlja tezu da savremeni politički koncepti svoje svoje poreklo mogu naći u određenim teološkim konceptima. Unutar Šmitove refleksije političkog, Božiji autoritet se prenosi na politički neograničen i vrhovni autoritet osobe na kojoj počiva državna vlast i koja u kriznim situacijama može da opravda donošenje "posebnih mera". Pojam Apsoluta u državi se posvećuje sa političkim apsolutizmom. (Gray, 2007:175) Saglasno poznatom filosofu iz 17-tog veka Tomasu Hobsu, Šmit je bio ubeđen da je čovek u osnovi opasan i da mu je stoga potrebna jaka država koja će omogućiti red, mir i stabilnost. (Schwabb, 1985:14) Šmit je sledeći misao Kortesa koji je buržoanski liberalizam okakterisao kao „pričljivu klasu" i koji je smatrao da Parlament nije mesto gde se mogu rešavati društveni konflikti, verovao je da je liberalnim sistemima nedostajala mogućnost odlučivanja. Šmitova politikološka refleksija se može rezimirati u sledećem: Država predstavlja jedini entitet koji je u stanju da prepozna neprijateljske elemente i da zatraži od svojih građana spremnost da za nju polože i sopstveni život. To je ono što je izdiže iznad svih drugih organizacija. Da bi sačuvala poredak, mir i stabilnost, oružane snage i zakonodavni sistemi trebaju garantovati pravno konstituisan poredak i autoritet države. (Schmitt, 1933: 33)

Politička teologija nastala je kao pokušaj prigođavanja Crkve izazovima savremenog društva, kao projekat medijacije. (Rasmusson, 1994:375) U tom smislu karakter političke teologije je apologetski i želi da ima posredničku vezu između hrišćanske tradicije i savremenog društva. Njeno osnovno polazište je da društvo može biti promenjeno zajedničkim ljudskim snagama u kojima se otkriva eshatološka dimenzija Carstva Božijeg. Ona takodje predstavlja korelaciju između ljudskog iskustva i hrišćanske tradicije.

Johan Baptist Mec početkom 60-tih godina prošlog veka uvodi ovaj pojam u svoj bogoslovski diskurs. Mec ovom pojmu daje jedno novo značenje i određuje ga kao svojevrsni kritički aparat društva. Mec, Političku teologiju posmatra posmatra „kao kritičku korekciju savremene teološke misli budući da je savremena teologija usmerena više ka ličnosti a trebala bi biti usmerena ka političkom društvu." (Metz, 1969:107) Samo u domenu svesti svoje javne odgovornosti Crkva može ozbiljno da pristupi kritici društva. Jedino tako Crkva može da izbegne modus u kome postaje samo ideološka institucija utemeljena na određenom socijalnom poretku, kojoj pridodaje određeni značaj u olakšavanju socijalne situacije u društvu ali bez stvarne socijalne odgovornosti i mogućnosti da značajnije utiče na to društvo. (Metz, 1967:234) To podrazumeva da biti hrišćanin ne znači biti branitelj određenih dogmi i postojećeg poretka već biti u mogućnosti igra aktivnu i ključnu ulogu u transformaciji društva. Kako god da posmatramo Marksovu kritiku religije, savremena teologija u toj kritici mora da primeti upozorenje i prepozna afirmativnu poruku Crkvi. (Paulose, 2000)

Ljudska egzistencija, smatra Mec, "jeste političkog karaktera i svaka egzistencijalistička i personalistička teologija koja ne sagledava egzistenciju kao politički problem u najširem smislu reči, ograničava svoje zaključke na aptraktne pojmove. U ovakvom kontekstu očitava se pozitivna svrha političke teologije, to jest, određivanje novih odnosa između religije i društva, između Crkve i društvene svesti, između eshatološkog shvatanja vere i društvenog života." Ovakva bogoslovska inercija Meca dovodi do zaključka da "svaka eshatološka teologija mora da postane politička teologija, to jest, teologija kritike društva." (Metz, 1969:111)
Mec je sa pravom zaključio da je jedan od zadataka hrišćanstva da pomogne svetu da prevaziće ne samo duhovnu već i političku krizu i deluje na kolektivnom više nego na individualnom planu. To naravno ne znači napuštanje ličnosti već naglašavanje socijalne i političke dimenzije te ličnosti, to jest, bića kao homo politicus-a. (Metz, 1969:111)

