pre dvadeset i sedam godina...
Bilo je vedro jutro. Ne sećam se da li je bilo toplo ili hladno. Deci to i tako nije važno...dnevna soba kod komšije Ivana. (To je bilo pre nego što su se moja baba i baba Kaja nepovratno zavadile i prestale da jutrom kafenišu dok Ivan i ja gledamo školski program. ) I onda je došao ćale i podigao me visoko do plafona. Dobila si brata!
Brat. Oduvek sam htela baš brata. Sestara sam imala .. ihaj.. šta će mi sestra...
Nisu mu dali ime koje sam ja htela. Nema veze.
Beba sa plavim očima i čirokanom. Panker u najavi. Tako i bi.
Bronhitis... sa osam meseci.. Infuzije.. Babe kažu ovči loj.. Šetnje pre svanuća na ćaletovim ramenima niz obalu. Ne bih znala da more najjače miriše tako rano. I sad se nerviram kad se zakašlje. I što puši.. Nisam uspela da ga prevedemu moju sektu (prim.teodora).
Sa četri je crtao bolje nego ja sad. Crtao je vojnike. Verovatno pod uticajem velelepne zakletve brata od tetke u banjalučkoj kasarni. Kad su ćaleta mobilisali vojnike su zamenili fudbaleri. I fudbal.
Sa sedam je igrao sa srednjoškolcima. Nikad nije oprostio ni meni, ni matorcima što nismo voleli fudbal, što nismo išli da gledamo utakmice. Mrzela sam te oranice po kojima su se lomatali sa divljacima i gde su mu uništili kolena. Kakv fudbal? Devedesetih..
Baba ga je volela neuporedivo više nego mene.
Ja sam otplakala više njegovih batina nego on.
Već u petom osnovne znao je da će studirati istoriju. Jeste da se malo oteglo.. Ali, na dobrom je putu..
Fizika i matematika... Muka živa.. trening živaca za mene, trauma za njega. Nikad ja ne bih bila valjan profesor.
24.03. 1999. napunio je šesnaest godina. Za vreme tog glupog bomabrdovanja samo sam se za njega i zbog njega bojala. Zbog toga što su se peli na krov zgrade da gledaju .. I išli na kampovanje.
Preboleo je sve boljke adolescencije.. i više nego što je trebalo. U mraku, u koji je upao, ja sam mu povremeno napipavala ruku i vukla ga napolje. Ništa na silu ne biva. Sam je izašao. Mnogi nisu.
05. oktobra opet sam se samo za njega bojala.
Odavno nije mlađi brat. Godine koje su prošle pojele su tih šest godina razlike. Sad je ujak.
Podelili smo svašta. Dobro i teško. Smejali se do suza. Plakali. Išli na utakmice. Tukli se. Igrali šah. Učili italijanski. Raspravljali trice i kučine i ono najvažnije... sa istom žestinom. Pokisli posle Pepersa na onoj livadi. Igrali fudbal u njegovoj sobi. Letovali. Prepravljali ocene. Razbijao me u Kluedu, ja njega u Monopolu. Uživali na Metallici. Pravili planove. Neki tek treba da se ostvare.
Oduvek mi je bilo pomalo žao jedinaca. I onih koji nemaju brata. Drugo je sestra. I onih koji nemaju mlađeg brata. Niko se ne voli toliko. Niko te ne može toliko iznervirati. Mlađi brat je ono biće koje vam spušta prag tolerancije do krajnjih granica, zbog kojeg vam se čini da su vam nervi beskonačno istegljivi lastiš, ono biće koje vas za ceo život nauči šta znači bezuslovno voleti.
I tako. Ja imam sreće da ovaj datum za mene znači nešto sasvim drugo.
Srećan rođendan!
ps. ovo se ja na patetiku izvlačim za nekupljen poklon usled finansijske krize :) A vi,kako te? Kako su vam braća,sestre? Mlađe, starije? (Može i od tetke, ne pravim pitanje... )