Dva puta do sada sam objavljivao kolumne Orhana Kemala Džengiza. On je predstavnik liberalnog-sekularnog dela turskog novinarstva. Pre više nedelja sam hteo da predstavim jednim tekstom predstavnika konzervativno-religioznog dela. Međutim, iz "tehničkih razloga" nisam bio online nedelju dana, a taj tekst Mustafe Akjola je u međuvremenu izgubio nešto od aktuelnosti [da se ne baci, prevod sam objavio na privatnom blogu]. Dobivši dozvolu da propagiram njegove tekstove, objavljujem jedan dragulj, koji mi je svojevremeno promakao jer sam u vreme njegovog objavljivanja bio u Srbiji.
No, prvo neku reč o Mustafi Akjolu. On je kolumnista srednje generacije [sada mu je 38 godina] za Hurijet dejli njuz i bloger na sopstvenom blogu The White Path. Baš kao i Džengiz Čandar, koga sam svojevremeno pominjao, Akjol je takođe neka vrsta smokvinog lista Doan medija grupi [obojica su štampani samo na engleskom], kojim ta kuća pokriva svoje jednoumlje. Za razliku od Čandara, koji je predstavnik sekularno-liberalnog dela novinarske scene, Mustafa je, kako već rekoh, predstavnik religiozno-konzervativnog dela.
Tekstovi Mustafe Akjola su objavljivani u: The Washington Post, The Wall Street Journal, International Herald Tribune, Newsweek, The American Interest, First Things, The Weekly Standard, The Washington Times, The American Enterprise Magazine, National Review Online, The Forward, Tech Central Station, FrontPage Magazine i IslamOnline.
Kao što se može videti, vrlo šaren izbor publikacija od kojih su čak neke megafoni američkih neokonzervativaca. U svakom slučaju Mustafa Akjol mora biti zanimljiv autor kada ga i prvosveštenik islamofobije, Danijel Pajps, citira i uvažava.
Ah da, skoro da zaboravim. Mustafino prezime, Akyol, na turskom znači bela staza, otud i ime bloga.
***
Zašto je tako lako uvrediti Ataturka?
[Prvobitno objavljeno u Hurriyet Daily News, 23. decembra 2009.]
Ako želite da vidite nešto zaista čudno o Turskoj ovih dana obratite pažnju na nedavno otvoren "uvreda Ataturka" proces pokrenut protiv Džana Dundara [Can Dündar].
Gospodin Dundar je poznati intelektualac. On piše kolumnu za dnevnik Milijet, etablirane centar-levo novine i vodi TV emisiju na NTV, kanalu političkog centra. On je sekularni demokrata i sigurno spada u poštovaoce Mustafe Kemala Ataturka, kuma turskog sekularizma.
Pre nekoliko godina Dundar je napravio dokumantarac o Ataturku "Sarı Zeybek" [žuti Zejbek, zejbek vrsta folklornog plesa, prim. prev]. Svi Kemalisti su voleli taj film, jer to je bila jedna veoma emotivna pohvala Suprim Lidera. Film je bio prikazivan đacima u školama širom zemlje, a Dundar je primao pohvale sa svih strana.
Ti prsti dostojni obožavanja [Those adorable fingers]
Ohrabren tim uspehom Dundar je pre dve godine odlučio da napravi drugi dokumentarac o Ataturku. Kancelarija Generalštaba, kojoj se ideja dopala, je otvorila privatne arhive ekskluzivno za Dundara, a on je vredno radio da se domogne manje poznatih činjenica o nacionalnom heroju. "želim da nađem pravog Ataturka," rekao u jednom intervjuu. "želim da pokažem ljudsko biće."
