Nama su deca nakapala kao letnja kiša. Nismo ni primetili, a po kući su, sve jedan drugom do ušiju, hodala, teturala se i gmizala, na sve četiri, tri deteta. Moj mesar je bio ubeđen, prilikom moje dve bliske trudnoće, da je konačno otkrio fenomen prirode i da sam trudna već godinu i po dana. Na rubu da me unovči za Nobela, u apoenima od deset. Pravo da vam kažem, u to doba sam i ja zaboravila vreme kada nisam bila trudna. Bio je to moj »Georgina« period. Moje prirodno agregatno stanje. Osećala sam se kao matica. Feministička noćna mora.
Bili su svuda. Naučili smo pažljivo da hodamo. Da spavamo sa zahvalnošću. Da obaramo temperaturu i hodamo zujeći hipnotičke pesmice. Da, u svako doba dana i noći, pružamo usluge svih vrsta, bez mnogo pitanja i roptanja. Ništa ljudsko nam nije bilo strano. I tako po ceo dan i celu noć i svaki dan. I mirisali smo nekako jogurt-kiselkasto, teleće.
Oni su polako, ali sigurno rasli. Najmlađi se najviše trudio, da mu nešto ne promakne. U kući je bila sve veća gužva, stan se smanjivao. Postajali su ekipa. Odjednom smo primetili da je Njih više nego Nas. I da oni bolje znaju pravila igre u gužvi. Mi nikada nismo ni imali potrebe da se učimo toj vrsti umetnosti opstanka. I neverovatnoj solidarnosti. Koliko god da su se maločas natezali, vukući svako svoj kraj iste igračke, dok je treći tercirao, dolivajući ulje na vatru »Mama! Mama! Svađaju se!«, čim se ijedan od njih osetio ugroženim od Nas, ekipa je musketarski stala leđima u leđa i zauzela protivničku busiju. Protiv Nas, normalno.
Polako smo shvatili da je najbolje izdvojiti krivca i odvesti ga na kraći informativno-vaspitni razgovor u susednu prostoriju. Naravno čim je, naizgled skrušeni, izazivač konflikta okrenuo leđa, sve pocupkujući i tukući nogama u dupe, krenuo nazad, iza krivine u hodniku ga je čekao ostatak ekipe. Sa redovnim, šištavim šapatom:
- »Šta ti je rekla?«
- » Ma ništa...bezveze...«
- »Šta ti je uradila?«
Čuj, »uradila«?! Kad sam ja nekom nešto uradila?! I jesam se ja čupetala za glupu lego kocku ili oni...je l' sam ja pištala što mi je »...on uzeo, a to je moje i namerno mi je uzeo i reci mu da mi vrati, ja sam kuću pravila, a on mi uzeo, maaaaaama...reeeeci muuu!...maaamaaa...«
Bilo je dovoljno da jedan od njih pisne u susednoj sobi ili hodniku, jer se sapleo il' smandrljao sa stolice, pa da se drugo dvoje stvore, brzinom svetlosti, odmah i sada, pored njega. I onda, dok ga jedan glanca po glavi, drugi sumnjičavo, kao da ima posla sa proverenim porodičnim zlotvorima, gleda u Nas, a drugom rukom, onako nepismen, pipa gde je telefonski imenik, sa brojevima institucija i pokreta za zaštitu dece.
Čim je najstariji krenuo na letovanja sa obdaništem, mlađi su zahtevali da ga ispraćaju. Em sam ja bila u frci što dete puštam bez mene u svet, em su ovo dvoje malih, čim majstor ubaci u prvu, počinjali da zaurlavaju i rone suze krokodilske. Kući smo se vraćali ridajući. Šta su mislili mimoidući, ne želim ni da znam. Posle toga su, svetskog putnika, koji je dobacio do sat od kuće, dočekivali kao da se vraća sa novootkrivenog kontinenta, posle četvrt veka izbivanja.
Nas dvoje smo nekako ostali jedinci. Mada smo naučili da i mi čuvamo leđa, kada nas ekipa ubaci u mašinu. Jedino što im zavidimo. Sada nam nedostaje ono što nam ranije nije nedostajalo, jer nismo ni znali kako to zaista izgleda. Za nas je prisustvo još jednog deteta bilo društvo, da dođu dvoje – grupa, sa troje u kući si mogao i rođendan da slaviš, a više od toga je bila definicija gužve.
Naša ekipa ne poznaje samoću. Oni žive u grupi. Za njih je i to malo. Njihovi rođendani su izgledali kao vojne vežbe. Čim su malo porasli, stan je počeo da vrvi od dece. To se prespavljuje, odlazi, dolazi, prolazi...odavno sam digla ruke...uveče dodam tanjire za prekobrojne, pred spavanje prebrojim naše i pripitam ima li još koga na spavanju...mada ako ujutru istumara gost, sve vukući medveda ili ćebe za sobom, ja se više i ne iznenađujem. Uvek imamo spremljenu neotpakovanu četkicu za zube. I u njihovoj sobi krevet na rasklapanje. Spavaju kao sardine. Kikoću se do onemoglosti, a posle u snu štucaju. Po kući nam se pojavljuju rasparene čarape. Nepoznate. Nikad ranije viđene. Vlasnici se i dalje traže.
Aj' gužva kod Njih u sobi, nego gužva kod Nas u krevetu. Daklem, do skoro, samo se pojavi crna silueta pored kreveta i bez pitanja počne da četvoronoške mili preko roditeljske prepreke i upada između. Najčešće za njom stižu i još dve pojave, na nogama spavajuće i stiskaju se, sve preko Nas. Na kraju, Žmu i ja spavamo kao šišmiši. Glave nadole, noktima se držimo za rubove kreveta, a Oni...Oni razbacali ekstremitete, ne mož' ih prebrojati. Uz prateće plišane životinje. Ako se probudiš sa dečijim laktom u ustima i medveđim uvom u oku, to je to - radosti roditeljstva.
Deca su čudo. Moj stariji sin mi je, kada je bio mali, postavio dva pitanja, na koje ne znam, ni danas, odgovor. Prvo: »Zašto konj nema obrve?« I drugo: Da li su deca mali ljudi, ili su ljudi velika deca?« Ne znam.
Samo znam da je dobro kada ih je puno, naročito kada ih je više no nas.