Iscrpljujući incident je završen, baner i direktni link emisije Peščanik, vraćeni su tamo gde im je oduvek bilo mesto. U to sam, nekako, od početka verovala i dalje uporno insistiram da Peščanik i B92 prirodno pripadaju zajedno.
Rekla bih ovde nešto o polemici koja se već mesecima vodi u medijima.
Srpskom medijskom scenom, vladaju ljudi koji zastupaju zvanične stavove vlade Srbije. Čak i kada su ti stavovi u potpunoj suprotnosti sa osnovnom etikom i elementarnim zanimanjem novinara. Srpskim medijima vladaju analitičari, kolumnisti i samozvani politički mislioci, koji govore tiho, biranim rečnikom, vode tihi, pristojni rat protiv svojih sopstvenih gradjana. Ti ljudi su medjusobno umreženi, jedni druge pozivaju, hvale, tapšu po ledjima, jedni drugima objavljuju tekstove, za njih dobro plaćaju i to u sasvim nespojivim i često konkurentskim medijima, a pre svega imaju jednog jedinstvenog, zajedničkog neprijatelja. Srpskim medijima vladaju ljudi koji vode podmukli, potuljeni rat protiv jednog dela svojih gradjana. Direktori vladinih medija i satelita, svoj posao rade samo sa jednim ciljem, da se obračunaju sa nama, svojim gradjanima, zbog kojih uopšte i postoje.
Za mene je to istorija koja se ponavlja. I to je ono što me poražava.
Da se razumemo, ni malo me ne vredja da me na RTS-u nazivaju "radioaktivnim otpadom". Kada to dolazi sa televizije kojom nekontrolisano i brutalno gospodari autor rečenice "Ako Djindjić preživi, Srbija neće", a od gostiju poražavajućih intelektualnih sposobnosti, šta drugo mogu nego da slegnem ramenima. Teško mi pada da budem primorana da dajem novac za privatnu prćiju vladinih službenika, ali svaki novi mesec plaćene pretplate za koji dobijam ponižavajući program i direktnu političku propagandu, je jednan trenutak bliže kraju te medijske tiranije. Gradjani su već više puta pokazali kako izgleda kada im prekipi i kada se oni poduhvate uredjenja RTS-a. I to je isto tako istorija koja se ponavlja.
To što kolumnista bira pristojne reči kojima će iznositi laži, klevete, varati čitaoce, spinovati javno mnjenje i promovisati vlast po svaku cenu, to ne znači da je to zaista pristojno. To što slavska buržuazija ne psuje, ne znači da svaka njihova misao, opasna po Srbiju i njene susede, ne vredja njene gradjane. To što tu ljudi, tihim i kontrolisanim glasovima šire strašnu mržnju i raslojavanje svog sopstvenog stanovništva, oglušujući se o činjenice, sudske dokumente, političku zbilju, društvenu realnost i dobre namere, mnogo je opasnije od svake psovke i uvrede dobačene iz publike nemoćnih i onih čije su ruke vezane.
Osmeh vladinih plaćenika, koji nam upućuju dok lažu o nama, o svojim gradjanima, o svojoj zemlji, o njenoj budućnosti, osmeh s kojim uredjuju svoje pristojne novine kojima nas lažu, gori je od svake psovke.
Surovi osmeh kojim nam se obraćaju umreženi gospodari srpskih medija, ne može biti zamena za istinu. Prostota je moralna kategorija i ona se ne meri rečima. Meri se količinom zla, na koju je neko spreman, a da bi zaštitio svoj interes i interes ljudi koji ga plaćaju.
Kada mi se u Srbiji neko moćan osmehne, znam da mi radi o glavi. Jer ovde ništa više nema za džabe. Sve nešto košta, pa i pravo da lopovu kažeš da je lopov, a da pri tom sačuvaš sve zube.
Mršteći se i uz psovku, poklanjam vam ovog jutra poeziju.
Djura Jakšić
Osmeh
Volem slušat morskijeh talasa
Strahovitu smrtonosnu jeku,
I noževa krvožednu seku,
I lajanje nesnošljivih pasa;
Volem čuti groma lelek pusti,
I urlanje lavova svirepo:
Nego osmeh umereni lepo
S čovečijih tankih slušat usti.
More davi, strasno lav ujeda,
Sablja seče, grmeč grom obara -
Al' toliko pokora ne stvara,
Kao osmeh čovečijeg jeda.