Pobeda…neko ce reci prva, neko drugi jedina za sada, a naci ce se verovatno i gomila onih iskrenih zlobnika koji ce konstatovati da je i bilo krajnje vreme…
Dakle, oba doma americkog Kongresa su napokon izglasala zakon o reformi zdravstvenog sistema/osiguranja koji bi trebao da omoguci svakom amerikancu da ima zdravstveno osiguranje. Normalno, svako razuman bi se zapitao, pa zar tako i nije ili zar tako bar ne bi trebalo da bude…od modernog drustva, ne tako retko i uzora mnogim drugim, kakvo je americko, to se u najmanju ruku i ocekuje. Situacija, naravno da nije takva i zastrasujuci podaci po kojima desetine miliona amerikanaca nemaju ili nikada nisu ni imali zdravstevno osiguranje govore sami po sebi.
Upravo zato tek izglasani health care bill predstavlja prvi veliki trijumf 44-og americkog predsednika. Na tom zadatku svakako nije bio sam i zasluge pripadaju mnogima, ali kao lider najmocnije nacije na svetu i kao covek koji je milionima amerikanaca u bogatoj predizobornoj kampanji obecao da ce dan kada ce svi amerikanci moci da imaju zdravstevno osiguranje doci tokom njegovog mandata, je svakako imao najvecu odgovornost prema svojim glasacima, prema svojoj stranci i prema samom sebi, kao simbolu nade i promene, na koju su Amerika i svet cekali punih osam godina, a mozda i duze…pogotovo oni, koji smatraju da ni prethodnih osam godina nisu bas bile za ponos. Licno bih se na primer, sa takvima, uglavnom slozio…
No vratimo se Obami i njegovoj, bicu slobodan da kazem, revolucionarnoj i istorijskoj, mada sa druge strane ocekivanoj, pobedi. Obecanje dato kao jedan od stubova super uspesne kampanje je ispunjeno…Jednostavno, zar ne….Naravno da je bilo puno problema i naravno da je uspeh tim veci…
Boraveci, sada vec pune cetiri godine u zemlji “nade i beskonacnih mogucnosti” (kako obicno kazu oni koji dolaze peko Huareza i Tihuane) nikako mi nije bivalo jasno kako je moguce da ovakva zemlja sa tolikom ekonomskom moci, tolikim federalnim prihodima, tolikim potencijalima moze da ima tako los zdravstveni sistem…kako je moguce da ne samo da svi gradjani nemaju zdravstveno osiguranje, vec da se onima koji ga ne poseduju to pravo i gotovo legitimno osporava…Fasizam, rasizam, netolerancija, nejednakost, nebriga, korporativna pohlepa, istorijsko nasledje, predrasude, konzervatizam, nebriga, duboke rasne i klasne podele, iracionalni strah derepublikacije drzavnog modela, paranoja da se ne sklizne u socijalizam, jednostavno nepristajanje korporativne Amerike da se odrekne dela prihoda zarad bilo kog socijalnog pitanja, etc…Sve to, plus mnogo toga jos, il bar nesto od toga daje bar osnovu za objasnjenje ovog istovremeno jednostavnog i komplikovanog problema.
Naravno da ne nameravam da se bavim istorijsko-drustvenom analizom ovog problema, ali cu istaci ono sto je meni osnovni utisak tokom svih ovih godinu dana Obamine borbe sa raznim recidivima pomenutih kategorija…
Prilcino zastrasujuce i potpuno neprimereno deluje kolicina istinske, gotovo neprikrivene, mrznje prema, pre svega samom predsedniku #44, a zatim i ka celokupnoj administraciji koja sedi&radi na adresi 1600 Pensylvania Av. Da se razumemo, licno nemam nista protiv koriscenja svih elemeneta i alata politicke borbe, ali ono sto prati 44-og predsednika Amerike od kada je usao u Belu kucu u Januaru 2009-e godine i sto je kulminiralo prethodnih dana, povodom usvajanja zakona o reformi zdravstvenog sistema prevazilazi sve granice politicke borbe i zalazi u veoma opasan teren povratka na ideale mracne proslosti americkog drustva.