Ah, trebalo je da bude pametniji. Kada je njegov dokumentarac "Mustafa" izašao, pre godinu dana, bio je suočen sa oštrim kritikama koje nije očekivao. Uskoro je, jedan od njegovih kritičara, Ali Berham Šahbudak, predsednik Kemalističke nevladine organizacije, tužio gospodina Dundara za "uvredu Ataturka," ozbiljan zločin u Turskoj. Dokumentarac, kaže gospodin Šahbudak, "nagriza poštovanje prema Ataturku, time slabi nacionalne vrednosti i zbog toga otvara put destrukciji Turske."
Prvo je sud odbacio optužbe. Međutim, onda je viši sud, onaj u Sindžanu, Ankara, intervenisao i otvorio put za suđenje Dundaru. Sada će gospodin Dundar najverovatnije biti suđen, a kazna može biti do sedam godina zatvora.
Ali šta je za ime sveta tako "uvredljivo" u tom filmu?
Pa, dobili smo odgovor od "stručnog svedoka" koga je tužilac pozvao da svedoči: Profesora Ahmeta Mumdžua sa Baškent pravnog fakulteta, još jednog strasnog Kemaliste. On je ubrzo priložio sudu izveštaj o filmu, a to je obavezno štivo [must-read].
Dozvolite mi da vam dam nekoliko detalja:
- Dundarov film pominje aferu koju je mladi Kemal imao sa izvesnom Madam Korinom, pa kaže, "Mustafa je proveo noć u njenom zagrljaju." Ovo je, prema Mumdžuu, namerno izabran detalj da prikaže Suprim Lidera kao nemoralnu osobu.
- Dundarov film pominje da je mladi Kemal "upoznao žene i alkohol tokom njegovih godina u ratnoj akademiji." Profesor Mumdžu nalazi i da je to uvredljivo. "Zašto se te teme pominju," pita se on u izveštaju, "a ne Ataturkova ljubav prema knjigama i njegov brilijantni francuski?"
- U filmu se kaže da se mladi Kemal "osećao usamljnim i melanholičnim" tokom njegovih dana u Sofiji, gde je bio vojni ataše pre Velikog rata. "Kako se tako ogromna harizma mogla osećati usamljeno," zamera Profesor Mumdžu i nalazi još jednu uvredu Suprim Lidera.
- Film takođe govori da "Mustafa nije mogao da spava u mraku." To, kao što možete pretpostaviti je, prema Profesoru Mumdžuu, još jedna uvreda. "Ovim," piše on, "je Ataturk prikazan kao plašljivi komandir."
Mnogo je drugih detalja u filmu, koji su samo činjenice o Ataturkovom životu, koje Profesor Mumdžu u svom izveštaju smatra uvredama. Daću vam samo još jednu njegovu tačku, koja je pravi dragulj. On piše:
"U sceni u kojoj je Ataturkov rukopis animiran ruka koja drži pero ne liči na Ataturkovu. On je imao duge elegantne ruke, a prsti u sceni su debeli i kratki."
Zaista... Ne šalim se, ne preterujem ili pogrešno prevodim... Naš zvanični stručni svedok, u svoj svojoj ozbiljnosti, veruje da je Ataturk uvređen zato što ti njegovi lepi prsti nisu adekvatno predstavljeni pred kamerom.
Graničenje sa ludilom
Ako ste stranac, možda vam se ovo učini teško za poverovati. Međutim, za nas Turke to je business as usual. To je samo deo našeg nacionalnog ludila.
Svi smo odrasli davanjem zakletvi na vernost Ataturkovoj personi. Svi smo počinjali svaku nedelju škole zahvaljujući se Suprim Lideru "što nam je dao taj dan." Na časovima su nas učili da je svaka stvar koju je uradio bila apsolutno dobra. Naša jedina misija, govorili su nam, je da se borimo za njegove ciljeve i protiv njegovih "unutrašnjih i spoljašnjih neprijatelja." Mi obilazimo u gomilama Ataturkov hram, pitamo za njegovu pomoć i vođstvo. "Pusti nas u taj grob," neki od nas recituju poznatu pesmu, "a ti Oče, molim te ustani [da spaseš naciju]!"
Mi, drugim rečima, živimo u jednom od poslednjih režima na svetu baziranih na kultu ličnosti. Prevazilazi ga samo Severna Koreja.
Tu leži odgovor na pitanje iz naslova. Lako je "uvrediti" Ataturka zato što smo ga pretvorili u nadljudsku figuru besprekorne lepote, mudrosti i vrline. [I ne zaboravite te prste dostojne obožavanja]
Sve što je potrebno da uradite da bi ga "uvredili" je da pokažete pravog, ljudskog Ataturka, koji je bio veliki čovek sa mnogo velikih neuspeha i grešaka.
*************************************
Beleške na margini
Film "Mustafa" je svojevremeno reklamiran na sva zvona... Ups! Ovde nema zvona... Jedan od posebno isticanih kvaliteta(?) u reklamama je bila originalna(?) muzika Gorana Bregovića. U prvih nekoliko dana su zabeležene rekordne posete bioskopima, da bi posle prvih kritika euforija brzo opala. Ja ga nisam gledao u bioskopu, nego sam ga skinuo sa torenta. Sve što "ekspertski svedok" navodi kao uvrede u filmu deluje ljudski [dakle, nije mi strano], a naročito poroci.
***
"Ekspertski svedok" pominje Kemalovu ljubav prema knjigama. Nikad neću zaboraviti nekog profa, koga sam gledao ovde na TV-u, delovao je kao ozbiljan čovek, koji je ravno u kameru sa sve straight face "naučno dokazivao" da je Ataturk pročitao najmanje 10.000 knjiga. Hmmm, teorijski moguće, pod uslovom da je skoro pola svog kratkog [57 godina] života čitao po knjigu dnevno. Što je, priznaćete, teško za poverovati uz sve državničke poslove koje je obavljao, o litri rakije dnevno, da ne pričamo. Kad smo već kod te flajke, ovde će vas Kemalisti sa isto tako straight face ubeđivati da njegova ciroza jetre nije bila izazvana alkoholom, nego sekiracijom i brigom za narod [doživeo lično, nekoliko puta].
***
Fotka koju sam okačio takođe potiče iz Akjolove kolumne iz Hurijet-a, samo su pretumbavali arhivu, pa teksta ima, a fotke nema, ali je na njegovom blogu netaknuta. Prevodim meni omiljeni deo sa originalnim podnaslovom:
The Druid-like Festival
Dnevnik Milijet, mejnstrim novine, izveštavaju o ovome sa naslovom "Ataturkovo čudo primećeno u Damalu" - bez navodnika na reči "čudo". Piše:
"Ataturkova silueta se još jednom pojavila u okolini Damala. Posetioci koji su došli da vide ovu veličanstvenu siluetu nisu mogli da sakriju strahopoštovanje pred ovim prirodnim događajem. Lokalno stanovnišvo ga slavi sviranjem bubnjeva i zurli. Posetioci igraju "halaj" [folklorni ples], a deca pevaju, "Turska je sekularna i ostaće sekularna."
***
Upravo čitam jednu studiju sociologa i novinara Alija Bajramolua, "Modernost ne toleriše sujeverje," religiozni i sekularni u procesu demokratizacije. Studija pokazuje, logično, da dva bloka nisu monolitna i da postoji veliko preklapanje u Weltanschauung-u mekih [većinskih] krila tih blokova. Kao izvrsna ilustracija za to mogu poslužiti poslednje rečenice iz jednog Akjolovog članka svojevremeno objavljenog u NYT [New York Times] - Konačno rešenje će naravno doći kada Turci shvate da su svi građani - bilo da se pokrivaju maramama, nose krstove ili mini suknje - jednaki. Naša presumnjičava republika će biti mnogo sigurnija i opuštenija kada ih bude tako tretirala. Bez ikakve sumnje pomenuta krila pomenutih blokova bi se složila sa citiranim.