Da, tako je, 1. maj ovde više nije, u punoj meri, simbol onoga što je "oduvek" označavao, već je, za jedan deo populacije, simbol sećanja na vreme koje je prohujalo, tj. simbol nekadašnjih uranaka, koji se dešavahu u doba društveno-ideološkog poleta.
Sve bi se tokom ranih jutarnjih časova sjatilo po poljanama, parkovima, oko spomenika, po širokim travnjacima... I staro, i mlado, i narodnjaci, i zabavnjaci, i funkcioneri, i radnici... - svi bi se slili u šarenu gomilu i, vukući izraz neke poludefinisane, suzdržane sreće, čaprknuli svoj komadić te atmosfere. Tu je muzika negde u pozadini, pa prigodni govori, pa folklorne grupe... Ma, svečarija jednom.
Tako bejaše nekada i brojni pripadnici starije generacije to uzimaju kao jedan od dokaza da su u sećanjima stvari često vrednije nego u stvarnosti. Čak i za mnoge od njih praznik rada je postepeno izgubio staru vrednost. Godine tavorenja po propalim društvenim preduzećima i lagano gubljenje smisla koji ima pojam rada doveli su na kraju skoro do osećanja ravnodušnosti prema 1. maju.
Za drugi deo populacije (međ koje, provereno, spadaju i neki blogeri) taj dan je kao i svaki drugi dan vikenda. Rano jutro prespavano, rano prepodne zbunjeno, pa se tek uz kafu definiše - koji je tačno datum, na koju stranu gura sunce i kako će se odvijati ostatak dana, pretvoren u nedisciplinovanu gomilicu sati koji se muvkaju tamo-amo, poput nekakvih malih vagoneta koji tek treba da se sklope u kompoziciju i krenu - dok vreme, u stvari, već, smireno sređuje svoje nevidljive poslove i stalno, neosetno, pomalo odlazi, ne čekajući nikoga.
No, na stranu sve to. 1. maj je klasik i treba da ima svoje mesto u nizu važnih datuma.