Moja baba Kaja je imala dve reči, kojima je dočaravala da je nešto gadno da gadnije biti ne može. Prva je bila pogan, kratkog, sasečenog glasa o, a druga je bila Turčin. U prvu su spadale sve boleštine, protiv kojih je baba Kaja tukla neumornu bitku bajalicama, melemima i gašenjem ugljevlja, elementarne katastrofe, većina insekata i svi gmizavci. U istom rangu bivala je i druga reč, Turčin, koja je obuhvatala sve Turke i to onako kako ih je baba Kaja zamišljala, kao i sve ono ili one koji su toj njenoj predstavi odgovarali. To što navedena baba za svog dugog veka nije srela ni jednog Turčina, to nema veze. Baba Kaja je dogmatično radila na očuvanju kolektivnog sećanja, kačeći reč Turčin i tursko, na sve što valjalo nije.
Za polomljene grane njene trešnje miljenice, i to još u vreme kada su njene zelene kapljice plodova jedva dobijale stidljivu ružičastu boju, baba Kaja je optuživala komšijske Turke, tri dečaka koja su svakog proleća skupljala još uvek zelen harač u komšijskim voćnjacima. Svojim higijenskim stanjem, koje je samo za državne i crkvene praznike dovođeno u kategoriju prihvatljivog, a na koje je uticao i stalni curak slinaca iz njihovih vazda izgrebanih noseva, komšijini naslednici su kod baba Kaje izazivali i dopunski komentar, prljav k'o Turčin. Pomenuta baba jeste džvanjkala na aktivnosti komšijskog podmlatka, ali dizanje ruke na decu nikako volela nije, zbog čega je njihovu, prekosokačku dreku i pisak koji su svedočili da ih se otac setio i da ih upravo vaspitava na jedini način koji je poznavao, pratila nakrivo pogledom, zatezanjem pera na marami i rečima: »Bije ih k'o Turčin.«
Zahvaljujući baba Kaji, ali i narodnom epskom opusu, koji sam ko zna zbog čega tako dobro pamtila da su samo sevale petice iz maternjeg jezika, sa naglaskom na okolokosovskom ciklusu, Turci su u tom svetlu i ostali u mom detinjstvu. Jer, kad ja ustanem i počnem da recitujem, sve iz glave, nastavnici se zatrese gornja, lako brkata nausnica, levom rukom kreće da traži gusle, a desnom suze briše. Za to vreme Turci u nesimetričnom desetercu beže u buljucima. Kada se uzme u obzir da ni ostatak književnosti, u kojoj su se Turci pojavljivali, ih nije tretirao bolje od baba Kaje, čime se vraćalo žao za osvajačku sramotu.
I tako sve dok onomad u posetu nije stigao Žmuov poslovni prijatelj, Turčin. U cilju unapređenja odnosa sa pomenutim, Žmu me je obavestio da se pripremim za susret sa nekadašnjim mrskim okupatorom, koje će se desiti na večeri u ugostiteljskom objektu marke Restoran. Istog trenutka pred očima su mi sevnula komšijska slinava deca i baba Kaja koja kao uznemirena bubašvaba trčka i zvoca po dvorištu, dahije i Stanoje knez iz Zeoka. Što je kako se pokazalo bilo potpuno pogrešno, jer ovaj Turčin je ispao duša od čoveka, sa sve širokim osmehom. Uz to je sa sobom je doveo i svoju devojku, Mesečinu na travi. Čija boja kose bi gavranove naterala da dobiju kompleks niže vrednosti, a i oči su joj dovodile crnu boju na samu granicu izdržljivosti. Bilo je to baš lepo provedenih par dana, tokom kojih se ispostavilo da ja skoro tečno govorim turski, sve zahvaljujući silnim rečima koje su Turci kod nas zaboravili i koje su se kod nas nezamenljivo zapatile u svojoj prosto lepljivoj zvučnosti. Tih dana sam od gosta saznala i da je Mehmed paša Sokolović jedna od tri najveće ličnosti u turskoj istoriji i da su o njemu morali itekako da uče u školi. Kao i da je janičarski lobi i dan-danas jak i uticajan u Turskoj. Uopšte, razgovor na relaciji okupator-kaurska raja se vodio vrlo divno, sa par izuzetaka vezanih za pozitivno gledanje nekadašnjih turskih teritorijalnih aspiracija, koje bi po njegovom tumačenju trebalo posmatrati i kao doprinos razvoju do tada manje razvijenih civilizacija. Tu negde sam ja zinula da odrecitujem par desetina strana dvanaesteraca, ali je Žmu diplomatski uskočio sa pričom o korisnom uticaju plinskih šporeta na povećanje nataliteta snežnih leoparda. U svakom slučaju, susret sa okupatorom je završen pozivima raje u goste u Istambul, a kaura okupatoru na kućnu večeru, prvom idućom prilikom.
Koja se pojavila ubrzo i oterala me u kuhinju, gde sam dala sve od sebe da se ne bih obrukala pred pripadnikom naroda koji drži tapiju na jednoj od najboljih kuhinja sveta. Da je ista izvršila neizbrisiv uticaj i na našu nacionalnu kuhinju primetio je i gost, koji je to veče, ušavši u naš topli dom, temperature dorađene nesebičnim doprinosom rerne, odmah rekao: »Ovo miriše kao kod moje mame.« Uz večeru sastavljenu od »ovo ima i kod nas« i »ovo je slično našem, ali je ipak drugačije«, razvila se priča u koju je naivni gostsimiukućuštodatipravim ponovo ubacio i reč janičar. Tu Žmu više nije mogao da spasi situaciju, u kojoj smo se našli gost, koji je hvalio janičarski sistem i ja koja sam pokušavala da mu objasnim da on sigurno ne bi bio mnogo srećan i zahvalan kad bi mu neko oteo dete, da ga doveka ne vidi, ne bi li isto postalo pripadnik elitne pešadije, umesto da pešači za ovcama. Taman je Žmu salatom sa suvim paradajzima probao da promeni temu, kad je zazvonio telefon i posle kraćeg razgovora je na sto bupnula reč Vojvodina. Tu je gost poskočio od pokušaja prepoznavanja i tražio da mu objasnimo šta znači ta reč, jer mu je tako poznata. Geografsko objašnjenje nije pomoglo, turski gost je reč tražio u svom školskom sećanju i tvrdio, na naše zaprepašćenje, da on zna da je ona ima neko strašno značenje. Svođenjem na njen izvor vojvoda, i našim objašnjenjem tipa »vođa jedinica otpora...khm...protiv Turaka«, konačno ju je našao u svojoj memoriji pamćenja:
- Tako je, znam za te vojvode! To su oni strašno zli i surovi...
- ?
- Oni su nabijali jadne Turke na kočeve, to smo učili u školi! To je bio tako užasan način ubijanja...
Da nije bio u takvom šoku, Žmu bi verovatno probao da me probudi iz nesvesti i pronađe ispod stola, pod koji sam se srozala od iznenađenja, i ispod kog sam se izvukla četvoronoške sa vapajem:
- Ko je naticao Turke na kolac?!
- Pa, te vojvode, neljudski...
- Ko bre neljudski?!
Džaba se Žmu 'vatao za školovanu proju i salatu od mešanih šumskih pečurčica, ja sam već grizla sto i pijukala: »Aman, zaman, ako je nekog neko nabijao na kolac, to sigurno nisu bili Srbi...«, za koje vreme je Turčin sa pouzdanjem klimao glavom do otkidanja, ubeđujući me ne samo da jesu, nego je od toga u Turskoj i ostala izreka, odnosno odgovor nekom ko očito laže: »Pojedeš kolac «. A, meni je pred očima sevao Andrićev Radisav sa Uništa i njegov ropac sa koca: »Turci, Turci...ćuprija!«
Sreća što se očajni Žmu pojavio iz kuhinje noseći kiflice sa džemom od badnjevačkih kajsija, kojima je konačno, diplomatski uspeo da prekine diskusiju o kocu i ko je koga na isti nečovečno nabijao...ja sam već bila na rubu da se odmetnem u obližnji park i u busiji sačekam prvu turu turskih sejmena...aga, paša, begova...trgovaca ili poslovnih ljudi.
Zaključak: u razgovoru sa Turcima izbegavati pominjane koca. A, u Istambul ćemo ići. Samo da se povratim.