"Ne verujem da će predsednik Milošević dobiti zasluženu Nobelovu nagradu. Tu nagradu, iako je zaslužio, neće dobiti, iz prostog razloga što voli svoj narod i državu. Sve dok Nobelovu nagradu dobija najsramnija organizacija, `Lekari bez granica`, a Pulicerovu nagradu najveći tvorci laži, ne verujem da će je dobiti oni koji su branili svoju zemlju i narod." - Ivica Dacic, 23. decembar, 1999.
"Nesumnjiv je doprinos Dačića u formiranju proevropske vlade i viznoj liberalizacij.Kad se pogleda njegov politički put, mogu da kažem da je Dačić najzad u dobrom društvu dosadašnjih dobitnika priznanja", Miljenko Dereta, predsednik Građanskih inicijativa, povodom izbora ministra Dacica za Najevropljanina9. aprila 2010.
Kada je 5. oktobra srusen Slobodan Milosevic mislio sam da se vise nikada necu iracionalno ponasati, tipa pljuvati u pravcu sopstvenog tv aparata, zaurlati naglas kao zivotinja, itd. Nadao sam se da mi se ta negativna osecanja, pomesana sa mucninom i gadjenjem trenutka i mesta u kojem zivim zbog nekih ljudi koji kontrolisu moj zivot, vise nikada nece ponoviti.
Tri godine posle Okruglog stola 1989, demokratska vlada u Poljskoj je zemlju postavila na noge. Sve je odradila sto je trebalo i od tada zemlja se krece jednom uzlaznom linijom. Bilo je nestvarno gledati jednu zemlju i njene gradjane koja je koliko do pre neku godinu ziveli imitacijiu zivota, kako sad zivi punim plucima. Dimenzije preporoda su zaista bile impresivne, pocev od toga koliko su izgradili infrastrukture i koliko su investicija ostvarili u tih nepunih hiljadu dana normalnosti. Kako sam prilicno vezan s tom zemljom, stalno sam mastao o danu kada ce i Srbija krenuti tim koracima. Simbolicno, i taj 5.10. 2000. sam proveo bas u Varsavi i misleci da je to-to, odmah se vratio nazad. Bio sam 100 odsto ubedjen da ce se i kod nas desiti scenario poljskog ekonomskog i drustvenog preporoda. Pomislio sam tada, ako je Poljskoj trebalo 3 godine, neka nama treba i duplo toliko - za toliko cemo se svi "stisnuti".
Deceniju posle najlepseg dana u modernoj istoriji zemlje, Srbija se nije mnogo odmakla od 4. oktobra. Naprotiv, kako vreme odmice, ona je sve vise slicna onoj. Ova modernija verzija milosevicevske Srbije je samo naocigled pluralisticka demokratija, samo izgleda da se postuju gradjanska prava i jedino na Dnevniku 2, bas kao i u predjasnje vreme, sve izgleda divno.
Kao sto je MIlosevic onomad prisvojio SANU, tako je Tadic danas prisvojio gradjansku inteligenciju - onu navodno zadrtu antimilosevicevsku. Odjednom imamo NVO koje pocinju da objasnjavaju kako su nenormalne stvari sada normalne i koje su cesto branile stavove Borisa Tadica. Sonja Liht , tipican je primer kako je mali put izmedju nevladinog sektora i vladinog dzepa.
Danas kada gledam nacin Tadicevog vladanja ne mogu a da ne pomislim koliko je slican milosevicevskom nacinu. Doduse nema politickih egzekucija. O,k valjda smo prevazisli taj rudimentarni nivo politicke vlasti, ali sve ostalo je do bola slicno sa prethodnim. Ako smo juce morali da budemo clanovi SPS-JUL zarad dobre fotelje, danas moramo da prodjemo kroz DS -ov filter. Ili mozda gresim. Nema medija koji ima hrabrosti javno da kritikuje politiku DS, a da posle moze da ocekuje nekakvu fer ekonomsku utakmicu, ili mozda gresim.
Ovih dana dobismo i novog najevropljanina, Ivicu Dacica. Mene je iskreno prvo bilo blam, a onda sam samo rekao kroz zube "ma nosite se u tri lepe picke materine". Da se nerviram zbog idiota koji su sebi skrojili zivot, u kojoj smo svi mi samo marionete i toaletni papiri njihovih prljavih potreba. A onda procitah ovu bednu izjavu gospodina MIljenka Derete, s pocetka teksta, i sve mji je bilo jasno. Svi su otkupljeni, i niko vise ne sme u ovoj divnoj tadicevskoj demokratskoj Srbiji da razmislja svojom glavom, jer te nema vise u biznisu. Zamisljam, Deretu kako dok mu kroz glavu prolaze slike Dacica dok pokazuje lepote Kalemegdana francuskom ministru, prica o velicini najevropskijeg coveka u Srbiji. Jedino sto mi je drago da u ovoj lakrdiji vise ne ucestvuje Evropski pokret u Srbiji.
Strasno je ziveti u zemlji u kojoj je i jedna potpuno nebitna, varljivo prestizna nagrada postala plen drzavnog vrha. Nepodnosljivo je ziveti u zemlji u kojoj se na svakom cosku oseca beda, tuga i beznadje, u kojoj nema mnogo onih koji bi danas mogli da se pohvale necim lepim. I strasna je sama pomisao da u zemlji deset godina kasnije vlada pluralizam jednoumlja, prividna demokratija.
A ziveti u demokratiji ne znaci imati kvalitetno odrzane izbore, nego mnogo vise od toga. To je pre svega razumevanje vremena i prostora u kojem se zemlja danas nalazi, te ponasanje u skladu sa tim okolnostima. Ili sam ja opet nesto pogresio. Izgleda , posle poslednjeg tipicno srpsko-vazelinskog skandala iz Varvarina, da jesam.