Nazivajuci Baraka Obamu teroristom, lazovom, nelegitimnio izabranim predsednikom, nacistom, najboljim prijateljem Osame bin Ladena (Osama=Obama), komunistom, socijalistom, crtati mu Hitlerove brkove…je nekako stvarno malo previse. Ceo taj asortiman uvreda i bednih pokusaja omalovazavanja i lepljenja besmislenih etiketa me neodoljivo podseca na rad malih i velikih vojvoda iz zemunskog magistrata, tokom devedestih, koji su svoj doktorski ispit polozili sa parolom Djndjicu Kinkelicu…poptuno besmislje, dakle…
Da me neko ne shvati pogresno, licno nemam nikakvog interesa u zastiti lika i dela 44-og americkog predsednika, ali mi ljudsko dostojanstvno, civilizacijski nivo na kome sam vaspitan, kulturni kao i drustveno politicki milje u kom sam se kao licnost formirao (iako nije bas najslavniji, posluzio je kao odlican trening centar), kao i nivo obrazovanja i elementarne ljudske pristojnosti ne dozvoljava mi da ne reagujem. U zemlji pogodjenoj najvecom ekonomskom krizom od vremena velike depresije, sa nezabelezenim eksponencijalnim rastom nezaposlenosti, krahom finansijskog sistema, koliko toliko sacuvanog drzavnom intervencijom, logicno je imati erupciju nezadovoljstva, pracenu svim nus-pojavama koje uz mizerno stanje svesti idu, ali ipak…Boriti se svim silama protiv mogucnosti da svi imaju jednaka prava kada je zdravstveno osiguranje u pitanju, osporovati pravo bilo kom pojednicu da ima ista prava kao i bilo ko drugi, predstavljajuci reformu zdravstvenog sistema kao pljacku sopstvenog naroda…je ipak malo previse…Drugim recima, mislim da su se clanovi Tea Party pokreta malo preigrali u kreiranju te bolesnicke atmosfere, a da je obican besan i nezadovoljan svet to oberucke prihvatio, sto je i bilo za ocekivati. Cinjenica da protivnici zdravstevene reforme usvajanje zakona vide kao otimacinu tokom koje im se od ogromne kolicine novca koju vec poseduju oduzima deo kapitala i time se pruza prilika drugima koji na to nikada pravo nisu imali, daje potpuno plasticnu i zastrasujuce realnu sliku o drustvu u kome je kapital svetinja, uprkos svemu, zeleli mi to da priznamo ili ne.Reforma zdravstvenog sistema na koju se ceka vise od sto godina nije prilika za legitimno oduzimanje imovine, vec za izvrsenje balansa neravnomerno rasporedjene kolicne kapitala na sve gradjane kojima po Ustavu pripadaju sva gradjanska prava. Pravo na zdravstveno osiguranje je uvek bilo poslednja rupa na svirali i za to svakako ne treba kriviti Baraka Obamu ni sadasnju americku administraciju, vec vecinu njihovh prethodnika, mahom republikanske orijentacije.
Prilicno turobno i deprimirajuce zvuci cinjenica da se i 145 godina nakon zakonskog ukidanja ropstva i nominalnog izjednacavanja svih gradjana od Kalifornije do Njujorka i dalje vodi, nekad tiha a nekad i bucna, rasprava o tome ko sve i da li treba da ima sva prava, kao i vecina…ma sta ta vecina predstavljala u rasnom, socijalnom, drustvenom, politickom, ideoloskom ili bilo kom drugom smislu…
Da je kojim slucajem znao da ce tako biti, nekih 234 godina kasnije, verujem da bi Tomas Dzeferson malo drugacije napisao Deklaraciju o nezavisnosti…a sa druge strane siguran sam da je upravo zbog toga, izmedju ostalog, Roza Parks, odlucila da sedne na prvo slobodno sediste, ne osvrcuci se na rasisticka pravila tog vremena i da odbije da zbog toga izadje iz autobusa u Montgomeriju, Alabama, davnog 01. Decembra 1955. godine.Zbog svega toga, sada i zvanicno, svaka cast Predsedniku #44 na svom prvom ispunjenom obecanju…a vi, Tea Party/Pro life (kakav apsurd)/Glenn Beck, Rush Limbaugh, Sarah Palin i ostali momci i devojke sa Hamerima, puskama, tenkovima i ostalim igrackama se spremite za novo suocavanje sa realnoscu..jer ce vam uskoro neko saopstiti da globalno zagrevanje nije mit i izmisljotina, vec da je realnost i da je vreme da covek nesto ucini kako bi sam sebi i drugima na ovoj planeti produzio vreme trajanja…
Videcemo taj rezultat…verovatno uskoro…sve mi se cini da ga ja znam unapred…
Cheers Barack!