Politička teologija ne želi da politizuje teologiju niti da razvije teologiju politike već da analizira političke implikacije hrišćanskog bogoslovlja, praksu kao i institucije hrišćanstva. Politička teologija ne želi da postavi politička pitanja u središte bogoslovskog diskursa ili političkim sistemima moći da religioznu podršku (Moltmann, 1975:102) niti da hrišćanstvo zameni filosofijom humanizma. (Moltmann, 1975:117) Cilj političke teologije je dakle, analiza političkih implikacija hrišćastva u savremenom društvenom kontekstu, kao i način na koji te implikacije mogu da učine društvo boljim. (Rasmusson, 1994:2) Ona je dakle, erminevtička kategorija. (Moltmann, 1975:103) Ona nije nikakvo politizovanje Crkve već, kritika loše, tlačeće teološke crkvene politike od strane hrišćanske, tj. oslobađajuće političke teologije. Politička erminevtika želi spoznati društveno-privredne uslove teoloških institucija i jezika kako bi njihov oslobađajući sadržaj unela u političke dimenzije i učinila ih relevatnim u realnom oslobođenju čoveka od teških socijalnih uslova koji ga okružuju. (Moltmann, 2005:354)

Oslobođenje čoveka iz zatočeništva greha, ne događa se posredstvom politike već posredstvom Božanske blagodati, ali ono nužno poziva na odgovaranja u političkom životu. Kako to sa pravom Leonardo Bof (Leonardo Boff), jedan od pionira teologije oslobođenja, primećuje: "Teologija sama mora postati politička, odnosno svaka teologija koja je u vezi sa društvom, mora biti politička, zato što u današnjem vremenu „političko" a ne „egzistencijalističko" ili „pozitivističko" definiše društveni okvir, njegova saznanja i praksu." (Milbank, 1990:246)

"Svaka eshatološka teologija mora postati politička teologija, tj. društveno - kritička teologija", citira Moltman, čuvene Mecove reči (Metz, 1969:115) i naglašava da novoj političkoj teologiji nije stalo do ukidanja Crkve u levom ili desnom političkom spektru nego do hristijanizovanja njene političke situacije u smislu Hristove slobode. (Moltmann, 2005:365)

Nastaviće se...

Citirana dela

1. Carl, Schmitt, Political theology: Four Chapters on Concept of Sovereignty. Cambridge: MIT Press, 1985.
2. Carl, Schmitt, Starker Staat und gesunde Wirtschaft Volk und Reuch 2, 1933.
3. W. Gray, Phillip, Political Theology and the Theology of Politics: Carl Schmitt and Medieval Christian Political Thought, Humanitas, 2007.
4. Schwabb, George, Introduction - Political Theology, Cambridge: MIT Press, 1985.
5. Rasmusson, Аrne, The Church as polis : from political theology to theological politics as exemplified by Jürgen Moltmann and Stanley Hauerwas, Notre Dame: Indiana, University of Notre Dame Press, 1994.
6. Moltmann, Jürgen, The experiment hope, Philadelphia: Fortress Press, 1975.
7. Moltmann, Jürgen, Raspeti Bog, Rijeka, Ex Libris, 2005.
8. Milbank, John Theology and Social Theory, MA: Blackwell Publishing, 1990.
9. Milbank, John, Being reconciled, London: Routhledge, 2003.
10. Metz, Johannes B, Theology of the World, United Kingdom: Burns & Oates, 1969.
11. Metz, Johannes, B. The Controversy About the Future of Man-An Answer to Roger Garaudy, Journal of Ecumenical Studies, Vol. 4, 1967.
12. Paulose ,Mar Paulose, Encounter in Humanization: Insights for Christian-Marxist Dialogue and Cooperation, Christava Sahitya Samithi, Thiruvalla, 2000.
13. Scott, Peter and, Cavanaugh T., William, The Blackwell Companion to political theology, MA: Blackwell Publishing, 2004.

