Ljubav| Porodica| Život| Životni stil

Pod Ožljem (8)

selica_nena RSS / 27.04.2010. u 01:28

I ništa Milanko zadugo ne odluči.  Uto dođe vreme da opet s Aleskom na put krene i Jelena opet sama ostade. Zove je Ljubica da joj se u kući pridruži, bar noću sama da ne bude. Ma kakvi, ni da čuje Jelena neće. Zainatila se da neće nikom pomoć moliti, a i navikla na mir Milankove kuće, a kod Ljubice vazda neka gužva i galama. I skolila je neka malaksalost, otkad je otežala, mogla bi po ceo dan u krevetu provesti. Zna da ne valja, da joj dete lenjo ne bude, pa se od sna brani tkanjem i neke poslove po avliji izmišlja, a kad je baš savlada – spusti se na onaj jedini krevet. Ne bi to kod Ljubice mogla, taman posla da se u tuđoj kući izležava. A ne bi mogla ni da se zaplače svaki čas. Stalno joj majka na pameti. Sanja je kako dolazi  i nešto od Jelene traži, ali se uvek u nevreme iz tog sna prene, pa se posle danima priseća šta bi to moglo biti. Onda je neki bes uhvati i vrućina joj obraze zažari, da joj je Milanko tu, sad bi znala što bi mu rekla. „Ma, otić’ ću u Goleša, pa nek se zemlja prevrne. Neće on meni braniti da ja...“ A onda se seti da joj nikad i nije branio, samo mu ukraj pameti nije da on Obrenov prag pređe.

Jednom je samo Obrena usnila. Kao porodila se i dete mu u povoju pruža, a on neće da ga prihvati, nego se okrete i ode ljut. Nešto joj preko ramena reče, nešto što nikako ne smije zaboraviti, al’ joj iščileše kako oči otvori. „Bože, šta mi reče?“ šapuće Jelena po gluvoj kući i upire se da ih iz sećanja Obrenove reči prizove, k’o da će joj bez njih čitav život u bauljanju proći.  Pa se zaplaka od nemoći da i to što joj je u snu k’o slabašna nada pruženo zadrži i sačuva. Posle naišla Ljubica, pa je silom u svoju kuću odvukla. Sedele ćutke neko vreme, a uveče Jelena ustade i bez reči ode. Jedva čeka da joj se Milanko vrati, pa stalno na prozor izviruje, iako zna da ga još par nedelja neće biti. A nju neka strepnja obuzela, ma samo da ga na vratima ugleda – čini joj se sve bi lakše bilo.

Prolaze nedelje, od Milanka i Alekse nikakvog glasa, a njoj  se otegla samoća i od onog sna nigde mira nema. Do pola noći ne može usniti, a i posle se svaki čas budi. Čini joj se ugušiće se u kući, a da izađe po noći ne sme. Svaku zoru u nekom bunilu dočeka, pa je tada san savlada, al’ na kratko. Čim neko putem naiđe, ona skače – misli Milanko se vratio. Da joj je nešto da prekrati vreme? Pa se seti da bi mogla robu iz sanduka povaditi i sve još jednom preprati. Ljubica je grdi što toliko poteže i  šta je navalila k’o da su celu zimu u brlogu proveli, ali Jelena samo odmahuje rukom i nastavlja po starom. Iznese iz kuće slamaricu i ćilime, pa joj se učini da čuje nekog putem i radost je obuze – evo mog Milanka. Pa ustrča do samog puta, ali kad ugleda Draga Maljevića, smrknu se i okrete ka kući, da susret izbegne. Ali kasno, već je ugledao i zaustavi konja, pa se nasloni na samar i odmerava je otvoreno:

-   Jel’ to mene čekaš, mlada? Stani, gde ćeš sad? Znam ja šta tebi fali...

Jelena zabrza, a svu je rumen oblila. „Otkud se ovaj baksuz stvori? Kakav je, svima će ispričati kako sam mu u susret potrčala!  Samo mi je to falilo.“ Pa brzo zamače u kuću i zalupi vratima za sobom. Stiska pesnice od nemoćnog besa, pa se primakne prozoru da proviri jel otišao. A on još na onom mestu stoji, gleda u kuću i smejulji se podmuklo.

„Što ne ide, crko?“ šapuće Jelena, pa kad vide da Drago okreće konja na stazu što vodi prema kući, uhvati je neki strah. „Poludeo dabogda, neće mi valjda u kuću ući?“ Otrča do vrata da ih zabravi, pa joj ni to nije dosta, nego poteže jedan sanduk, da i njega navali. Osvrće se za nečim, ne zna šta bi mogla u ruke da dohvati, da joj je neka palija... Pa dohvati žarač i iza ognjišta se skloni, a srce joj u samom grlu, lepo ga čuje kako bubnja, k’o topot besnih konja. Stoji u tom polumraku kuće, osluškuje Dragove korake i dah zadržava, moleći se da je ne oda, pa oseti kako joj nešto vrelo pljusnu niz noge. Ne stiže ni da shvati šta joj se desilo, kad je bol preko krsta preseče. Zagrize usnu, da ne vrisne i spusti se na kolena, pa joj se jecaj otkinu i suze grunuše. „Molim te, Bože, molim te, Bogorodice, molim te, krsno ime moje, ne ostavljajte me sad! Molim te, Majko presveta, pomozi meni grešnoj. Molim te, sačuvaj mi čedo moje. Ne uzimaj mi ga, Gospode, molim ti se grešna!“ 



Komentari (11)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

indiana92 indiana92 05:18 27.04.2010

Dva nastavka u istom danu?

-Gozba!
Divno ti je pisanije :)
selica_nena selica_nena 05:51 27.04.2010

Re: Dva nastavka u istom danu?

Pa red je da se iskupim za ovoliku pauzu.
Hvala tebi
mariopan mariopan 08:05 27.04.2010

Re: Dva nastavka u istom danu?

Stvarno divno pišeš i ja uživam odavno, otkad si počela da pišeš...a da se iskupiš, hajde molim te koliko oma da bude nastavak jer ovo je sada krizna situacija i ne znam kako ću živa dočekati da vidim šta je bilo?
Dr M Dr M 08:37 27.04.2010

Re: Dva nastavka u istom danu?

Zbilja, bas znas kad da preseces kadar..
Sad treba da crknemo do sledeceg nastavka..
miloradkakmar miloradkakmar 09:12 27.04.2010

Hoće li

Drago nekako razvaliti vrata i pomoći?!
dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 18:48 27.04.2010

nema je!

Mozda ce sutra 9 i 10?
selica_nena selica_nena 23:34 27.04.2010

Stižeeeeeeem!

Polegaše ovi moji, bar se nadam. Pa da nastavimo, a?

Ljubim vas sve i hvala na podršci i lepim rečima.
mikele9 mikele9 23:56 28.04.2010

Novi život

Molim te, sačuvaj mi čedo moje. Ne uzimaj mi ga, Gospode, molim ti se grešna!“

U srce dira, istinom boli!
Ne prekidaj da pišeš Lastavice Neno
selica_nena selica_nena 14:39 29.04.2010

Re: Novi život

Takvo sam jedno 'davno držala na dlanu i molila onim rečima što si ih citarao.
Al' džaba, uze mi ga. Eno ti priča kod Krugoline.

Pišem, šta ću. Ne da mi mira ova priča, a sam Bog zna u kom će pravcu nastaviti.

mikele9 mikele9 22:30 29.04.2010

Re: Novi život

selica_nena selica_nena 00:28 01.05.2010

Re: Novi život

Tako nekako. Hvala, Mikele.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana