Ljudi neće da poziraju da budu klovnovi, ali zato vole da vide druge kao klovnove. Klovn je čovek kao i svi mi na neki način, u nekom životnom momentu. Svi smo mi klovnovi u ovom životu, svi mi igramo neku igru- neki tužnu, neki veselu - svi smo mi tragikomične ličnosti - kaže akademski slikar Aleksandar Luković Lukijan (1924, Beograd) povodom svoje izložbe slika u galeriji KIC "Lukijan Mušicki" u Temerinu.
(Motiv iz Amsterdama)
Njegove slike odišu čistim realizam, likovi su stvarni, sa imenom i prezimenom, maskirani, velikih noseva, u društvu drvenih ptica, drvenih konja, drvenih jaja, drvenih stolica, kaveza, časovnika...Čovek je izvraćen, pokazuje se njegova unutrašnjost, kakav je u biti, što pokušava da sakrije, ali se nesvesno u životnim situacijama otkriva i u suštini prikazuje svoje pravo lice u apsurdnim situacijama.
Na isti, ili sličan, način vidi i sve oko sebe. Drvena ptica (simbol slobode "slobodan kao ptica„) je njena suprotnost, drveno jaje (izvor života), drveni konj (simbol snage i lepote) su zajedno sa čovekom svoje suprotnosti. Svoju uslikanu životnu filozofiju – Životni cirkus, kojom je počeo da se bavi još za vreme školovanja na Akademiji, Luković dugo nije mogao da proda. Niko nije hteo da kupi ni jednu njegovu sliku. Od slikarstva počeo je da živi tek nakon 20 godina dobrog rada. Mnogo puta se desilo da kupe sliku i vrate je tražeći neku drugu, a on im je ponovo nudio slične, jer nikada nije slikao pejsaž, mrtvu prirodu...Među 500-600 slika, ni na jednoj nećete naći glavu da se ponavlja, nema istog karaktera, izraza lica, ljudi su autentični. Luković se jako interesuje za portret čoveka, njegovu psihologiju, čime je stalno opsednut.
(Čovek i dvorska budala)
Postavlja se pitanje: zašto čovek neće da bude ono što jeste, zašto neće sebe da vidi onakvim kakav jeste, da, bar, upozna svoje izobličenje ili svoju istinsku prirodu? I to kroz igru boja i pokreta, magiju umetnosti. Zašto ne može sebe da pogleda kroz ironiju, kada se stavlja u centar sveta i proglašava vladarom sa ove i one strane života.
Likovni svet Aleksandra Lukovića jedinstven je u srpskom slikarstvu: bez uzora i bez sledbenika!?(B.Jevtović) Kao jedan od osnivača „decembarske grupe„ (1955-1960) nastojao je da izađe iz konvencionalnog shvatanja slikarstva i da se na individualan način približi modernom izrazu. Imao je preko 40 samostalnih izložbi na svim kontinentima, a njegove slike nalaze se u mnogim domaćim i svetskim galerijama i privatnim kolekcijama. I u 86 godini svakodnevno slika i sebi je zacrtao osmočasovno radno vreme. Životni cirkus se nastavlja, nema mu kraja.