Ne znamo gde udaramo. I tako iz godine u godinu. Imam otužnu privilegiju da ovo gledam tek četiri godine. I već mi je pomalo mučno. Kako li je tek ljudima koji ovo slušaju mnogo duže od mene, a imaju nesreću da i ponešto razumeju? Jedna gomila bezidejnih fraza i perpetuum mobile ideja.
Osim ministarke finansija. Ona pominje: smanjiti porez na rad, povećati porez na imovinu, smanjiti javnu potrošnju ... i tako to. Nedovoljno populistički za naše političare-investitore i raspolagače našeg novca.
Premijer pominje kako nam rast društvenog proizvoda od 2% nije dosta. Treba nam 5 do 6% godišnje. Ne znam da li da se smejem ili da plačem. Valjda je pitanje: šta to koči privredni razvoj i zašto je samo 2%, ne koliko bi mi voleli da imamo para? Šta država može da uradi da rast bude veći?
I naš jedini odgovor je: da subvencioniše, da deli jeftine kredite, da investira naše pare u kojekakve projekte i rupe bez dna.
Zar ikome pored Fonda za razvoj i investicija u vinograde političara i ostale super projekte, ili pored spektakularnog menadžmenta Jata koji zapošljava i kupuje vozila dok avion u kome sede pikira, treba još neki dokaz da država ne ume da investira i privređuje.
Perpetuum mobile ministar ekonomije, kralj subvencija i investicija para poreskih obveznika u neverovatan broj netransparentnih projekata bez nadzora i završnog računa, predlaže povećanje plata. Treba nam tražnja kaže. Pala tražnja zbog malih plata. Pa treba plate povećati.
Misli u javnom sektoru i državnim preduzećima monopolistima. Tamo gde su plate i onako najveće. Od 1.800.000 zaposlenih u Srbiji, država zapošljava pola. Pola. Oko 900.000. Tu su državni službenici, prosvetni radnici, lekari, vojska, policija, javna preduzeća itd. Tu gde već imamo 20-30% viška zaposlenih. U javnim preduzećima gde je radni dan kratak i radno vreme traje do 3. A ako ste u železnici, možda i do 1.
Povećavati plate na ovakav način vam dođe isto kao da izađete na ulicu i delite ljudima pare. U stvari, deliti pare bi bilo još bolje jer delite svima. Ovako delite samo za 900.000 ljudi. Naše pare. Ja sam očigledno naivčina pa verujem da povećanje plata može doći samo od povećanja produktivnosti. Tako barem piše u ekonomskim knjigama. Nisu računali na perpetuum mobile ekonomiju, naš doprinos ekonomskoj nauci. Mi samo povećamo plate, i bog da nas vidi.
Naš problem je glomazan i neefikasan javni sektor sa četvrtinom viška zaposlenih. I najvećim prosečnim platama.
Naš problem su glomazna i neefikasna javna preduzeća sa četvrtinom viška zaposlenih. I najvećim prosečnim platama. I monopolom koji ih štiti da ne moraju da postanu efikasna. I da mogu biti proizvoljno bahati prema građanima, korisnicima njihovih monopolskih usluga.
Naš problem je neodrživ penzioni sistem koji je najveći teret na leđima privrede. I on postaje sve veći i veći. I pohmanitali najstariji potpredsednik vlade čiji su i potomci u penziji. A kroji kapu mojoj i vašoj maloj deci. Ili bolje reći, kreira teret i troši njihove pare koje će oni morati da vraćaju. Jer mame i tate nisu imale snage da zaustave potpredsednika.
Naš problem je ogromna siva ekonomija sa oko milion ljudi koji ne plaćaju nikakav porez zbog NERAZUMNOG PORESKOG SISTEMA.
Naš problem je i regresivan poreski sistem u kome najbogatiji plaćaju najmanje.
Naš problem je što nemamo proveru porekla novca i unakrsnu proveru imovine. Poreska uprava ne radi svoj posao, a ima sva ovlašćenja da to radi. Čekaju donošenje pravilnika evo već četvrtu godinu. Pa se kupamo u prljavom novcu.
Naš problem je nesnosna birokratija i nerazumne birokratske procedure koje kao da su dizajnirane za najveći mogući broj nepotrebnih administrativnih službenika i najveće moguće maltretiranje privrede.
Naš problem je potpuna centralizacija, i država kao centar privređivanja.
Naš problem se jasno vidi iz našeg budžeta. On je slika našeg neveselog stanja.
Sa ovim problemima neće niko da se nosi. Što to da rade kad em ne znaju, em je mnogo interesantnije i politički profitabilnije arčiti pare poreskih obeveznika.
Ministarka finansija kaže: treba smanjiti porez na rad. Treba podići neoporezivi deo sa 5.900 na preko 16.000 dinara. Treba isto uraditi sa doprinosima. Da li iko sluša?
Treba smanjiti porez na rad. I to kroz povećanje neoporezivog dela. To je prvi korak. To je najznačajniji korak. Za sve koji imaju neku ideju i tržište. Zapošljavanje mora postati jeftino.