Neko tamo je pokušao da usred bela dana, u centru grada, u glavnom gradu, naočigled punog autobusa izvede devojčicu od trinaest godina iz autobusa protiv njene volje. Šta je hteo, taj neko, sa svojim saučesnikom, ne želim ni da razmišljam. Jer je suviše strašno.
Nisu uspeli. Zahvaljući dvema ženama i jednom čoveku. Svega je TRI ČOVEKA bilo u tom autobusu da stanu u zaštitu JEDNOG DETETA. Žena je Anita Ljubinković, ime devojke ostaje nam na žalost nepoznato. One su se umešale u "razgovor" koji se vodio između devojčice i onog koji je pokušao da je odvede. Vozač se zove Borislav Đuranović. On je sprečio otmičara da izvede devojčicu. On je odbio da pusti u autobus saučesnika. On je pokušao da spreči otmičara da pobegne, a kada je na silu izašao iz zatvorenog autobusa pošao je za njim i pokušao da ga zadrži.
Niko od putnika nije pomagao vozaču da zadrži otmičara.
Zašto?
Da li je moguće
... da nikog nije briga za nečije dete?
... da nikome nije u interesu da se skloni sa ulice neko ko će sutra napasti njihovo dete?
... da je lakše gledati kroz prozor ili kuckati poruku?
... da je tuđa nesreća prvo tuđa, pa tek onda nesreća?
Sram nas bilo kakvi smo postali.
Hvala Aniti!
Hvala devojci čije ime ne znamo, ali njen lik pamti ovo dete!
Hvala Borislavu!
Hvala im što se zahvaljujući njihovoj ljudskosti, njihovoj hrabrost i mi osećamo malo bolje, malo više kao ljudi, malo srećnije. Hvala im što je jedno dete na trenutak postalo njihovo i ostalo bezbedno.
I da.. zlo će prevladati kad dobri, obični, ljudi zaćute. Glupo bi bilo da mi, obični ljudi, to zaboravimo.