Na vest o smrti Normana Mailera novinar Michael Skapinker poteže “Advertisements for Myself“ i posle više decenija ponovo prelistava „....Being a man is the continuing battle of one’s life, and one loses a bit of manhood with every stale compromise to the authority of any power in which one does not believe...“. Skoro da je svaka reč dovoljno polimorfna da može da posluži kao iskrivljeno životno sočivo u samu rečenicu iz koje je izvađena, pa tako zatvori ustajalu petlju, onaj mali rešetkasti točak u kome kao miševi možemo da trčimo dok nam ne ponestane vazduha. Ali to je jezik, u svom punom sjaju, a onda kao majušna rupica u onu veličanstvenu građevinu što se zove „čovek“.
Ne bi me toliko privukla rečenica, iako je nečiji iskreni životni princip, bar meni, uvek magnet posebne snage, da tu snagu Michael nije pojačao probuđenim sećanjem kako je nekad ova rečenica ostavila poseban utisak na njega, utisak dovoljno jak da rečenicu zalepi na sto dok je kao đak radio domaće zadatke, sa ciljem da mu daje čvrstinu („...to fortify myself...“).
Ponekad mi se čini da je ovako gradilti pricip od malena slično kao dati detetu formulu jedan da uleti u krivinu koja se zove odraslost. Tj vodim se jednom jeftinijom metaforom, koju često vrtim, da je princip kao crno beli filter u obojenu stvarnost, a dok tvrdoglavo sledim neki svoj princip, ne da bih lagao druge oko sebe, ko zna, nego da bih manje lagao samog sebe, ko zna i to, a najverovatnije da bih i sam „usporio“ i našao neki mir.
I pitam se da li uopšte postoje „mirni“ ljudi!. Da ne diram u „kičmu“ sad, uvek je lakše ostati apstraktniji, kako uopšte čovek da zna kad i gde da bude tvrd, a kad i gde da bude mekan. Čitam popularni članak koji kaže kako je svaka nova generacija mnogo pametnija od prethodne, i kako bi normalizovani IQ 100 u US danas, kao referenca, učinio prosečnog US građanina iz 1900-te ponosnim vlasnikom IQ-a negde između 50 i 70, retardom.
Ako je simetrija jedna od osnovnih kockica nad kojima čuči naša realnost šta se to "sagoreva" da bi današnje glave bile "tvrđe", šta to postaje "mekše" iz generacije u generaciju?