Atačmenti



Komentari (13)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

loader loader 15:48 02.05.2010

Veropolitičari

Bilo bi interesantno i ovaj predmet uvesti u škole.
Očigledno bi se imalo šta razmatrati.
expolicajac expolicajac 15:57 02.05.2010

Nemoguća misija

Politička teologija ne želi da politizuje teologiju niti da razvije teologiju politike već da analizira političke implikacije hrišćanskog bogoslovlja, praksu kao i institucije hrišćanstva

Niti naše društo raspolaže sveštenstvom koje shvata niti političarima koji veruju. Sa velikim interesovanjem čekam nastavak.
dolybell92 dolybell92 16:58 02.05.2010

Meni dovoljno

Oslobođenje čoveka iz zatočeništva greha, ne događa se posredstvom politike već posredstvom Božanske blagodati, ali ono nužno poziva na odgovaranja u političkom životu.



Politička teologija nastala je kao pokušaj prigođavanja Crkve izazovima savremenog društva, kao projekat medijacije.


Da li to znaci da je covek kao homo politicus
imanentno homo religiosus, svesno ili ne,
te da prakticno, neverujucih i nema ?




Nikola Knežević Nikola Knežević 17:52 02.05.2010

Re: Meni dovoljno

Moglo bi se tako reci, budući da čovek po prirodi teži za onostranim, pa je samim tim po prirodi homo religiosus.
majstor_vuksan majstor_vuksan 22:42 02.05.2010

Re: Meni dovoljno

dolybell92
Oslobođenje čoveka iz zatočeništva greha, ne događa se
Da li to znaci da je covek kao homo politicus
imanentno homo religiosus, svesno ili ne,
te da prakticno, neverujucih i nema ?




Apsolutno tacno. Svaki covek je homo religiosus samo je pitanje hoce li svoju
licnost da usmerava ka Bogu (kakvog izabere) ili ka idolu (kakvog izabere).
dolybell92 dolybell92 09:54 03.05.2010

Re: Meni dovoljno

Apsolutno tacno. Svaki covek je homo religiosus samo je pitanje hoce li svoju licnost da usmerava ka Bogu (kakvog izabere) ili ka idolu (kakvog izabere).


Svaki čovek veruje da su možda svi ljudi smrtni,
samo ON to nije, bez obzira na saznanje da nema
beskonačno živih.
Strah od konačnosti je proizveo potrebu
da se sa konačnošću ne želi pomiriti, te da
svest o tome da je živ, nužno proizvodi misao
da se ta svest ne može izgubiti i da ona mora
da nastavi da postoji...u bilo kom obliku.

Strah i neznanje prave ljude verujućim u
bilo šta drugo, pa bili to bogovi, bog,
reinkarnacija, sujeverje, sudbina ili šta god drugo...

Samo je jedno sigurno a to je da
je čovek stvorio boga a ne obrnuto.

A politička teologija je po mom mišljenju samo pokušaj (još jedan)ulaska crkve u društveni život


...samo bih dodala, ne samo u društveni život,
u kome ona to već i jeste, već u potrebi da se
postavi kao vrhovna vlast, navodeći da su svi
postulati politike proizašli iz, zamislite,
samo Hrišćanske religije, kao da politika pre
Hrišćanstva nije ni postojala.














majstor_vuksan majstor_vuksan 14:23 03.05.2010

Re: Meni dovoljno

dolybell92


Svaki čovek veruje da su možda svi ljudi smrtni,
samo ON to nije, bez obzira na saznanje da nema
beskonačno živih.
Strah od konačnosti je proizveo potrebu
da se sa konačnošću ne želi pomiriti, te da
svest o tome da je živ, nužno proizvodi misao
da se ta svest ne može izgubiti i da ona mora
da nastavi da postoji...u bilo kom obliku.

Strah i neznanje prave ljude verujućim u
bilo šta drugo, pa bili to bogovi, bog,
reinkarnacija, sujeverje, sudbina ili šta god drugo...


Nije religioznost vera u nesto apstraktno u nekakave nedokazive kosmoloske modele. To je usmeravanje svoje licnosti ka odredjenom modelu za koji smatramo da je najbolji. Ne rade svi to svesno ali od toga niko jos nije pobegao. Kad ljudi pocnu da razmisljaju o tom modelu jave se filozofski pravci kao Platonizam, Kinizam, Stoicizam, Ubermanshizam svi oni traze najasavrseniji model svoje licnosti koji zele da dostignu.


dolybell92

Samo je jedno sigurno a to je da
je čovek stvorio boga a ne obrnuto.



Nije to centralno pitanje. Vec zeli li covek da postane Bog. Kroz hriscanstvo ima sansu za to.
dolybell92 dolybell92 15:48 03.05.2010

Re: Meni dovoljno

Nije religioznost vera u nesto apstraktno u nekakave nedokazive kosmoloske modele. To je usmeravanje svoje licnosti ka odredjenom modelu za koji smatramo da je najbolji.


Nešto ste izmešali...

Nije to centralno pitanje. Vec zeli li covek da postane Bog. Kroz hriscanstvo ima sansu za to.


Može se želeti šta se god hoće...ali ovo već prevazilazi
svaku ozbiljnost i smisao.
majstor_vuksan majstor_vuksan 16:54 03.05.2010

Re: Meni dovoljno

dolybell92


Nešto ste izmešali...


Naprotiv. Vi ste nekriticki prihvatili pojmove ateizam-teizam koji
se provlace u ovakvim diskusijama u pezurativnom smislu. Da ste konsultovali
neke ozbiljnije mislioce Adler, Jung, Dostojevski, Berdjajev, Solovjev, Evola ne bi ste postavljali problem naglavacke.

dolybell92

Može se želeti šta se god hoće...ali ovo već prevazilazi
svaku ozbiljnost i smisao.


Zbog cega? Molim da ovo malo detaljnije obrazlozite. Sta pogoni coveka da bude Platonist, Stoik, Hedonist ako ne teznja ka nekom modelu licnosti? Bas sam radoznao.


dr.wagner dr.wagner 08:11 03.05.2010

Pokušaj ...

....dan

-Ne bih se ja baš složio kako je svaki čovjek "homo religiosus" po rođenju ....

-Vi ste religiju na taj način postavili u okvire nagona .... , a to baš
i nije tako ...

-Ne znam i kako se došlo do zaključka da "čovjek po prirodi teži onostranim" ... ,
iako bi to možda mogli poistovjetiti sa razinom spoznaje ...
...U početku je "prazna ploča" , pa su religijska ili onostrana objašnjena
prihvatljivija (!)? .... jer nema (ne zna za njih) "pravih" odgovora

-A politička teologija je po mom mišljenju samo pokušaj (još jedan)ulaska
crkve u društveni život ( i to u život onih koji su posumnjali )

.... jasno je to ako se pogleda smjer (sfera) iz koje dolazi inicijativa ...


Wagner

liricar liricar 13:47 03.05.2010

umerenost

Drzava treba da je slobodna i crkva treba da je slobodna. Jedna drugoj da se ne mesaju u rad i istovremeno da jedna drugoj ne remete rad. Smesno je tvrditi da je ideja politike proistekla iz hriscanstva. Pa pre hriscanstva su postojale najbolje drzave, pravljene na najboljim idejama. Hriscanstvo je stavilo u srednjem veku monopol na istinu. Svet iz toga polako izlazi, iz tog mraka, ali potrebno je jos vremena, mada ne treba otici ni u drugu krajnost. Stari Grci su lepo govorili o umerenosti. U danasnjem svetu ona bi mogla da znaci da ne treba dozvoliti nekontrolisan razvoj nauke i tehnologija a sa druge strane ne treba dozvoliti ni upliv crkve u drzavau ma kako on suptilan bio.
Nikola Knežević Nikola Knežević 15:22 03.05.2010

Re: umerenost

Niko nije tvrdio da je ideja politike proizašla iz hrišćanstva, već da ono mora biti socijalno i politički mnogo svesnije nego što je to do sada bio slučaj...
dolybell92 dolybell92 15:51 03.05.2010

Re: umerenost

Niko nije tvrdio da je ideja politike proizašla iz hrišćanstva, već da ono mora biti socijalno i politički mnogo svesnije nego što je to do sada bio slučaj...



Politička teologija ne želi da politizuje teologiju niti da razvije teologiju politike već da analizira političke implikacije hrišćanskog bogoslovlja, praksu kao i institucije hrišćanstva.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana