Zamislite ovakvu scenu. Pijaca u nekom gradu u Srbiji. Pijačni dan, gužva, kupaca ko pleve ali slabo kupuju. Prodavaca isto kao i kupaca ima ko pleve ali slabo šta prodaju. Svega ima na pijaci, i voća i povrća, i našeg i uvezenog, i prirodnog i in vitro (znate kako se gaji na vodi i dodaju mu se hranljive materije, kao infuzija pu, pu, pui, daleko bilo). Ima i jaja i sira i kajmaka i očišćenih pilića - šta da vam pričam. Ko nije bio ne vredi mu pričati, a ko je bio džaba pišem.
A seljacima potreban svaki dinar. Ko hleb. Sve bi uradili da zarade neki dinar. Logično, zar ne?
I sad idete vi tako pijacom i naiđete na deo gde se prodaju jaja. Ima prodavaca ko pleve a kamoli jaja. Sva jaja su ista, cene se razlikuju za dlaku, po boji su jaja ista istijacka, ne razumem kako da od tih hiljada jaja čovek izabere tih petnaest jaja što mu žena naručila da kupi da se napravi pita sa sirom. Ne znam da li znate šta je domaća pita sa sirom. Ili domaće kiflice sa sirom-tople.
Jedini način je da biramo prema izgledu prodavca i prema tome kako se prodavac izražava. Znate kako vas pozivaju i mole naši seljaci i prodavci na pijacama: ej, prijatelje, sine, komšija, bato, da vi'š što su jaja, ajde, ajde, navali narode, da vidiš što su mi jaja (ima i takvih, brezobraznih), domaća, sveža, prsti da poližeš, i sve tako. Tako se prodaje svuda, od Njujorka i berze pa da Mračajevaca. Logično, zar ne?
E, idem i ja tako pijacom i vidim ja jedan uredan prodavac stoji i viče: evo jaja, kupite jaja, nema mnogo mućkova, ljuska im je baš tanka ali nije kod svih, sitna su ali ima i po neko krupnije, stara su samo mesec i po dana ali ima i poneko što je od pre 25 dana, osećaju se lečka na riblje brašno, i sve tako.
Kod njega će da kupi jaja samo onaj ko je lud ili siromah koji nema para. Ako mu prodavac spusti cenu do daske. A verovatno je i prodavac lud ili je skrivena kamera, ili su ga, možebiti, platili okolni prodavci, edabi lakše prodavali sopstvenu robu.
Kad prodaje sopstvena jaja, ja mogu samo da se nasmejem i da se prekrstim i da prođem dalje. A ako bih kojim slučajem naleteo na takvog mog prodavca koga sam unajmio da prodaje moju robu ja bih uzeo motku i prebio bih ga kao mačku i oterao ga da ga više nikad moje oči ne vide. Pobesneo bih, srčka bi me strefila, pritisak, šećer, zavrtelo bi mi se u glavi, bela pena po ustima i ostali simptomi besnila.
Ovako sam se osećao više puta u životu. Posle svakog od takvih kriza bi moj majmunski rep
još malo porastao. A i uši.
Poslednji put se desilo (to moje besnilo) sinoć 28. marta 2010. godine, za vreme gledanja Utiska nedelje na TV B92 gde je tema bila prodaja TELEKOMA (prodati ili ne prodati, sada ili kasnije, zbog izbora ili zbog budžeta, za koliko para, kome, čemu,...) a gosti su bili sadašnji ministar za telekomunikacije (žena), docent na Elektrotehničkom fakultetu i nekadašnji ministar (žena), glavni i odgovorni urednik jednog elektronskog magazina (muškarac) i poslanik vladajuće stranke i nekadašnji, sadašnji i budući uticajni državni funkcioner i direktor Ekonomskog instituta (muškarac).
Pretposlednji put se to desilo (to moje besnilo) pre neki dan kad je jedan od visokih državnih funkcionera dao intervjuu Rojtersu i rekao: "Situacija u JAT-u je tako teška, da ne samo da vam niko neće dati ni peni, nego vi morate nekom da platite da bi uložio u njega". A pre godinu-dve dana (već sam bio zaražen tim besnilom) jedan državni funkcioner je rekao da bi država trebalo da proda tri preostale loše banke. Dešavale su se slične prodaje naših jaja mnogo puta i ranije, pa se jedno vreme to proredilo, a sad je uznapredovala ta bolest, skoro pa pandemija.
Jasna je poenta ovog teksta. Ako neko u moje ime, u ime naroda, u ime glasača, u ime moje dece - rasprodaje državnu imovinu tako da sve čini da obori cenu toga što prodaje i svima javno poručuje da nema veće gluposti nego sada kupiti TELEKOM, JAT, Banku i sličnu državnu imovinu ja ne mogu to drugačije da naozovem nego kriminal, antidržavna delatnost, veleizdaja ili najblažim rečima bahatost, bezobzirnost ili glupost.
Jedan od ključnih aduta koji su sinoć potezali državni funkcioneri (jednom od njih se ne može poreći da je vrlo uticajan, informisan i vrlo moćan) u Utisku nedelje je bio da država (podrazumeva se - nemamo mi veze sa tom državom) ne ume da upravlja preduzećima, da su državna preduzeća leglo partijskih nagodbi i uhljebljenja, leglo ko zna čega sve ne. Logično, zar ne?
A drugi argument je bio da je sad cena najviša i da će sledećih godinu-dve padati jer će doći do problema u TELEKOMU koji neće moći da ulaže pare u razvoj, ni da prati konkurenciju. Svaki normalan kupac bi posle ovakvog javnog ekspozea prepametnog i nadmoćnog funkcionera (nebitno je što je on sada formalno samo poslanik) zaključio NE KUPUJ ovo đubre sada. Logično, zar ne?
Ja ne vidim drugačiji zaključak nego da Vlada Republike Srbije i Skupština Republike Srbije 5 milisekundi posle emisije budu rapušteni i da se raspišu novi izbori. Naravno da se to nije desilo. Nisu oni majmuni. Oni se bave procenom vrednosti firmi i prodajom firmi. I tu su vrlo kompetentni. I ja sam ih postavio na to mesto. I vi što ovo čitate. Zaokruživali smo, verujući da je prodavanje robe veština koja je poznata svima a naročito izabranim funkcionerima. I da je prodaja tuđe imovine posebno osetljiva stvar i treba da se pazi šta se radi.
Najgore u svemi je što ne vidim alternativu, a i prilično sam siguran da bi neka druga koalicija partija koja bi došla na vlast apsolutno isto radila kao i sadašnja. Jednostavno, ne vidim rešenje. A bojim se da ćemo doći do mnogo puta pominjanih motki sa dodatkom ili sa prelivom.
Ovde, u ovom tekstu, se uopšte ne postavlja pitanje da li treba ili ne treba privatizovati pomenuta preduzeća. I ne postavlja se pitanje kolika je vrednost imovine koja se prodaje. Ne pitamo se ovde kakva su to preduzeća. I ne postavlja se pitanje zašto se baš sada prodaju i za koje namene i kako će biti novac utrošen. To su sasvim druge teme. O tim temama su prilično razumno i inspirativno pisali ovde blogeri.
Ovde se radi o društvenom moralu, normama, sankcijama, razumu, kolektivnoj krivici, deci. Ovde se radi o glavi.
Još na kraju. Ja, naravno ne znam šta se dešava daleko od javnosti. Možda potencijalni kupci znaju sve to što je javno rekao ovaj ili onaj državni funkcioner. Možda to što javno kažu državni funkcioner tj. prodavci neće ič uticati na cenu. Ali meni kao posmatraču sa drveta ili sa lijane ili iz šume takav način reklamiranja proizvoda na svetskoj pijaci izgleda apsolutno blesavo. Logično, zar ne?