Bila je mlada, lepa, poželjna, vredna i pametna. Sve joj je to davalo nadu u ostvarenje sna o sopstvenom životu sa voljenim čovekom i mnogo dece. Govorila je: proćiće i ovaj dan znoja i suza, žrtva je neophodna bilo kolika da je, vratiće se desetostruko...svako ima svoju slobodu samo je treba dosegnuti. Ali, prolazili su dani, nedelje, meseci, godine, decenije, ostvarenje sna nigde. Ostao je začauren u snovima o snu. Postajao je stvarnost. Ogledalo je bilo jedini svedok promena na licu i duši. Video sam je pre neki dan, konačno je dočekala svoju slobodu, ali kao da joj ne treba. Saznao sam to od ogrubelih obraza, očiju punih neverice, nesigurnih ruku, hoda nenaviklog na odmor.
Mila je bila razapeta između roditelja i brata, rada na njivi, na farmi pilića, pijaci, u kući. Imala je snage za sve, spavala je tamo gde je san savlada i nastavljala dalje, jela u hodu ne prekidajući započeti posao, vremena za ljubav nije imala iako je njena Ljubav postojala. Krišom su se viđali, misleći da niko ne zna za njihove tajne sastanke. Kada je smogla snage da obelodani svoje namere, umesto blagoslova pljuštale su psovke i šamari. Usledila je zabrana viđanja, robovski rad, nije smela nikome da se požali, iako su komšije i sugrađani znali za njenu patnju. Njena Ljubav se povukla u samoću. Povremeno sam ga sretao, generacija smo, razgovarali smo o školskim danima, o njoj, na moja indirektna pitanja, nije hteo da prozbori ni reči, samo se tugaljivo smeškao. Njegovo ponašanje mi je bilo čudno. Isprva sam pomišljao da glumi, bio je talentovani glumac-amater, kasnije sam se uverio da je otišao predaleko od sebe.
U njoj ni danas nema zlobe. Nema ni života. Provela ga je u snovima i čekanju, u patnji. Pre deceniju i po umro joj je otac, koju godinu kasnije majka i pre koju godinu brat. Tuga se uselila u njeno srce. Ožalila ih je, nedostaju, njeni su i ona je njihova krv. Nestalo je okova. Došla joj je njena sloboda. Možda zvuči okrutno, ali je tako. Ne zna šta da čini sa tom slobodom, kako da se ponaša, opet se sve svalilo na njena pleća - zemlja, farma, kuća, pijaca... inspekcije, porezi, katastri, banke. Želi malo da ukrade od budućnosti, da uspori ubitačni tempo, stigle su i godine. Razgovarala je sa svojom Ljubavi, mogu li zajedno - kako, gde, zbog čega i koga!? Znam da se još nisu dogovorili, kao da su pola veka bili u mraku i odejdnom sunce ne prestaje da sija, a oni ne smeju da usprave glave. Sitne oči u izrezbarenom licu ne mogu da se otvore, još je prisutan strah – hoće li ih neko ukoriti, podići ruku – strah od neuspeha, razočarenja, zabrana...Moraju iznova da se upoznaju, da se nađu, pokrenu u sebi mladalačka osećanja od pre tri decenije. Da li su ona ista i danas? Da li trošiti snagu na njihovo pokretanje ili se prepustiti vremenu? Ima li smisla remetiti život? Da li je sloboda kasno sitgla?!